Kritike me više ne pogađaju, ako se želiš igrati s javnim životom, onda se moraš znati igrati s njime – opuštena i puna životne energije koju nesebično prenosi na osobu koja sjedi nasuprot govori akademska kiparica, slikarica i modna dizajnerica Ivana Popović.
Bila je, opisuje, jako ubojita, živa i divlja djevojčica koja je uvijek jurila, ali i šokirala svojim neobičnim dječjim igrama.
“Zvjezdane staze” u drvarnici
Jedna od najdražih bila joj je raditi pogrebe za uginule vrane i druge životinje koje je s prijateljem, akademskim slikarom Franjom Fernečakom, skupljala po Gorskom kotaru, gdje je živjela do osme godine.
– U Franju Ferenčaka bila sam toliko zaljubljena da sam ga znala nositi na rukama do škole – priznaje Ivana.
Voljela je biti kolovođa, okupljala je vršnjake oko sebe i organizirala glumljenje “Zvjezdanih staza” u drvarnicama. Bila je i neustrašiva.
– Kad sam vidjela vuka u šumi, fućkala sam mu jer sam mislila da je pas, a sa šest godina ugrizao me poskok. Poput Crvenkapice sam kroz šumu i preko brda išla k baki na ručak kad bi mama i tata radili... Bilo je senzacionalno! Ljepše djetinjstvo nisam mogla poželjeti – sjeća se dizajnerica.
No, sve se promijenilo kad se s roditeljima preselila u Zagreb.
– Ubrzo su se rastali, tata je otišao na svoju stranu, a ja sam ostala s mamom i uopće nam nije bilo lako, nije mi mogla kupiti ni kaput. Tata joj nije htio dati novac govoreći “vidjet ćeš ti, vratit ćeš se ti meni” – kaže Ivana Popović čiji je otac, koji je preminuo ove godine, bio ugledni liječnik Mihajlo Popović, a majka Leposlava u Gorskom kotaru radila je kao menadžerica u drvnoj industriji.
Ništa joj ljepše nije bilo ni u “snobovskoj” osnovnoj školi S. S. Kranjčevića.
Prva na prijemnom
– Iz jednog Gorskog kotara gdje sam prijatelja nosila u školu da mu pokažem koliko ga volim došla sam u školu u kojoj te djeca odmjeravaju i gledaju kakve cipelice imaš, kakav ti je dres za tjelesni i pernica. Klinke u trećem osnovne stavljale su pramenove na kosu, baš degutantno, prave starmale. Duboko sam patila do osmog razreda – priča Ivana.
Spasila se kad je upisala srednju primijenjenu, a počela je i trenirati taekwondo te voziti skateboard.
– Bila sam sportašica, nisam pila ni drogirala se, samo sam uživala s luđacima u školi! Na nastavi smo bili i po deset sati pa nam je pokojni profesor Faber znao kupiti ribice kad ne bismo stigli jesti – kaže. Za prijamni ispit na Akademiji likovne umjetnosti pripremao ju je stric Miloš Popović koji joj je bio poput tate.
– Moj je otac zbog posla pičio po svijetu, bio je i doktor dobre volje u Africi, a mene je stric lijepo uzgajao. Njemu sam prijavila prve prištiće i menstruaciju – zahvalna je Ivana.
Na prijamnom je bila prva na listi, i to među studentima koji su u to vrijeme na studij u Zagreb dolazili iz svih država tadašnje Jugoslavije. Jednu godina fakulteta je pala jer je profesoru Tišljaru, kako kaže, slala krive grafičke poruke.
– Iz bijesa prema Domovinskom ratu koji je trajao i u kojem je poginuo moj najbolji prijatelj Domagoj Gabrić napravila sam Majku božju s rogovima. To nikako nije moglo proći kod Tišljara koji je radio u izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost.