KOŠ KOJI JE DOVEO DRAŽENA U ZAGREB, Trešnjevački plac (lipanj 2024.)
Na plac su stigle lubenice, dinje, breskve i marelice. I neka nova stara lica. Koja dugo ne vidjeh. S glumcem Zoranom Gogićem družio sam se davno po hodnicima trešnjevačke gimnazije. A sad nas eto na najdražoj tržnici.
– Nema te u Gavelli?
– U mirovini sam i odmaram se.
– Brijuni?
– Već 23 godine igramo "Kralja Leara". Dosta je glumaca od praizvedbe do danas umrlo. A Shakespeareov kralj Rade Šerbedžija za mjesec dana će proslaviti 78. rođendan – reče mi Gogić i nestade među štandovima. Katkad na naš plac zalutaju Anja Đurinović i Nina Violić. Redovita je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Pa Ivana Bolanča sa svojim slatkim kćerkicama Nikom i Dinom. A glumački bračni par Branka Trlin i Vili Matula su konstanta.
Gledam cijenu prvih lubenica. 1,5 €. Nekad je to bilo 1,5 kuna. Pa ti ne'š inflacije. Ubiše nas cijene. Pogotovo penziće. Najviša faca s placa je Mihovil Nakić. Novopečeni deda maloga Petra. Nemo'š ga fulat.
– Što se danas kuha? – pitam ga.
– Kupio sam malo vrganja pa ću ih spremiti s rižom ili paštom.
– Ljetni vrganji su crvljivi i šuplji.
– Poznam ljude pa su mi dozvolili da izaberem one malo bolje.
– Stalno kuhaš?
– Uglavnom. Žena radi pa je OK da ja kuham. Uostalom, to me i veseli.
Ispričam Niku kako je Novoselova supruga Aja morala gradskim birokratima objašnjavati tko je Mirko Novosel.
– Ne mogu vjerovati. Mirko je učinio čuda za košarku. U Kući je slavnih, a naši se pitaju tko je on.
– Na kraju krajeva, Mirko je doveo Dražena u Zagreb – dodam.
– Mirko i moj koš!
– Dobro si me podsjetio. Treba to napisati.
I stvarno je taj pobjednički koš Mihovila Nakića u odlučujućem susretu s Crvenom zvezdom trasirao put Draženu Petroviću u Cibonu. Naime, Draženov uvjet za dolazak u Zagreb bilo je igranje u Ligi prvaka. A Nik je svojim košem osigurao Ciboni nastup u toj elitnoj košarkaškoj ligi. Ne znaju to mnogi.
– Pa nećeš valjda to pisati – upozori me na rastanku Nik.
– Hoću, hoću!
NAJTUŽNIJI ROĐENDAN I VESELO KRŠTENJE, Crkva sv. Josipa (lipanj 2024.)
Moj prijatelj Zlatko Vitez godinama je feštao na Dan antifašizma. Bili su to ludi i nezaboravni tulumi. Naime, 22. lipnja je njegov rođendan. Nazovem ga tog jutra očekujući feštu u kuli na Opatovini. Čestitam mu 74. rođendan. Poželim svu sreću. I ostalo. A on mi tužnoga glasa uzvrati:
– Nije mi ni do čega. Ovo je moj najtužniji rođendan.
– Što bi, prijatelju?
– Zora je jutros opala i slomila kuk. Sad je u bolnici i čeka operaciju.
Sjetim se kako sam na svadbi glumca Franje Kuhara u Jaski plesao sa Zoricom. I dobro se izblamirao. Zora je bila članica Lada. S ansamblom je proputovala cijeli svijet. Poslije je bila glavni pokretač Smotre folklora. Bračni par Vitez desetljećima je osvježavao zagrebačka sparna ljeta. Zovem sutradan.
– Kako je Zorica?
– Operirana je uspješno i pred njom je dug oporavak – uzvrati Zlatko.
– A ja se nadam da će iz dana u dan biti sve bolje i bolje.
I dok se moja generacija sve češće druži po ambulantama, ljekarnama i bolnicama... Mladi prolaze ono što je odavno u našem zaboravu. Tako pred crkvom sv. Josipa srećem lijepu Miu Šlogar i njena supruga Damira Bičanića. Bivšeg "kauboja". Sad sportskog direktora Rukometnog kluba Zagreb. S njima dječica. Sinovi. Borna i Bruno. Sprema se krštenje mlađeg Brune. Tata rukometaš, mama rukometašica. A sinovi ludi za nogometom.
– Borna trenira u NK Trešnjevka. Osvaja pehare. Ide mu super. Najviši je u svom uzrastu – priča ponosna mama Mia.
– Valjda će mlađi u rukometaše?
– Ma, ne da Borna.
– Čujem da je Bruno ime dobio po "vatrenom" Petkoviću.
– Istina. Prvi susjed nam je Hrvoje Ćale, zet Ivana Cvjetkovića. Darovao je Borni dresove od Petkovića, pa je on odlučio da će se brat zvati Bruno. I da će, naravno, igrati nogomet.
Mamin tata Joško bio je izvanserijski hokejaš na travi. Bruno i Borna imaju sportske gene. Bit će rezultata. I veselja u obitelji.
LIJEPA ADNA VRATILA ME U STARA DOBRA VREMENA SALOONA, Saloon (lipanj 2024.)
"Slavim rođendan u Saloonu. Pokušavam motivirati mamu i tatu da obnove svoja sjećanja iz zlatnih dana Saloona. Bilo bi mi drago da svratiš", stiže mi na WhatsAppu poruka Adne Mustedanagić, prelijepe kćeri mojih prijatelja Džeme i Nune. I eto mene s velikom bocom pjenušca na vratima stare baze. Tranu dekor k'o u ona dobra stara vremena.
– Dio je uredio Danilo Šerbedžija snimajući film o Draženu Petroviću, a dio smo obnovili tata i ja – objasni mi mladi gazda kluba Maro Srezović. Dok mlađarija pleše, Džemo, Nuna, kolega Miro Par i ja davimo se u bureku, zeljanici, krumpiruši, baklavama... Sva osjetila sline. Uz Nove fosile. I onu njihovu "Kako je dobro..."
– Tata, prvi trener Rendulić i ja odradili smo dobar posao u Azerbajdžanu. Moji klinci su na vrhu, a prva ekipa Sabaha izborila je Europu – reče mi direktor škole i trener mlade momčadi Sabaha Adi Mustedanagić. Kažem mu kako se priča da će vrlo brzo on i tata u Dinamo.
– Ne bih o tome – zagonetan je Adi.
Pričali smo o prekrasnom druženju njegova tate Džeme, Josipa Kužea i Čede Jovićevića.
– Oni su stvarno bili veliki prijatelji. A mi klinci smo se raspršili na sve strane.
I stvarno. Adi je u Azerbajdžanu, Igor Jovićević u Saudijskoj Arabiji, Marko Kuže u Dinamu, Adna u HNS-u. Kažem Adiju kako je njegov tata davno trebao dobiti šansu u Dinamu. Kuže i on su skupa vodili onaj uraganski modri stroj koji je protutnjao ligom. Džemo je samostalno vodio četiri utakmice. I sve četiri dobio. Jedini trener plavih sa 100-postotnim učinkom. Trebalo mu je davno dati šansu. Dok sam nazdravljao Adni, šapnu mi Miro Par:
– Dinamova revija izlazi u srpnju.
Bi mi drago jer sam napisao za prvi broj, koji on uređuje, tekst pod naslovom "Ekskluzivna Dinamova revija koja nikad nije tiskana".
Kad ova nova izađe. Prepisat ću samog sebe. I objaviti tekst u "Putnom".
VIDEO Goran Višnjić na predstavljanju Rimčevog robotaksija
