"Ja zapravo ne volim modu, ne volim ni kostimografiju, ali obožavam sve ono što još nema svoje ime, a veće je i od mode i od kostimografije, prethodi i modi i kostimografiji i proizlazi iz obje te umjetnosti", govori Dženisa Pecotić, podjednako poznata u modnom i u kazališnom svijetu, gdje je svi jednostavno zovu Dženi.
I dok se, na kavi u Kavkazu (poznatom okupljalištu Zagrepčana i ljudi iz teatra u čijem je preuređenju Dženi i sudjelovala), dogovaramo da ćemo zajedno smisliti kako bi se zvalo "to nešto veće i dublje od mode" što obje volimo, a u što spada i povijest odijevanja, i modni utjecaji iz cijelog svijeta, ali i kreativnost svakog pojedinog modnog autora, baš kao i svake žene koju zamijetimo na ulici - ili u kazalištu - i za koju zaključimo da baš svim tim odlično barata, vraćamo se na temu njenih velikih obljetnica. Ovog ljeta Dženi slavi 70. rođendan i 40 godine rada, jer ona svoj profesionalni početak računa od 1982. godine kada je postala članica ULUPUH-a. Obje okrugle brojke proslavit će novom izložbom u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar. I baš zbog Galerije i tamošnjeg kustosa Josipa Tešije, koji je i jedan od najuspješnijih hrvatskih muških modela svih vremena, Dženi kaže:
- Pa tvoja se rubrika zove Povijest iz ormara, a ja zaista imam pune ormare i iz njih izvlačim komade kojima dajem novi život! I iz te je rečenice nastao prvi specijalni projekt koji povezuje njenu nadolazeću izložbu i ovu rubriku - haljina za Josipa:
- On to zaista zna nositi. Ne samo što ga obožavam kao prijatelja, već obožavam i raditi za njega, jer se, na neki način, svaki taj odjevni predmet stopi s njim u organsku cjelinu. Uz to, važno mi je naglasiti koliko su u krivu svi oni koji tvrde da haljina muškarcima oduzima muškost. To me uvijek nasmije, jer to govore oni koji malo toga znaju i još manje razumiju. Muškarci su mnogo duži period povijest proveli u haljinama. Hlače su, gledano kroz povijest ljudskog roda, doista modna novotarija - kaže Dženisa.
Za ovu modnu kreatoricu i kostimografkinju, koja je te svoje dvije karijere vozila baš kao paralelni slalom u kojem je njena disciplina ipak bilo kazalište, modna je priča zapravo počela u djetinjstvu. Rođena je u Mostaru, ali je dio djetinjstva, zbog tatinog posla, provela u Sarajevu. Priča kako je, za razliku od brata i sestre, pravih malih hahara, bila izuzetno mirno i poslušno dijete; zaigrana lutkicama i posebno fascinirana prvim lego kockicama koje je tata donio s nekog putovanja. Nakon srednje škole upisala je arhitekturu i kaže da joj je to, uz dan kada se rodio njen prvi unuk, bio najsretniji dan u životu.
No, jedan osmijeh na maturalnoj večeri pomrsio joj je planove. Bio je to osmijeh njenog supruga, za kojeg se ubrzo udala. No na putu za Veneciju, kamo su išli na bračno putovanje, dogodila im se teška prometna nesreća. Liječnici su joj uspjeli spasiti oko i sašiti rane po licu tako da nije ostao ni najmanji ožiljak, ali vid joj je na to oko nepovratno oslabio i zbog toga je morala odustati od arhitekture. Suprug je ubrzo dobio "ponudu koja se ne odbija" i tako su se odselili u München. Taj ju je njemački grad obilježio, raširio joj vidike i doveo do toga da je raširila svoja krila. Posjećivala je izložbe i koncerte (cijela njena obitelj je glazbeno nadarena), išla u kazalište, završila i tečaj za manekenke... Kada je tečno progovorila njemački, u Zagrebu je na Filozofskom fakultetu upisala germanistiku i povijest umjetnosti, ali teško je bilo studirati u Hrvatskoj, a živjeti u Njemačkoj, tim više što je 1976. rodila jedinu kćer. No, München je bio značajan jer je upravo tamo, kako bi ubila vrijeme dok je suprug radio, počela šivati. Ne samo da je sve naučila sama, već i ne krije da je učila po krojnim arcima iz Burde koji su išli uz detaljne upute - korak po korak - kako od komada platna dobiti odjevni predmet. Tada je osvijestila da joj je moda budućnost, poziv u kojem će do izražaja doći sva njena kreativnost.
- Profesorica Zlatka Mencl-Bajs predložila mi je da upišem dizajn na tadašnjoj Višoj školi za dizajn tekstila i odjeće, a profesorica Nina Režek-Wilson je u mojim radovima prepoznala potencijal kostimografkinje, upozorila me da moj put vodi u kazalište - kaže Dženi, koja se osamdesetih vratila u Zagreb, i uz studij zapravo radila kao stilistica. Taj je posao u to vrijeme, priča ona, bio ubrzani marš kroz cijeli Zagreb kako bi se našle stvari s kojima će stilizirati neku odjeću, a trebalo je i pobijediti ega nekih tadašnjih kreatora koji su teško pristajali na tuđe zamisli i zahvate.
Mnogi njeni radovi i danas se pamte, baš kao i prve revije na kojima se predstavila kao kreatorica dječje mode, jer joj je tada malena kći bila i prvi model i prva inspiracija. Jednu od prvih revija nosio joj je Tomislav Petranović, nacionalni prvak Baleta HNK Zagreb, tada petogodišnji dječak. Na fotografiji tada snimljenoj jasno se vidi da maleni Tomica na hoda nego pleše po pisti, a ona se sjeća kako joj je rekao: "Teta Dženi, ja ću biti baletan."
Uz ULUPUH, Dženisa postaje i važna članica Modagrama, gdje počinje njena modna avantura, koja ju je, zajedno s ostalim modnim kreatorima (ali i novinarkom Večernjeg lista Anom Lendvaj, za koju kaže da je bila pridruženi član Modagrama) vodila cijelom Europom. Svoje je kolekcije predstavljala na revijama, ali vrlo brzo je zov kazališta postao prejak. Kao kostimografkinja počela je uz veliku Iku Škomrlj, a zatim je uslijedio niz od više od stotinu kostimografija: drama, baleta, opera, filmova. I danas kaže da joj kazalište omogućilo da se realizira kao timski igrač, jer to očito leži u njenom karakteru i priznaje da joj je najdraže kada može spojiti kostimografiju i scenografiju te dobiti jedinstveni vizualni identitet neke predstave. Objašnjava kako je najteže raditi kostime za balet, ali kada ju pitam koje su joj njene kostimografije najdraže, ističe upravo baletne predstave, u prvom redu za balet "Coppélia na Montmartreu" za koji je radila kostime inspirirana razdobljem la belle époque. Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju kostimografiju dobila je za predstavu "Tonček i Točkica" Kazališta Žar ptica iz 2018. godine.
Veze s kazalištem za Dženisu su kao zrak koji diše, posebno veze koje u svojim temeljima imaju glazbu. Tako je izuzetno ponosna na dvadeset godina suradnje s mezzosopranisticom Renatom Pokupić. Baš prošle nedjelje Renata je pjevala na koncertu Hrvatskog baroknog ansambla iz ciklusa "La Diva" i naravno, nosila haljinu koju joj je kreirala Dženisa.
- Haljina je zaista posebna, a nastala je od zavjesa. No, toliko je ukrašena raznim kamenjem, da to nitko zapravo ne može prepoznati - priča Dženi.
Ovu je kreativku put iz kazališta, u jednom trenutku bogate karijere, odveo u sasvim drugom smjeru, ravno u vojsku i policiju. Naime, upravo je Dženisa Pecotić, s zajedno Ikom Škomrlj, kreirala službene, a sama i svečane časničke i dočasničke uniforme kopnene vojske i zrakoplovstva Republike Hrvatske. Uz to, zajedno s Vesnom Muhić dizajnirala je odore djelatnika Pravosudne, a sama Specijalne i Financijske policije. Danas, uz kostimografije, svoje kreacije predstavlja na izložbama. To je, kaže, najviše veseli, posebno ispunjava.
