Susan i Christopher Edwards veliki su poklonici filmova. Do te mjere da su bili u stanju potrošiti i 20.000 funti kako bi se domogli potpisane fotografije Franka Sinatre. Ali i ubiti Susanine roditelje kako bi takve troškove podmirivali. Ubojstvo Williama i Patricije Wycherley jedno je od bizarnijih u novijoj britanskoj povijesti, o čemu je Sky u suradnji s HBOom snimio seriju “Krajobrazni arhitekti”, koja se emitirala na kanalu HBO s premijerom 4. siječnja u 20 sati, dok su korisnici platforme HBO GO seriju mogli gledati od 8. prosinca. Osim priče koja je po svemu prilično nevjerojatna, seriju treba pogledati i zbog Olivije Colman i Davida Thewlisa, koji su još jednom dokazali zašto su trenutačno među najboljim karakternim glumcima engleskog govornog područja, zbog čega je Colman, uostalom, nagrađena i Oscarom. I doista treba imati osebujan glumački talent da bi se na adekvatan način prikazalo dvoje “krajobraznih arhitekata”, koji su sami sebi deset godina gradili priču koja nema previše veze sa stvarnošću, a u kojoj su njih dvoje hollywoodske zvijezde, pogotovo one iz vesterna, potiskujući činjenicu da mogu živjeti život iz fantazije ne brinući se previše o materijalnome. Susanine roditelje hladnokrvno su smaknuli hicima iz pištolja te ih pokopali u dvorištu njihove kuće u gradu Mansfieldu. Richard i Patricia bili su dobrostojeći pa se Susan, krivotvoreći dokumentaciju i potpise, nastavila koristiti njihovom imovinom i mirovinom da bi ona i Christopher nastavili svoj život iz bajke, u kojem im čak piše i Gerard Depardieu odajući im time priznanje kao svojim velikim obožavateljima. Jedino što to nije bilo istinito, a da bi muža i dalje držala u iluzijama, Susan je falsificirala pismokrivotvoreći čak i marku francuske pošte kako bi sve bilo što uvjerljivije.
Ipak, bajka ne traje vječno pa je tako došao i dan za reviziju, kada britansko socijalno osiguranje želi stupiti u kontakt s Richardom kako bi provjerilo kakvog je zdravlja jer, naime, trebao je uskoroproslaviti 100. rođendan. Samo što ta služba, kao ni bilo tko drugi, nije znala da je Richardmrtav barem 14 godina i pokopanzajedno sa svojom suprugom Patricijom. Teško je u tomtrenutku, 2012. godine, bilo što i provjeriti, jer Susan i Christopher kuću su već prije prodali zaključujući kako je već prošlo dosta od ubojstva i da jadne starce nitko neće tražiti. Oni ionako nisu imali previše prijatelja, ako su ih uopće i imali, a imali su nešto rođaka s kojima je Susan uredno održavala pismeni kontakt u ime mrtvih roditelja. Mirovina je uredno stizala, a oni su se pobrinuli da nestane većina fizičkih tragova o njihovu postojanju, uključujući i fotografije, a ostala je samo jedna Williamova, dok Patricijinih nema uopće. Ova bizarna priča nakon poziva britanskog socijalnog seli se u Lille u Francuskoj, gdje konačno prestaje idila jer Christopher, ne mogavši naći posao zbog jezične barijere, zove pomajku Elizabeth kako bi iskamčio nešto novca, ali joj usput priznaje što su on i Susan napravili prije 15 godina. Elizabeth zove policiju koja potvrđuje priču te potom njih dvoje dolaze natrag u domaju kako bi se predali policiji na stanici St. Pancras sišavši s vlaka Eurostar. Nestaje svijet koji su Susan i Christopher oko sebe gradili više od jednog desetljeća. U cijeloj priči sigurno je da je Susan s roditeljima imala problematičan odnos, a psihičko zlostavljanje prije svega majke bilo je uobičajeno pa je već to otvorilo dosta širok prostor da se dogodi nekakva tragedija. Prema svjedočenju Susan i Christophera, ubojstvo se dogodilo nakon nove majčine provokacije, nakon čega je Susan potegla pištolj i ubila je doznavši da je Patricia prije toga ubila Williama pa je, eto, to trebalo biti dovoljno da Susan na kraju ne odgovara za ubojstvo. U toj verziji Chrisa uopće nema na licu mjesta. Policija je, međutim, zaključila nešto drugo.
Po preciznim hicima ispaljenima iz blizine u prsa dvoje ubijenih očito je bilo da je počinitelj netko tko dobro zna rukovati oružjem, a Christopher je bio član streljačkog kluba u kojem je naučio rukovati pištoljem. I drugo, nije bilo nikakve sumnje da su ubojstva počinjena iz koristoljublja, jer istu je priču pomaknuti bračni par mogao pričati i odmah nakon ubojstva, no do strašnog otkrića moralo je proći više od desetljeća, kada je nestalo novca koji su ukrali od Wycherleyjevih već sljedećeg dana ispraznivši njihov bankovni račun te, između ostaloga, i prodavši njihovu kuću zajedno s dvorištem u kojem su bili pokopani. Vrlo je vjerojatno da je Christopher pristao povući obarač iz lojalnosti prema Susan, no na kraju i jedno i drugo dobivaju doživotni zatvor uz uvjet minimalnog odsluženja 25 godina, bez obzira na Susanine tvrdnje da ju je otac napastovao u djetinjstvu. Sve je to bilo dovoljno za odluku da se o bizarnom slučaju snimi miniserija od četiri epizode, u kojoj je na glavne uloge pristalo dvoje glumaca poput Colman i Thewlisa. Umjesto dokumentarističkog i kronološkog pristupa autori serije Ed Sinclair i Will Sharpe pametno su se odlučili na prikaz stanja svijesti ubojitog bračnog para, u kojem se stvarnost počinje preklapati s fantazijom i u kojem se između toga gubi linija. Zbog toga gledatelj treba imati neko predznanje o slučaju da se ne pogubi u prilično sumanutom toku misli dvoje ljudi, iz čije se ljubavne veze izrodi ubojstvo.
Čini se da je takav prikaz slučaja ubojstva Wycherleyjevih bio najbolja odluka jer, da su se držali samo činjenica, ne bi uspjeli dočarati o kakvom se kaosu u glavama glavnih protagonista radilo. Interesantno je podsjetiti da su Colman i Sinclair u braku od 2001. godine, upoznali su se na studiju na Cambridgeu i Colman tvrdi da je s njene strane to bila ljubav na prvi pogled. Ovo je Sinclairu prva televizijska serija koju potpisuje, otočki su mediji mahom puni hvale za glumu Olivije Colman, no to je već postalo uobičajeno, zasigurno ne bez razloga. “Krajobrazni arhitekti” nude viziju onoga što su Susan i Christopher vrtjeli u svojim glavama više od desetljeća te prikazuje dvije nesretno uparene osobe čije su se osobine savršeno uklopile i rezultirale teškim ubojstvom. Sinclair sa Sharpeom špekulira da oni, pogotovo Susan, do samoga kraja nisu bili potpuno svjesni svojih djela i nastrane fantazije u kojoj žive pa su i povratak u Englesku, u kojoj ih je čekala pravda, doživjeli tek kao jednu od kulisa svojeg filmskog života. Vrlo je dobro iskorištena prilika da se u relativno kratkom vremenskom okviru (četiri epizode doista nisu previše za prikaz perioda duljeg od desetljeća) gledatelju plasira nekoliko istina o istom događaju. Osim čvrstih činjenica kojima se bavi policija, tu je potpuni gubitak veze s realnošću kod Susan, u čemu je prati jadni Chris zbog svojeg obožavanja, koje ga je i natjeralo na zločin. No takav pristup neminovno limitira publiku pa je prilično sigurno da bi neka druga verzija istog događaja završila u nekoj daleko neambicioznijoj produkciji plasiranoj na nekom marginalnom kanalu s daleko slabijim glumcima.
