Serija “Na terapiji” koju od ponedjeljka do petka s popriličnim zanimanjem čekamo i gledamo na HTV-u, počela je nenametljivo, lagano, no emotivnim eksplozijama pacijenata u ordinaciji psihoterapeuta Tomislava Vukova prikovala je pažnju gledatelja, a posebno je zanimljiv Elvis Bošnjak koji je utjelovio Tomislava. Snimanje serije upravo je završilo, a Elvis više nije u Zagrebu, pa ni u Splitu gdje živi, već s predstavom “Srce veće od ruku” juri po Hrvatskoj od kazališta do kazališta.
– To je takav posao. Nemate uvijek vremena za miran prelazak na nešto drugo. Morate napraviti brzi rez, prespavati, zaboraviti i baciti se istom energijom na novi projekt – kaže Elvis i dok govori, zrači istim mirom kao i njegov lik u seriji. No, istina je, otkrivamo, potpuno suprotna.
– Ne bih rekao da sam privatno miran. Mislim da sam vrlo nemirnog duha. Ne bih rekao čak ni da je Tomislav Vukov miran, on je čovjek koji je istrenirao svoj mir – iznosi svoj stav Elvis. Serija je nastala po izraelskoj licenciji i postala hit u svijetu. U američkoj verziji Elvisovu ulogu odigrao je Gabriel Byrne, u srpskoj Miki Manojlović, ali pripremajući se za snimanje, Bošnjak nije dopustio da mu prethodnici budu uzor:
– Gledao sam obojicu, svakog u jednoj epizodi. Rekao sam si: “Ok. To je to, dečki su dobri, ali ti moraš stvoriti svoj lik iz svoje glumačke osobnosti”. Tomislav Vukov je uloga koju morate graditi polako. Možete izabrati od prve igrati nekakvog simpatičnog, tugaljivog tipa, ali tako ćete brzo postati predvidljivi. Mislim da je ta uloga puno dublja, slojevitija. Ima u njemu i puno okrutnosti, sebičnosti, proračunate hladnoće, sklon je emocionalnim ucjenama, nije on samo simpatičan tip u krizi srednjih godina.
Ne trebam muzu, ili si pisac ili nisi
Elvis, samozatajni 42-godišnjak, dobro je poznat splitskoj kazališnoj publici. No, u parametrima općeg prepoznavanja, šira publika tek mu sada može dati naslov ‘slavan’. On pak i za slavu i za užurbani radni tempo ima formulu kojom uspješno nastavlja graditi miran život sa suprugom i kćerima.
– Uvijek rješavam jednu po jednu stvar, ulogu, tekst, predstavu... S vremenom shvatite da ne treba juriti. Ako ne trčite stalno kako biste nešto sustigli, na kraju će se taj ritam prilagoditi vama. Ljudi ne vrište kad me vide, ne trče za mnom, ne čupaju mi odjeću, dakle, mogu reći da nisam slavan na način koji bi mi predstavljao problem. Moja publika su pristojni ljudi koji znaju da nije lijepo nekog gnjaviti u trenucima privatnosti i zahvalan sam im na tome – pristojno kaže. U životopisu mu stoji da je glumac i pisac. Upućenima je znano da je Elvis Bošnjak autor scenarija filma “Noćni brodovi”, a nagrađene su i neke njegove drame poput “Nosi nas rijeka”, “Hajdemo skakati po tim oblacima”, “Otac”. Za pisanje mu ne treba muza, jer, kaže, čovjek je pisac ili to nije, a isto je i s glumom, a između ta dva poziva nema podjele, ne zna koji mu je draži.
– Kao glumac se stalno mijenjam i razvijam. Ne znam kamo bih trebao stići i nadam se da nikada neću ni doći na neku stanicu na kojoj ću reći: “Aha, to je to”. Ponekad je mukotrpno i tko zna koliko puta sam pomislio kako ne znam dalje i tapkam u mraku, ali onda se otvori neki izlaz. Kao pisac sam, čini mi se, radikalniji, možda i bahatiji, sigurniji. Tu uvijek znam što hoću i baš to i napravim. Ali ne mogu reći da mi je zato pisanje draže. Volim tu glumačku krhkost, imam osjećaj da vezem paučinu – priča zaneseno.
Svoju prvu dramu “Jakovljeva istina” napisao je u srednjoj školi i bila je, kaže, jako pretenciozna.
– Mislio sam da sam napisao najveću dramu na svijetu, a onda sam pročitao Beckettov “Svršetak igre” i shvatio da je to netko napisao prije mene i bolje od mene. Bacio sam je u smeće. Poeziju koju sam tada pisao danas, iskreno, uopće ne razumijem – priča i simpatično zaključuje da je seljačko dijete i prvi umjetnik u obitelji te o razdoblju odrastanja nastavlja:
Kao seljačko dijete čuvao krave
– Kad odrastate na selu, onda je vaše dvorište puno veće. Moje je bilo omeđeno Svilajom i Kamešnicom. Puno smo radili, kopali, sadili, čupali, kosili. Mi djeca smo čuvali krave, ustajali u pet ujutro i vodili ih u polje. Ta iskustva su mi danas jako draga. Odlazak u grad bio je šok. Ali brzo sam se prilagodio i mislim da sam i seljačko i gradsko dijete. U Splitu se u to vrijeme živjelo na ulici. Znao sam susjede u cijeloj Tršćanskoj ulici. Jurili smo okolo po kvartu kao čopor.
Stoga ne čudi njegov odgovor na pitanje bi li se jednog dana mogao odseliti iz Splita?
– Da, ali ne u drugi grad. Volio bih se vratiti u prirodu. Mislim da su gradovi precijenjeni i danas je puno više primitivizma i površnosti u njima. Gradovi su mjesta u kojima nevažne stvari postaju jako važne i besmislice često postaju svrha života. Priroda nekako svede vrijednosti na pravu mjeru. Nadam se da ću jednom napustiti sve to, i kazalište, i film i televiziju i intervjue i posvetiti se gledanju neba, mora...
