Kao reporterku magazina “Provjereno”, Emu Branicu su gledatelji upoznali još 2008., a od ove godine pripala joj je i uloga voditeljice. S Emom smo razgovarali kako se snašla na novom zadatku, pod stresom, prijetnjama koje prima redakcija, ali i o mnogočemu drugom pa i o planovima za vjenčanje.
Kakve su reakcije gledatelja koji vas sada gledaju i u ulozi voditeljice “Provjerenog”, ima li pohvala, kritika...?
Gledatelji me znaju otprije, nisam neki padobranac, već dobro poznato lice “Provjerenog”, netko s kim povezuju emisiju i sve ono što ona jest. Dosad su bile reakcije: „Evo naše novinarke!“, a sad je već: „Evo naše voditeljice!“, i to nevjerojatno brzo, toliko da budem zbunjena jer sam navikla na ovo prvo. Reakcije su odlične, dobivam puno pohvala od kojih se ponekad i zacrvenim. No, smatram da imam još prostora za napredak jer biti dobar i uvjerljiv voditelj je zahtjevna vještina.
Koliko se ovaj dio posla u studiju razlikuje od terena, gledate li emisije nakon objave i što biste voljeli poboljšati?
Razlika je kao između neba i zemlje! Na terenu sam jako fokusirana na priču i sugovornike, oni su najbitniji. U studiju je, pak, sve okrenuto meni, i kamere i reflektori. Dosta je to čudan osjećaj na koji se tek trebam naviknuti i trebat će mi vremena da se sasvim opustim. Uz to, imam veliko strahopoštovanje prema prilozima koje najavljujem jer znam koliko truda i rada stoji iza njih i koliko je zbog toga i sama najava jako bitna.
U redakciji “Provjerenog” ste od 2008., sjećate li se prvog reporterskog zadatka i kako biste ga danas obavili?
Bio je to prilog o trudnici koja je dobila otkaz zato što je trudna, dakle prilog o potpunom kršenju radničkih i ženskih prava. Sjećam se da sam bila pod stresom i u strahu da ne pogriješim. Morala sam temeljito proučiti zakone, razraditi kako su nečija prava prekršena, a potom je još trebalo snimiti i sugovornicu. Bila sam izvan sebe, ali su mi divni kolege pomogli pri svakom koraku izrade priloga. Puno je godina prošlo od tada, danas bih vjerojatno bila puno brža, ali poruka priče ostala bi ista – da je takvo što neprihvatljivo.
Je li vas želja za pravdom i istinom dovela do odluke da se upišete na Fakultet političkih znanosti ili se to dogodilo slučajno, kakvu ste viziju o novinarstvu uopće imali kao studentica?
Uvijek mi je smetala nepravda, nekako sam je osjećala duboko u sebi, a iako se nisam njome vodila u odabiru buduće profesije, sudbina je, izgleda, ipak učinila svoje. Naime, htjela sam nešto kreativno i dinamično i novinarstvo mi se činilo kao pun pogodak. Kada smo prvi put dobili kameru u ruke i priliku da stvorimo nešto konkretno, znala sam da je to ono što želim. Dodatna potvrda mi je stigla kada sam došla u redakciju “Provjerenog” gdje se ta predivna mogućnost kreativnog izražavanja putem slike, tona i glazbe u kombinaciji s istraživačkim novinarstvom pretočila u stvarnost. To me potpuno preuzelo i shvatila sam da mi je to zapravo poziv. Mogućnost da utječemo na društvene promjene, da ispravimo nepravde, da zajedno s građanima zemlju učinimo boljom je nešto što vas trajno zarazi. Nisam požalila ni trenutak, iako je ovo jako teško zanimanje koje zahtijeva puno odricanja.
Sigurno u tim studentskim danima niste zamišljali da će vas na terenu vrijeđati političari poput Keruma ili da će i fizički netko nasrnuti na vas dok radite svoj posao, kako se nosite s takvim situacijama?
Nemoguće je o tome razmišljati unaprijed. Svaki put kada se takvo što dogodi prvo budem u šoku, iznenadi me da jednostavno pitanje može izazvati salve bijesa i uvreda, a da ne govorim o fizičkom nasrtaju. Ja samo radim svoj novinarski posao, profesionalno i korektno, pa čovjek očekuje da će takav odnos biti i s druge strane. To se nekad ne dogodi, ali otkrije baš ono što je kamerom inače teško zabilježiti.
Istraživanje brojnih prijevara i korupcijskih mreža teme su koje ste obrađivali u “Provjerenom”, jesu li vam ikada akteri tih priča prijetili ili vas možda pokušavali podmititi da priča ne izađe u javnost?
Nitko me nikada nije pokušao podmititi – vjerujem da znaju da se ne bi dobro proveli, ali prijetnji ima. Nije ugodno kada vam netko kaže: „Završit ćete poput Pukanića“ ili „Treba vas pobiti“. Prijetnje su ili jako direktne ili vrlo indirektne, ali između redova se jasno da iščitati što žele poručiti – da odustanemo. No, to nije naš modus operandi u “Provjerenom”. Mi ne odustajemo, bez obzira na sve.
Kroz priče koje ste radili upoznali ste dobro sve rupe u sustavu, što bi se u Hrvatskoj hitno trebalo promijeniti da smanjimo korupciju i nepravdu?
Mislim da nam je potrebna dubinska promjena mentaliteta. Previše korupcije i nepravde dovelo je naše društvo do toga da sliježemo ramenima i mirimo se s time da je to jednostavno tako. Ali to nije i ne smije biti tako. Svaki put kada takvo što bilo tko od nas izgovori, opravdava korupciju i nepravdu.
Brojne priče u “Provjerenom” rezultirale su i velikom solidarnošću građana i imale su lijep završetak, koja vas priča na kojoj ste radili čini posebno ponosnom?
Moje priče imaju nešto drukčiji završetak od ovih lijepih, mnogi akteri tih priča završili su iza rešetaka ili pak na optuženičkoj klupi. Sjećate li se priče o Amerikanki koja je uhodila profesoricu hrvatskog jezika i doslovce joj činila život nemogućim? Imala je hrvatsku tjeralicu i onu FBI-a, a mi smo je pronašli za četiri dana. Ponosim se i prilogom o hrabroj radnici Ivanki Dujmić koja je progovorila protiv moćnog poslodavca koji je nakon toga dospio na optuženičku klupu. Također, tu je i prilog o Titu Gubiću, osobi koja je nezakonito promijenila ime kako bi izbjegla pravosuđe, no nakon što smo je raskrinkali, zbog čega mi je i prijetila, konačno je postala dostupna pravosuđu. Nedavno je podignuta i optužnica protiv majke koja je onemogućavala liječenje svojeg djeteta, a ponosim se i prilogom o sada bivšem voditelju zagrebačkih gradskih groblja i malverzacijama s javnim natječajem jer je rezultirao USKOK-ovom akcijom.
Stres je neizbježan u svakom poslu, a u novinarskom pogotovo, imate li neku boksačku vreću na kojoj ispucate svoj stres ili imate neke druge metode kako ga se riješiti?
Nemam nikakvu veću za ispucavanje stresa, shvatila sam da mi stres najbrže prolazi kada se okružim djecom, psima i najbližim ljudima. Tako da slobodno vrijeme najviše provodim s partnerom, obitelji, nećakinjama i nećakom. Volim kada se okupimo i kuhamo, u posljednje vrijeme istražujemo svijet popularnih burgera i moram priznati da smo postali već pravi maheri u tome! Također, posebno opuštaju i duge šetnje u prirodi sa psima.
Nosite li posao kući i kako se vaš partner nosi s takvim ritmom posla u kojem radno vrijeme baš ne postoji?
Mi nemamo radno vrijeme i to je jednostavno tako. Lijepo je imati partnera koji se trudi imati razumijevanja i zaista sam mu zahvalna na strpljenju. Ponekad ga izludim takvim radnim vremenom i maratonskim telefonskim razgovorima, ali zna da to sve ima cilj i svrhu koja je dobra za sve nas kao društvo.
Kada u Google upišete vaše ime, kao druga opcija za pretragu nudi se Ema Branica suprug, jeste li se vjenčali kako ste planirali nedavno ili je pandemija to odgodila?
Želimo pravi i veliki tulum, a to je, nažalost, nemoguće u ovim pandemijskim uvjetima. Tako da će vjenčanje pričekati. Ne smatram da mi je išta manje suprug i bez dokumenta.
“Provjereno” je ušlo u 15. sezonu emitiranja, imate neke nove članove u ekipi, jesu li to jedine promjene, ostaje li koncept i dalje isti?
Koncept ostaje isti, a to je da potičemo institucije na rad, da raskrinkavamo nepravdu i kriminal, da potičemo sve nas kao društvo da budemo bolji jedni prema drugima. Sve to ćemo, kao i dosad, raditi uz puno žara i strasti. Uvijek se trudimo pomicati granice, biti bolji i inovativniji, toga ćemo se držati i dalje.
"Nikada ne odustajemo" osim kad je u pitanju reportaza o pedoffiliji u Osjeku..osim kad su u pitanju suci, politicari u Osjeku koji kupuju usluge maloljetnica,jednim pozivom potjeraju novinarku Parađikovic jer nije htjela odustat od te reportaže..a pošto si ti ostala vjerujem da si se složila sa pozivom iz Osjeka..budi iskrena I reci da nekad morate odustat.