Godinu koja uskoro završava neću pamtiti po dobrom. Neće nitko. Pamtit ćemo je po jezivom nasilju svuda oko nas, u kojem su tako često stradavali nevini. To je nemoguće zaboraviti ma koliko puta čuli pjesmicu "Last Christmas" Georgea Michaela, koja je upravo proslavila četrdeset obljetnicu i ponovno - neobjašnjivo - dospjela na vrh britanskih pop ljestvica. Doduše, na vrhu - za koji se strastveno borio i nezaboravni, skaredni, ostarjeli pjevač Billy Mackey (Bill Nighy) pjesmom "Christmas Is All Around" u filmu "Love Actually" - ove godine po prvi put u povijesti našla se i izrazito politizirana božićna pjesma "Freezing This Christmas". Pjesma o hladnom Božiću bez grijanja usmjerena je protiv britanskog premijera Keira Starmera i govori o Velikoj Britaniji koja nije zemlja za starce, oni se u videu sami i zaboravljeni smrzavaju na Božić jer su cijene grijanja podivljale.
No, godinu na odlasku ja ću pamtiti i po nezamislivoj politizaciji medicine. Nisam vjerovala da ću u naše postprosvjetiteljsko doba vidjeti povratak na magijsko mišljenje, odbacivanje zdravog razuma i uvjeravanja da ne treba vjerovati u ono što je logično i što naše oči vide, nego u ono što nam je politički nametnuto kao istina. Ta ideja, ta nakaradna zvijer s glavom čovjeka i tijelom lava, da upotrijebim metaforu irskog pjesnika W. B. Yeatsa, polako nam se približava već desetljećima, otkad su nas postmodernisti počeli uvjeravati da ne postoji objektivna istina, da je sve podložno ideološkoj interpretaciji i stoga treba vjerovati samo onima koji promiču tvoju ideologiju. Ta mi se stravična zvijer posve primaknula za vrijeme pandemije, a sad me i gleda u oči.
GALERIJA: FOTO Pogledjate kako je izgledao pobjednički nastup Tamije Šeme
Zgrozila sam se dok sam čitala kako je članica američkog Vrhovnog suda, demokratska sutkinja Sonia Sotomayor, komentirala posljedice hormonalnih lijekova koji blokiraju ulazak djeteta u puni pubertet. Rekla je mirno da svaki lijek ima nuspojave, čak i aspirin. Razni medicinski stručnjaci objašnjavali su Vrhovnom sudu, koji upravo odlučuje treba li u SAD-u zabraniti takvo liječenje rodne disforije kod djece mlađe od 18 godina, nešto posve jasno i logično: lijekovi koji zaustavljaju pubertet i spolno sazrijevanje, zaustavljaju i razvoj djeteta, razvoj njegova mozga i tijela. Mogu uzrokovati najrazličitije poremećaje, fizičke i psihičke, od osteoporoze do zloćudnih tumora i neplodnosti te potpune atrofije seksualnih funkcija. Sotomayor je taj horor usporedila s nuspojavama aspirina jer demokrati zahtijevaju tu vrstu "liječenja" djece, a republikanske savezne države to žele spriječiti, kao i republikanski suci Vrhovnog suda. Uopće se nije rukovodila zdravim razumom i medicinski dokazanim posljedicama te prvim pravilom medicine - primum non nocere, prvenstveno ne štetiti pacijentu, i to djetetu - već tvrdnjama transrodnih aktivista i njihovih snažnih lobija. I, dakako, borbom protiv republikanaca nauštrb zdravlja djece. Ništa joj nije značilo što je britansko sveobuhvatno istraživanje pedijatrice Hilary Cass sasvim opovrglo tvrdnje aktivista o bezazlenosti i nužnosti takve terapije i u Velikoj Britaniji urodio zabranom mengeleovskih eksperimenata na djeci koja boluju od te vrste dismorfije. Ona su itekako nesretna, kaotična, zbunjena životom, pubertetom i društvenim mrežama, njima zasigurno treba pomoći da "rješenje" ne pronalaze u ideji da su zatočeni u krivom tijelu koje treba trajno mijenjati. Pogotovo što većini ta vrsta drastične terapije neće pomoći. Da se razumijemo, odrasli neka sa svojim tijelom rade što žele, s tim nemam nikakav problem, no djeca su nešto posve drugo. O njihovu zdravlju i dobrobiti odlučuju odrasli, oni koji se navodno rukovode razumom, koji im zabranjuju alkohol, droge, vožnju, čak i tetovaže prije određenih godina. No, najednom, odrasli se više ne rukovode razumom nego čistom ideologijom.
Moram tu nakratko spomenuti i slučaj američkog predsjednika Bidena koji je očito, pred nama, svaki dan sve više nazadovao, a još nekoliko dana prije nego što su ga maknuli iz predsjedničke kampanje, tvrdili su nam da je u savršenom zdravlju, mentalno oštar kao britva. Ne vjerujte svojim očima nego pristranim, propagandističkim medijima, to je bila poruka koju su nudili svi veliki i ugledni američki mediji. A onda, nekoliko dana prije Božića, Wall Street Journal najednom je objavio veliki ekspoze o njegovu mentalnom urušavanju koje je počelo još 2021., baš kao što smo svi to vidjeli na brojnim video snimkama. U članku čak iznose mišljenje nekih dobro obaviještenih demokrata da je Joe Biden već u prvoj predsjedničkoj kampanji bio i fizički i mentalno slab i zato je njegova supruga dr. Jill održala više predizbornih govora od njega. Zatvaranje u vrijeme pandemije dobro mu je došlo i njegovo stanje uspješno su skrivali. No, problem Bidenova zdravlja je iza nas, jedino ostaje gorak okus od tog sistematskog izluđivanja lažima.
No, možda i najveće iznenađenje za mene je bilo svesrdno odobravanje i ekstaza užitka zbog hladnokrvnog ubojstva s leđa izvjesnog Briana Thompsona, direktora jedne američke kompanije zdravstvenog osiguranja. Gledala sam američki talk show u kojem je novinarka Washington Posta smijući se izjavila da je osjetila upravo užitak, veselje kad je čula da je momak presudio direktoru.
Gledali smo stotine filmova u kojima otac uzima pravdu u svoje ruke zbog bolesnog ili ugroženog djeteta. Upravo jedan takav film, opet s Liamom Neesonom u glavnoj ulozi, trenutno igra u našim kinima. U tom sumornom filmu, "Oprost", norveškog redatelja Hansa Pettera Molanda, stari i bolesni Neeson opet hladnokrvno ubija kriminalce. No, u filmu su oni psihopatski, nasilni zločinci i on ih ubija da pomogne svojoj kćerki i bijelom roblju. Tu je sve jasno. Kod ovog stvarnog, proslavljenog ubojstva, ništa nije jasno, no čak sam i na našim društvenim mrežama vidjela inače posve razumne ljude koji ponavljaju, kao one zatvorenice u mjuziklu "Chicago", He had it coming, to je i zaslužio.
Uopće ne sporim da su mnoge osiguravajuće tvrtke u SAD-u bešćutne organizacije za iznudu novca i prevare jadnih ljudi kojima na koncu neće odobriti ili refundirati najrazličitija potrebna liječenja. No, to nema nikakve veze s ovim hladnokrvnim ubojstvom. Kao što je objasnio David Brooks, kolumnist New York Timesa, većina zdravstvenih osiguranja u SAD-u posluje s veoma niskom marginom zarade od oko jedan posto, dok je ova kuća koju je vodio Thompson uspijevala dostići šest posto. Nepodnošljivo visoke cijene zdravstvenih usluga u SAD-u povezane su puno više s bolnicama koje nastoje biti visoko profitabilne i neprestano implementirati sva nova tehnička dostignuća, što je jezivo skupo, kao i s liječnicima, zvijezdama s milijunskim zaradama i veoma skupim osiguranjima protiv tužbi nezadovoljnih ili oštećenih pacijenata.
Sasvim je jasno da zdravstveni sustav u Americi treba reformirati. To je jedina visokorazvijena zemlja bez osnovnog zdravstvenog osiguranja za sve građane. No, to se nipošto ne može i neće promijeniti ubijanjem jedne osobe s leđa. Bez obzira na taj bjelodani, zdravorazumski zaključak, ubojica Luigi Mangione, 26-godišnji momak s pločicama na trbuhu, koje je tako rado obnažene pokazivao na društvenim mrežama, najednom je postao veliki američki heroj, borac za pravdu, seksi "Che Guevara" za novi milenij. A on to nije.
Slava odmetnika Mangionea usko je povezana s društvom spektakla, vizualnog, površnog, nerazumnog. On je osvetnik bez ikakve osobne veze s ubijenim. Nikome iz njegove obitelji Thompsonova kompanija nije uskratila liječenje. On je zaista svoju metu odabrao nasumce, kao glinenog goluba. A čak je u jednom trenutku planirao postaviti bombu od koje bi stradali nevini prolaznici. On ne može biti junak našeg doba, ma koliko bio skup i neučinkovit sustav zdravstvenog osiguranja u SAD-u.
Još uvijek zapravo ne znamo što se dogodilo u glavi momku koji je završio prestižnu privatnu gimnaziju u Baltimoreu, koju su njegovi izrazito bogati roditelji plaćali godišnje nešto manje od 40.000 eura. Bio je izvanredan učenik, jedan od onih popularnih momaka koje žele na svakom tulumu. Kad je njegova generacija maturirala, upravo je Luigi održao veliki govor na završnoj priredbi. U svojem govoru pozvao je svoju generaciju da djeluje: "Svijetu su potrebni mislioci, lideri i oni koji djeluju." Nije specificirao kako, ali je svojoj generaciji učenika poručio da moraju biti sve to troje. Neću ulaziti u detalje biografije tog izrazito privilegiranog momka, čiji je još djed po Americi izgradio nekoliko elitnih klubova u nedirnutoj prirodi te nekoliko domova za starije, što je u SAD-u, baš kao i zdravstvo, djelatnost organizirana kao i svaki biznis, da donosi profit. Luigi je očito bio pametan i u četiri godine diplomirao i magistrirao računarske znanosti na prestižnom privatnom sveučilištu, University of Pennsylvania.
GALERIJA: Luigi Mangione, osumnjičen za ubojstvo osiguravatelja se ne osjeća krivim
No, dok je surfao na Havajima, ozlijedio se, počeo patiti od stravičnih bolova u leđima, bio i na operaciji. Udaljio se od obitelji i prijatelja i nestao. Eksperimentirao je s halucinogenim drogama, valjda da se riješi bolova. Rekla bih da je tad započelo njegovo rastrojstvo. Očito je bio mentalno bolestan. Bilo koji nasilni čin mentalno bolesne osobe nitko ne bi trebao slaviti.
U cijeloj priči zanimljivo je i da je ubijeni Brian Thompson (50), otac dvoje djece, također bio nadareni učenik, no iz radničke obitelji. I on je u svojoj gimnaziji bio odabran kao najbolji i najpopularniji učenik da održi govor na završnoj priredbi, bio je nagrađivani svirač trombona, sportaš, koji je sa sportskom stipendijom završio ne tako prestižno sveučilište kao Luigi.
No, to je manje važno. Mangione nije imao pojma za što se Thompson osobno zalaže, tko je on zapravo i kako živi sa suprugom fizioterapeutkinjom i njihovo dvoje djece. On ga je ubio jer je bio bijesan i nesretan zbog svoje prekinute karijere i života, ali prvenstveno - jer je bio rastrojen. On je deluzivno vjerovao da pomaže čovječanstvu baš kao i njegov literarni idol, matematičar, otpadnik od zapadne civilizacije i terorist Kaczynski, poznat kao Unabomber. Čudno je kako nikome nije bilo sumnjivo kad je dotada druželjubivi partijaner Luigi najednom postao povučeni "pustinjak" koji čita Unabombera i kojem se gade svi dosezi zapadne kulture.
Sve probleme s linčem, individualnim dijeljenjem pravde po uzoru na Divlji zapad, izvanredno opisuje božićna crna komedija i film osvete "Jahači pravde" (2020.) otkačenog danskog redatelja i scenarista Andersa Thomasa Jensena, koji smo mogli gledati na HRT-u 3 neposredno prije Božića. U tom filmu nasilni, izrazito fizički superioran ratnik Mads Mikkelsen počinje ubijati članove jedne danske neonacističke bajkerske bande uvjeren, skupa sa svojim pomagačima, posve ludim znanstvenicima i kompjuterskim frikovima, da ubija ljude koji su sudjelovali u ubojstvu njegove žene. Niz nepredvidivih i suludih slučajnosti doveo ih je do tih ljudi, u suštini odurnih tipova za koje odmah zaključuju da su zaslužili kaznu. Možda i jesu, ali ne njegovu. Jensen precizno poput Bressona s filmom "Novac" (1983.) pokazuje kako zlo poput lavine nezaustavljivo raste jednom kad krene, kako nikad nema opravdanja za linč u civiliziranom društvu. Film je izvanredan jer veoma važnu misao prenosi zabavno, s komičnim elementima, i baš zato tako upečatljivo.
Žao mi je što Mangione ili novinarka Washington Posta koja ga je slavila, kao i milijuni Amerikanaca po društvenim mrežama, nisu gledali ovaj inteligentni film da barem tako uče o životu. I inače, uvjerena sam da bez fikcije, bez dobrih romana, priča, filmova i serija nitko ne može naučiti dovoljno o ljudima i društvu u kojem živi. Čini se, recimo, da je Mangione bio do te mjere usmjeren samo na kompjutere i samo jednu vrstu literature da nije gledao čak ni Coppolin film "Čudotvorac" (The Rainmaker, 1997.) po Grishamovu bestseleru. Tu mladi, tad još nepoznati Matt Damon glumi odvjetnika početnika koji tuži upravo jednu osiguravajuću kuću. I ona se rukovodila prevarantskom strategijom koju je Mangione izložio riječima ugraviranim na svojim mecima: "ospori", "brani se", "otpusti" (laganju nevješte zaposlenike). U Grishamovu romanu - a on ih gotovo uvijek piše potaknut stvarnim pričama koje je čuo kao odvjetnik - baš kao i u Coppolinom filmu, ta je kompanija na koncu uništena legalno, porota ju je proglasila krivom za smrt mladića kojem je bilo uskraćeno liječenje od leukemije i način na koji je poslovala proglašen je prevarantskim i nelegalnim.
Takvih je filmova i scenarija puno. Ne znam kako bogatom i uspješnom mladiću nije palo na pamet boriti se protiv društvenih nepravdi pametnije, sa stvarnim, promišljenim, izvedivim planom. Vjerojatno zato što je bio mentalno bolestan. A nije se liječio. Laži, obmane i neliječene mentalne bolesti najveća su prijetnja zapadnom društvu. To na žalost otkrivamo svakodnevno.
VIDEO: Ella Dvornik otkrila što će pokloniti kćerkicama za Božić te s kim će proslaviti blagdan
