Vinkovački roker nakon izlaska iz Remetinca, gdje je proveo 19 depresivnih dana zbog optužbi da je fizički napao svoju djevojku Željku Matković, opisao je ekskluzivno za 24 sata svoje crne zatvorske dane. Bare je ćeliju dijelio s petoricom i ni jedan “cimer” nije obožavatelj njegove glazbe. Ipak, svi su ga poštovali.
Utorak, 13. travnja 2010.
Sinoć su me doveli u Jedinicu za zadržavanje. To je soba u kojoj je hladno. Sobetina s pet, šest kreveta u kojoj si sam. Toliko su me izmaltretirali da sam jedva čekao leći. Bilo gdje, može i na pod. Htio sam spavati. I prespavao sam, a danas su me odveli toj jednoj ženi koja tuži i koja je odlučila da me drži u pritvoru još dva dana. Odveli su me u Remetinec. Uzeli su mi remen ižnirance. Uvjeti su užasni, ali barem više nisam sam.
Četvrtak, 15. travnja 2010.
U sobi su sedam kreveta i WC. Ljudi tamo jedu, spavaju, obavljaju nuždu, sve. U nekim sobama WC je odvojen od ostatka prostorije, u nekima imaju samo rupu u zemlji, i to je to. U nekima su, pak, plazme i po jedan čovjek. Ja sam, nasreću, u sobi s ograđenim WC-om. Nitko ne jede dok netko obavlja nuždu, ali obavljati nuždu pred šestoricom nije ugodno, pogotovo ako te vide. Naši su zatvori na pola puta do brazilskih pa sedam ljudi boravi u sobi namijenjenoj za tri ili četiri čovjeka. Sa mnom su Dule iz Zadra, Žika iz Zagreba, Milenko iz Zagreba, Loki iz Dubrave i Božo iz Zagreba. Primili su me kao braća. Nitko od njih nije obožavatelj moje muzike.
Prihvatili su me kao čovjeka, ne muzičara, ne facu koja se vidi na televiziji. Primili su me kao dobrog čovjeka, a i oni su dobri ljudi. Zašto su ovdje? Svatko ima svoje razloge, i to poštujem. Razmišljalo se, nije se razmišljalo. Trojica su dragovoljci Domovinskog rata. Nisu mogli podnijeti da su ovu zemlju opljačkali ljudi koji se nisu borili za nju, a oni koji su se borili vratili su se šikanirani. Uzeli su stvari u svoje ruke i zbog toga ih cijenim. Ne zato što su krali nego zato što se nisu dali. Kažu da moram biti ovdje mjesec dana. Kažem si: “Bare, odležat ćeš to. Muško si, izdržat ćeš. Imaš dobru ekipu u ćeliji. A kad izađeš, dočekat ćeš se na noge, kao uvijek”.
Nedjelja, 18. travnja 2010.
Tuširamo se jednom na tjedan u zajedničkoj kupaonici. Ulazi po šest do sedam ljudi. Tuširanje je sasvim ok, ali nije ovo Amerika. Tušira se ćelija za ćelijom, pa su s tobom tamo frendovi. A ja imam dobre frendove. U pritvoru nosiš svoju odjeću, ali jedino ja nemam dozvolu da mi netko izvana donese nešto čisto. Ne znam zašto. Poslali su me na mjesec dana u zatvor u jednim gaćama. Kolege iz ćelije mi posuđuju. Nosim njihove gaće, majice, trenirke, sve. Bez njih bih smrdio.
Ponedjeljak, 19. travnja
Hrana u zatvoru je odvratna, nikad nisam jeo nešto gore. Mislim, baš i ne jedem puno. Jedem banane, samo banane. Ujutro u ćeliju donesu doručak koji je grozan i nitko ga ne jede. Samo se popije neka bijela kava, što već, neko mlijeko s kavom. Za ručak dobijemo nešto grozno, ne zna se što je. Nitko to ne jede. Za večeru se nekad dobije nešto normalno, ali rijetko. Može se naručiti hrana u Remetinec, ali tamo većina ljudi nema novca za to. Ni ja nemam novca da naručujem. To naručuju ovi koji su sami u ćelijama s plazmama.
Srijeda, 21. travnja
Život je ovdje maksimalno organiziran. Organizirali su ga sami zatvorenici i zbog toga im se divim. Oni održavaju higijenu, sve sami rade. Čuvari ovdje samo šetaju i otključavaju sobe. Svi se probudimo i zna se tko kuha kavu, tko posprema krevete, tko što čisti. Zna se tko kad ide kod doktora i tko kad prima terapiju.
Zna se tko ide u šetnju. Sve se zna. Ja nisam kuhao kavu. Dečki su znali da ne znam, a dovoljno su tolerantni. I sve je dobrovoljno. Nitko te na ništa ne tjera. Organizirano je po dogovoru, ali se zna da svatko radi nešto. Dnevno se može biti vani sat vremena ako se prijaviš za šetnju, ali meni se baš i ne prijavljuje. U depresiji sam, u nekim svojim mislima. Ljudi uglavnom šetaju po 45 minuta. Za razliku od prošlog puta u Remetincu, nisam sreo nikog poznatog. I nitko mi ne nudi drogu, vjerujem da je ovdje ni nema.
Razgovarao sam sa psihijatrom. Ponovno mi je dao Isusovu sliku i molitvenik. Ja sam ateist. Skida mi terapiju, što se kosi sa svim mogućim zakonima. Moja doza je 20 heptanona, a on mi je smanjuje bez da se konzultira s nekim kolegom ili mojim liječnikom. Njegova je misija tamo ne samo pustiti čovjeka slobodnog iz zatvora, nego skroz slobodnog. Skida mi heptanone, ali zato me kljuka s drugim tabletama. Za svaki heptanon manje da mi dvije druge tablete koje su deset puta gore od heptanona.
Petak, 30. travnja
Danas su me pustili. Izlazeći vidim Polančeca kako joggira. On je još jedini tu, ove ostale menadžere i političare su pustili. Čeka me moj Igor. Toliko sam sretan što ga vidim da mi se čini da je on Buda, Isus, Muhamed i svi sveci u jednoj osobi. Ušao sam u zatvor sa 69 kilograma, a sad imam 64 kilograma. Nisu mi vratili moj remen i žnirance. Gledao sam popis stvari i remen nisu ni zapisali, a stoji 100 eura. Ali nije to bitno, nego da čovjeku vrate što je njegovo. I prvi put kad sam bio u zatvoru zbog one neke gluposti uzeli su mi šal. Uvijek mi nešto uzmu. To nije lijepo. Zatvor je stvarno grozota, ali sam već oguglao na te neke nesreće koje me stalno salijeću. Kažu da tko se zadnji smije, najslađe se smije. U zatvoru sam napisao i nekoliko pjesama. Neke su ljubavne, neke govore o sistemu koji vlada u ovoj zemlji. Tako, od ljubavi do socijale. Bit će na novom albumu. Jedva čekam koncert 29. svibnja u Boogaloou. Stvarno sam se zaželio svirke, a i puno sam razmišljao u zatvoru. Vrijeme je da pokažem ljudima koliko vrijedim.
Prestanite više tom poremećenom narkomanu, alkoholičaru i nasilniku davati prostor u novinama! Koji vam je...? Ovakvi blesavi članci su zapravo propagiranje narkomanije! Bare i takvi kao on proizvode djecu-narkomane o kakvima piše u članku: http://www.vecernji.hr/vijesti/troje-djece-navukli-marihuanu-ih-ucijenili-odavanjem-clanak-139178 I još nešto: Bare kažere kaže da je vrijeme da pokaže koliko vrijedi. Ne brini Bare, pokazao si - drogiranjem, pijanstvom, napuštanjem djeteta i obiteljskim nasiljem.