Legendarni HRT-ov novinar, urednik i voditelj Ljudevit Grgurić Grga ni sam ne može vjerovati kako vrijeme brzo leti te da potkraj ovog mjeseca odlazi u – mirovinu.
Iza njega je iznimno bogata karijera; jedan je od rijetkih koji se može pohvaliti da je osvojio radijski Oscar za emisiju “Svijet ne bi postojao bez čuda”, u kojoj je Branko Lustig govorio o strahotama koje je kao dijete proživio u nacističkim logorima (Grga je na
kraju Oscar darovao Lustigu jer je smatrao da je on zaslužan za nagradu), njegova radijska emisija “Gladne uši” na Drugom programu Hrvatskog radija, u kojoj je ugostio umjetnicu sevdaha Amiru Medunjanin, nominirana je na njujorškom Festivalu radijskih emisija u kategoriji najbolji talk show, tri je puta dobio godišnju nagradu HRT-a, ove godine bio nominiran i za Večernjakovu ružu...
Podulja je lista priznanja i nagrada koje je popularni Grga osvojio za svoj rad, no, na radost brojnih njegovih slušatelja, Grga ipak neće u pravu mirovinu – beskrajno se veseli što će nakon poduljeg ljetnog odmora ponovno u eter sa svojom hvaljenom emisijom “Gladne uši”.
Moramo vam odmah na početku priznati kako smo šokirati viješću da odlazite u mirovinu - nikad vam ne bismo dali 65 godina.
Zahvaljujem na komplimentu, ali istina je da sam ja berba 1953. i da po zakonu moram u mirovinu. Hvala Bogu, osjećam se jako dobro i nasreću, barem zasad, ni ja ne osjećam te godine. No iako sam se pripremao za taj neumitni odlazak, moram priznati da mi je bio poprilično stresni trenutak kada sam otvorio mail iz kadrovske službe u kojem je suhoparnim, administrativnim jezikom pisalo: Poštovani, ovime Vas podsjećamo da… Te sam se noći zbog toga pisma nekoliko puta budio, ali sada je sve leglo na svoje mjesto.
No u nekoliko ste navrata već priznali da ipak nećete mirovati nego i dalje raditi.
Razveselio me prijedlog nadređenih da se moja autorska emisija “Gladne uši” od jeseni nastavi emitirati na Drugom programu Hrvatskog radija. To mi jako puno znači i tome se beskrajno veselim.
Iza vas je iznimno bogata karijera; kada se okrenete iza sebe, koje biste poslove ipak izdvojili?
Tijekom moje karijere bilo je niz raznovrsnih emisija i projekata i svi su oni, na moje veliko zadovoljstvo, imali velik uspjeh kod publike. No kada bih morao izdvojiti neke, to bi svakako bio “Retrovizor”, emisija s početka moje karijere koja se emitirala na Radiju 101, zatim “Sedma noć” na HTV-u i krug se zatvara emisijom “Gladne uši” koja se tijekom posljednjih osam godina emitirala na Drugom programu Hrvatskoga radija.
Malo je poznato da ste završili produkciju u Beogradu, a prvi posao bio vam je pomoćnik direktoru filma Lordanu Zafranoviću.
Da, to je bio moj prvi posao nakon završene Akademije u Beogradu koji mi je ponuđen na šalteru banke u kojoj sam radio kao blagajnik. Nikada neću zaboraviti Juricu Peruzovića koji je u to vrijeme bio moja stranka u banci, ali i direktor stranih produkcija u Jadran filmu. Gospodin Peruzović pratio je moje školovanje i kada sam mu rekao da sam diplomirao, odmah mi je ponudio posao u Jadran filmu. Nisam mogao vjerovati da ću u svome prvome filmskom projektu biti pomoćnik direktora filma velikom Lordanu Zafranoviću. No ta je priča završila neslavno jer sam nakon samo tri mjeseca rada na filmu, zbog direktora filma koji se na meni jednostavno iživljavao, odlučio dati otkaz. I dok sam toga dana s radnom knjižicom išao Jurišićevom, Bog je htio da naletim na dragog prijatelja Dobrivoja Kebera, glavnog urednika na Radiju 101, koji me, kada je čuo da sam bez posla, pozvao da se okušam
na njegovu radiju. Ostalo je povijest!
Je li “Sedma noć” ipak bila vaš najveći profesionalni izazov i uspjeh?
Da, “Sedma noć” bila je moj najveći profesionalni izazov. Bio je to prvi nacionalni show koji sam s velikom ljubavi i energijom radio s urednicom Zabavnog programa HTV-a Ksenijom Urličić. “Sedma noć” ostat će zapamćena kao prvi zabavni show HRT-a koji je pomicao granice u televizijskoj produkciji, imao veliku gledanost te spektakularna gostovanja u sportskim dvoranama, stadionu
bijelo-plavih u Osijeku te Areni u Puli.
Televizija vas je proslavila među širom javnosti, no čini nam se da je radio ipak vaša najveća i zadnja ljubav. Ili se varamo?
Da, u pravu ste, dobri stari radio moja je prva, najveća i zadnja ljubav. Nakon toliko godina iskustva u radijskom eteru vjerujem da je snaga pred mikrofonom izgovorene riječi te njezina samo radiju svojstvena dostupnost u svakom trenutku i na svakom mjestu silno učinkovit jamac njegove neupitno dobre budućnosti. I zbog toga sam silno sretan!
Za radijski talk show “Gladne uši” dobili ste brojne pohvale, pa i svjetsko priznanje – kako je emisija uopće nastala i koje goste posebno pamtite?
“Gladne uši” nastale su prije osam godina na prijedlog ondašnje urednice Drugog programa Hrvatskog radija Branke Muvrin koja mi je dala neobičan zadatak da osmislim radijsku emisiju u kojoj će, kako je rekla, i ona uživati. I tako su nastale “Gladne uši”. A gosti koje posebno pamtim su, naravno oni koji su i glavni “krivci” za moja svjetska priznanja: pjevačica sevdaha Amira Medunjanin i oskarovac Branko Lustig.
Jeste li uspjeli u emisiji ugostiti sve one koje ste htjeli ili vam je ipak ostala neka neispunjena želja?
Ima podosta imena kojima se veselim da bi mogli uskoro hraniti naše “Gladne uši”, ali posebna mi je želja ugostiti Nicholasa Jamesa Vujičića, poznatijeg kao Nick Vujičić, koji je došao na svijet 1982. godine u Brisbaneu u Australiji kao prvo dijete roditelja vojvođanskog podrijetla. Iako je Nick rođen bez ruku i nogu, motivacijskim govorima ljudima diljem svijeta poručuje da se može i s takvim hendikepom naučiti nositi i voditi normalan život. Velika mi je želja da jednoga dana u eter Drugog HR našim slušateljima pošalje jednu od svojih dojmljivih poruka: “Ljudi se mogu držati za ruke, ali ne i za srce. Ne trebaju vam ruke da biste se držali za srca. Pa čak i kada vam Bog ne da čudo, vi možete biti čudo za nekog drugog”.
Jedan ste od doajena novinarstva u Hrvatskoj, osoba koja je prekrasnim glasom, ali i znanjem i širokim obrazovanjem nametnula visoke standarde novinarstva. Čini li vam se kako su kriteriji u današnjim medijima daleko od nekadašnjih?
Bojim se da danas u ovom ubrzanom ritmu našeg svakodnevnog, ali i profesionalnog života jednostavno nema vremena za
temeljitije i studioznije pripreme za, kako ja to volim nazvati, radne zadatke nas novinara i u elektroničkim i u tiskanim medijima. Posljedica toga nerijetko su na brzinu i površno sklepani sadržaji, što svakako ruši dignitet i uvjerljivost naše profesije. Kao radijski voditelj i urednik uvijek volim naglasiti vrijednost timskog rada bez kojega ne bi bilo kvalitetnih emisija i visoke stope slušanosti mojih emisija. I zato sam iznimno ponosan da je moja mala ekipa, u kojoj su Jadranka Besednik, Davor Medaković, Goran Komerički i Tina Šulek, predanim “hranjenjem gladnih ušiju” uspjela pokazati da je radio mnogo više od podatna glazbenog automata.
Što mislite o instant zvijezdama i novinarima te urednicima koji to postaju preko noći?
Nažalost, kako to postaje sve učestalija pojava u našim medijima, jako me žalosti kada netko od mladih ljudi koji ima neupitnog potencijala za ovaj nimalo lagan posao bude gurnut u vatru a da prije toga nije temeljito prošao one nužne stepenice - od početka rada na kraćim prema složenijim formama, edukaciju službe za jezik i govor… Lijep je izgled, naravno, dobro došao na televiziji, ali on ne može biti prvi u nizu kockica koje bi trebale sačinjavati mozaik kvalitete onih osoba koje se bave ovim poslom.
Je li to uzrok što sve manje ljudi čita novine, sluša radio i gleda TV? Osjećate li zato izvjesno razočaranje ili mislite da situacija ipak nije tako loša i da javnost ipak vjeruje medijima?
Bojim se da je ipak razlog sve manjeg čitanja novina u raznovrsnim internetskim sadržajima koji u ovom vremenu globalno dominiraju medijskim prostorom. Što se tiče radija, veseli me da se on iz dana u dan, što pokazuju i istraživanja, zahvaljujući pametnim mobitelima, tabletima i kompjutorima vraća na velika vrata. U radijski se eter sve više danonoćno svraćaju slušateljice i slušatelji svih generacija, obrazovnih profila, svjetonazorskih opredjeljenja i slušateljskih navika. Jedni se uz radio žele opustiti i
zabaviti, drugi se o koječemu žele pravodobno informirati, treći iz zanimljivih emisija nastoje štošta naučiti, a mnogima je radio zvukotvorni suputnik na dugim putovanjima, sudrug u trenucima osamljenosti te ažurni orijentir u današnjem vremenu i prostoru.
Vaš je sin Ivan također upisao novinarstvo, sluša li vaše savjete i pomažete li mu?
Da, moj sin Ivan upisao je novinarstvo, no ja mu taj izbor nisam nijednom riječju sugerirao. Činjenica je da je Ivan sa mnom odlazio na terene s kojih sam se javljao u program i vjerojatno se na jednom od tih gostovanja “zarazio” tatinim poslom. Ivan je danas pri
kraju četvrte godine faksa i iznimno sam ponosan na njega jer je odličan student, a nadam se da će jednoga dana biti i takav ako
zaplovi novinarskim vodama.
Čime se bavi vaša kći Iva?
Moja je Iva nakon završene IV. gimnazije s dvojezičnom nastavom na engleskom jeziku odlučila krenuti putem uljepšavanja lica.
Danas Iva radi posao vizažistice koji jednostavno obožava, a vrhunski majstori iz svijeta make upa u Hrvatskoj i izvan Hrvatske kažu da je jako talentirana.
Uz brojne uspjehe koje vam je posao donio, čini nam se da je ipak najvrednija nagrada – vaša supruga Sanja. Otkrijte nam kako ste se upoznali, čime se ona bavi i koja je tajna vašeg 23-godišnjeg braka?
Da, u pravu ste, jedne davne “Sedme noći” prije 25 godina u pauzi generalne probe prvi sam put u kafiću preko puta današnje Tvornice, iz koje se show u to vrijeme emitirao, ugledao svoju Sanju. I danas je vidim kao da je bilo jučer, u crvenoj vesti, s prekrasnim osmijehom. Pogledi su se sreli, zajednička nas je prijateljica upoznala i dvije godine poslije uplovili smo u bračne vode. Sanja je u svijetu kozmetike i vjerojatno je ona dobrim dijelom kriva što se i naša Iva počela baviti tom profesijom. A tajna našeg skladnog braka vjerojatno se krije u međusobnoj toleranciji i velikom razumijevanju moje supruge za posao kojim se bavim. Moja supruga zna da moj posao zna biti jako stresan te da ne poznaje blagdane i obiteljske nedjeljne ručkove. Na tom sam se razumijevanju mojoj Sanji javno zahvalio na dodjeli nagrade za životno djelo Ivan Šibl.
Što kažu supruga i djeca na vaše umirovljenje? Jesu li vam već pripremili popis kućanskih poslova?
Moja djeca itekako su svjesna da njihov tata neće moći napraviti u poslu, kako kažu Englezi, switch off 31. svibnja, kada je službeno moj zadnji radni dan na Prisavlju. Najprije ću se malo aktivno odmarati i naravno, provoditi puno više vremena sa svojom obitelji, a onda polako početi pripremati nove jesenske delicije za gladne uši naših slušateljica i slušatelja na Drugom programu Hrvatskog radija.
Kako inače provodite slobodno vrijeme, imate li hobije?
U slobodno vrijeme obožavam čitati tematski raznovrsne knjige, dugo se šetati prirodom i voziti se na biciklu.
Vratimo li se na početak našeg razgovora, jedan od razloga što ne možemo vjerovati da odlazite u mirovinu jest i činjenica da izgledate vrlo mladoliko. Otkrijte nam tajnu svog izgleda.
Još jednom, kao i na početku našeg razgovora, velika vam hvala na komplimentima. Ne znam, moguće je da se tajna moga izgleda, uz skladan obiteljski život i posao koji obožavam, dobrim dijelom krije i u genima mojih Gorana koji su po bakinoj liniji gotovo svi u pravilu doživjeli duboku starost te brizi o zdravoj prehrani i umjerenoj svakodnevnoj tjelesnoj aktivnosti.
provizije od emisija koje je za hatevej nabavljala njegova firmica?