Mihail Ljermontov: Junak našeg doba, LOM, Beograd 2021.
Pišući svoj serijal Junaka našeg doba u jednom sam se nastavku referirao na Ljermontova, pa sam, siguran u sebe i u svoju čitateljsku memoriju, samouvjereno spomenuo da je glavni junak Ljermontovljeva romana Grigorij Aleksandrovič Pečorin na kraju balade stradao u dvoboju. Srećom, imam dobre čitatelje, pa je jedna gospođa u svom komentaru oprezno i obzirno dometnula kako, možda, nisam u pravu, jer da je Pečorin na kraju knjige sunuo negdje u azijska bespuća i u nastavak svojih pustolovina, koje zlosretni pisac nije stigao napisati, jer je on - stradao u dvoboju. Hladan znoj me oblio, jer sam znao da je gospođa u pravu. Napisala je nešto što sam ja odavno zaboravio, ali što mi se vratilo s prvom njezinom riječju. I ne bi to bio najveći problem da ja tko zna koliko dugo nakon čitanja “Junaka našeg doba” nisam u sebi gradio neku svoju intimnu pripovijest o Pečorinu, zasnovanu na toj njegovoj pogibiji u dvoboju. Čak sam se jasno i sjećao tog događaja, koji, eto, nije napisao Mihail Ljermontov, nego se meni samom nekim čudom ispripovijedao u glavi.
I naravno da je ovo bio dovoljan razlog da nanovo pročitam Ljermontovljev klasični roman. Bit će to zanimljivo iskustvo, ne samo u svjetlu moje rane i vrlo kreativne senilije, nego i u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu i uznemirujuće ideje da tu zemlju nisu napali Vladimir Putin i njegova vojska, nego cjelokupna ruska kultura, uključujući i veličanstvenu rusku književnost.
Htio sam čitati klasični hrvatski prijevod Milana Bogdanovića, ali nikako u aktualnim lektirnim izdanjima. Na tim ružnim i nepraktičnim knjigama, kojima hrvatski nakladnici sabotiraju svjetsku književnost već trideset godina, piše: Nemoj čitati, odvratno je! Grehota, s obzirom na veliku i svijetlu tradiciju hrvatskoga dječjeg i lektirnog izdavaštva iz vremena socijalizma. Također, u Hrvatskoj danas zapravo ne postoji ozbiljna edicija književnih klasika.
Stoga sam na kraju, i to bez mnogo žaljenja, posegnuo za srpskim ćiriličnim izdanjem, prelijepom, moderno dizajniranom i dobro izrađenom knjigom u izdanju beogradskog Loma, u kojoj se uz “Junaka našeg doba” nalazi i “Kneginja Ligovska”, koja funkcionira kao spin-off Junaka, te se uobičajilo da je se objavljuje kao nedovršeni uvod u roman. I ovdje je riječ o klasičnim, prilično starim prijevodima Miloša Moskovljevića i Svetozara Matića.
Ljermontov je, kad ga se čita u 2022, pogotovu ako je čitatelj u stanju osloboditi se svih mogućih predrasuda o klasicima, ruskim i onim drugim, te o školskim lektirama i devetnaestom stoljeću, vrlo zabavan, duhovit i živ pisac. Pečorin je doista lik iz našega doba, površna hulja i ništarija, kojemu to jedva da možete prigovarati nakon što shvatite da ste samo takvima i okruženi. Kod Ljermontova on je nekakav časnik, dok bi dvjestotinjak godina kasnije Pečorin bio korporacijski menadžer. Rođaci i prijatelji nisu Grigorija zvali Griša ili Grišenjka, kao što bismo očekivali, nego - Žorž. “Ljudima su”, veli Ljermontov, “potrebni francuski vodvilji i ruska pokornost tuđem mišljenju”. Općenito govoreći, slab je on Rus. Mislim na pisca. Mnogo slabiji nego što će to biti njegovi književni potomci Dostojevski i Tolstoj, te svakako slabiji i od njegova suvremenika Gogolja. Koji pritom uopće i nije bio Rus, nego je bio Ukrajinac. Ali nije se, za razliku od Ljermontova, rugao ruskosti. Rugao se svemu drugom, ali ruskosti nikako ne.
Zanimljivost “Junaka našeg doba” njegova je vrlo izrazita etno-nacionalna karakterizacija. Riječ je o ratnoj kampanji, manje krvavoj od Putinove, ali kulturološki prilično sličnoj, u kojoj se likovi susreću kao u nekom putopisu, a reakcije su im značajno uvjetovane njihovim socijalnim i etničkim podrijetlom. Način na koji se pisac snalazi u toj igri koju si je sam zadao zapravo je zadivljujući. U vremenu kad nisu postojali elementarni pojmovi o pristojnosti prema drugim, naročito manjim, etnijama, Ljermontov ima snažnije izražen osjećaj za političku korektnost od većine naših suvremenika. Tuga, međutim, hvata čitatelja od ovih riječi: “Svi Rusi moraju voleti Peterburg; tu se kao namerno sakupilo sve što je najbolje u ruskoj omladini, da pruži prijateljsku ruku Evropi. Moskva je samo divan spomenik, bogata i ćutljiva grobnica prošlosti - ali ovde je život, ovdje su naše nade.” I što ostade od tih nada?
A evo i jednog od odgovora na to vječno pitanje zašto čitati beletristiku: “Istorija čovečje duše, makar i najsitnije, teško da nije zanimljivija i korisnija od istorije celog naroda, osobito ako je to plod do koga je zreo um došao posmatrajući samog sebe i ako je pisana bez sujetne želje da izazove saučešće ili divljenje.” Velik pisac, taj Ljermontov.
Lav Tolstoj: Uskrsnuće
Dugo se ponovo spremam čitati ovaj roman, ali nisam siguran da ću ga i pročitati. Kad sam ga prvi i jedini put čitao, a prošlo je od toga trideset godina, nije mi se svidio. Glavni lik Dmitrij Ivanovič Nehljudov jedan je od antipatičnijih ljudi koje sam upoznao. Ili sam ga, možda, prerano upoznao. Ojadio je svojim erotskim stremljenjem sobaricu Katju, nakon čega je ona završila na ulici, kao kurva, i još je optužena za ubojstvo. Njega sad peče savjest, pa joj pomaže. Grizodušje omiljeno je Tolstojevo moralno-emocionalno stanje. On kritizira nejednakost među ljudima tako što bogate prikazuje u časovima njihova grizodušja. Kako u to vjerovati? Možda tako što "Uskrsnuće" ne treba prerano čitati.
Lav Tolstoj: Hadži Murat
A evo pripovijesti, evo knjižice koja potvrđuje da nikad nije dovoljno rano da se čita Tolstoja. "Hadži Murat" do danas je najupečatljivija priča o razumijevanju onih koji su različiti i čiji nam motivi i razlozi nisu unaprijed jasni, niti su nam odgojem ucijepljeni. Ovih tjedana i mjeseci, dok slušamo žalosne, ali i otrovne propagandne vijesti o čečenskom saučesništvu u ruskom zločinu u Ukrajini i o Ramzanu Kadirovu, tom Putinovom Arkanu, čija je stvarna uloga da Europi i samim Ukrajincima omrzne islam i muslimane koji su povijesno izmiješani i s Rusima i s Ukrajincima, korisno bi bilo vratiti se čitanju "Hadži Murata", te kasne Tolstojeve proze koju je napisao savršeno slobodan od svih svoji političkih i vjerskih misija.
VIDEO: Nakon 25 godina braka Rocky se razvodi od 22 godine mlađe manekenke
Vi mene kažnjavate zbog lika koji je napisao:“O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali…”