Ne vjerujem da je ijedan drugi TV program u početnim danima epidemije, dok se Stožer civilne zaštite još uvijek javljao dva puta na dan, u devet sati prijepodne i četiri poslijepodne, a između toga vodili su se razgovori s gostima u studiju, puštali razni prilozi, prikazivale prazne ulice drugih europskih i svjetskih gradova te pregled najvažnijih vijesti, bio toliko relevantna adresa za dobivanje informacija kao što je to bio Četvrti program Hrvatske radiotelevizije.
Tijekom tih press-konferencija Stožera civilne zaštite koje smo kao hipnotizirani gledali, prisjetit ćete se, ni muha se nije smjela čuti. Cijela obitelj bi se okupila, kava bi se zakuhala, ali zbog strogih uputa Stožera o tome kako se trebaju izbjegavati veća okupljanja, a za koje nismo znali drugo nego da ih slijepo poštujemo, fildžan se ne bi ostavljao. Ako tko naiđe – da parafraziram hit Zabranjenog pušenja – ne bi ga se pozvalo da nam se priključi. Preko noći to je postao, bez pretjerivanja, najvažniji televizijski program u državi i svojevrsna domaća inačica CNN-a na kojemu smo iz sata u sat pratili nove informacije o COVID-19, broju oboljelih, umrlih i izliječenih. Tolerirali smo tih dana, sjećam se toga vividno, i smiješnu irokez-frizuru na glavi voditelja Petra Vlahova koji je iznenada dobio priliku da – iako ranije po kazni sklonjen na taj relativno nepoznat program – postane hrvatski Anderson Cooper. A onda je, eto, došlo do proglašenja pobjede nad virusom, makar u prvom poluvremenu, pa slijedom toga i na izborima, i taj Četvrti program ponovno je postao neinteresantan. Pisao sam nedavno o tome kako ga ni ponovno vraćanje redovnih press-konferencija Stožera civilne zaštite, unatoč još alarmantnijoj situaciji nego što je to bilo na proljeće, nije uspio vratiti u život. COVID je, učinilo mi se tada, uspio ubiti i interes za taj program koji je, istina, imao i značajnije komorbiditete. Ni njihova voditeljska zvijezda, uzgred kazano, nije stigla postati ranije spomenuti Anderson Cooper...
Protekli tjedan, međutim, mislim da je bio utorak, Vlahov je u emisiji Studio 4 ugostio Marija Žambokija, vlasnika lanca supermarketa s izrazito niskim, socijalno prihvatljivim cijenama koji je nedavno na Dolcu otvorio svoj peti dućan u nizu. Originalno su i krenuli blizu Dolca, tamo na samom početku Tkalčićeve ulice, da bi se nakon toga proširili na trešnjevački plac, pa Importanne Centar, točno ispod južnog ruba luksuzne Esplanadine terase Oleander, a onda su otvorili i u Nemčićevoj ulici iza Name. Sada se, evo, sa svojim petim dućanom ponovno vraćaju u blizinu Dolca. Ovaj put odmah ispod, u ulicu Pod zidom, kod onih stepenica koje vode prema onoj strani tržnice na kojoj se nalazi spomen-stan Marije Jurić Zagorke te istoimena, trenutačno nažalost zatvorena birtijetina s najboljim vinjakom u gradu. Tajna uspjeha food outleta, kako je gost emisije elokventno objasnio, leži u tome što proizvode poznatih brendova koji su proizvedeni u prevelikim količinama, oštećeni ili im uskoro istječe rok trajanja, prodaju po pedeset, a neke čak i devedeset posto nižim cijenama, ali pri tome osiguravaju i dostojanstvo kupovanja svojim mušterijama jednako kao i svaki drugi dućan u Zagrebu. Čovjeka ne bude sram tamo kupovati, kao što ga je Vlahov u jednom trenutku pomalo naivno pitao, već se osjeća zadovoljno što je upola jeftinije platio jedan te isti proizvod.
S rastom svijesti o nužnosti sprečavanja bacanja hrane i njezine pravednije raspodjele, a što je i bila tema u Studiju 4, prodaja kakvom se bavi lanac trgovina Marija Žambokija je nužnost koja ni izvan naših granica nije ostala neprimijećena. Nedavno su, naime, dobili nagradu za inovaciju u trgovini. Samo je Alibaba bio ispred njih s nekom informatičkom inovacijom od koje krajnji korisnik, kao u slučaju ovog koncepta koji je osmislio Mario Žamboki, i nema baš prevelike koristi. Za tri godine, kada otvore još pet ili šest dućana, rečeno je na kraju te dvadesetominutne emisije, nijedna tvornica u Hrvatskoj neće ništa bacati ako to ne bude željela. Oni će sve pokupovati od njih, a više od šezdeset ljudi, koliko ih za sada zapošljavaju, pobrinut će se da nam ih što brže i što bolje stave na raspolaganje. Ova vrsta emisije, s ovakvim poduzetničkim inovatorima koji mijenjaju svijest ljudi, ali i proizvođača, tvornica i veletrgovina, koje su se realno i same trebale toga dosjetiti, barem su podjednako važne kao one na početku spomenute presice Stožera civilne zaštite. Koliko su zanimljivije, to nema potrebe ni da spominjem...
Dovoljno je navesti samo da sam ovo gledao s velikim interesom, a ona ekipa iz Stožera me pred mali ekran više ne bi mogla dovesti ni da izvlače brojeve lota. Petru Vlahovu stoga, unatoč tome što nije postao Anderson Cooper kada je to trebao, dodjeljujem ovotjednu TV ružu jer je, čini se, ipak postao ozbiljan voditelj koji zna prepoznati pravog gosta i, možda još važnije, pozvati ga u pravo vrijeme. Ne znam, naime, kada nam je bila potrebnija neka ovako pozitivna poduzetnička priča, a koja pri tome, nota bene, i svijet mijenja nabolje... Trebao bi Četvrti program Hrvatske radiotelevizije svakako više inzistirati na ovakvim emisijama pa bi im se slava i gledanost s početka godine mogla ponovno vratiti, ali pitanje je samo ima li baš toliko i ovakvih poduzetnika.
hrt4 je puno lošiji od N1