Osmog siječnja, na dan kad su se na društvenim mrežama mnogi prisjećali rođendana Davida Bowieja koji nas je napustio dva dana nakon rođendana 2016., mogli smo zaključiti da su se njegovi nasljednici prilično elegantno oduprli zovu moguće komercijalizacije svega s Bowiejevim imenom.
Sjetimo li se kako je nakon smrti 1977. godine prošao još jedan znameniti pjevač rođen na isti datum, Elvis Presley, a i mnogi drugi preminuli glazbenici, jasno je da je usporediva “rasprodaja bola”, srećom, zaobišla Bowieja.
Kuratori Bowiejeve zaostavštine ograničili su se samo na objavljivanje tematskih box setova, započetih s “Five Years” krajem 2015. godine neposredno prije Bowiejeve smrti, koji je odobrio i on sam. Bila je riječ o prvom box setu koji je na CD-ima i vinilima skupio sve Bowiejeve albume početne faze karijere između 1969. i 1973. godine.
Pojavilo se i nekoliko sjajnih izdanja za godišnji Dan prodavaonice ploča (Record Store Day), primjerice, koncertni album “Welcome to the Blackout” snimljen u londonskoj dvorani Earls Court 1978. godine, ili replika vinila sa šest pjesama kasnije objavljenim na albumima “Hunky Dory” i “Ziggy Stardust”, koji je Bowiejev menadžer 1970. godine slao diskografskim kućama u potrazi za novim ugovorom svog štićenika koji će uskoro postati zvijezda par excellence. Serija box setova nakon Bowiejeve smrti nastavljena je izdanjima koja su pratila iduća Bowiejeva razdoblja, “plastic soul” fazu rada između 1974. i 1976. godine (“Who Can I Be Now”), berlinsku fazu od 1977. do albuma “Scary Monster” 1980. godine (“A New Career in New Town”), da bi se krajem prošle godine pojavio četvrti dio.
Zbirka nazvana “Loving the Alien” obuhvatila je kritičarima najomraženije, a (tada novoj) masovnoj publici omiljeno Bowiejevo razdoblje rada u kojem je blockbuster albumom “Let’s Dance” iz 1983. godine “tanki bijeli vojvoda” i nekadašnji pionir avanturističkih preokreta u rock-glazbi postao srednjostrujaška zvijezda najšire svjetske publike i zabavljao sve na Live Aidu.
No, još je “Let’s Dance” bio i korektan album, baš kao i pripadajuća turneja “Serious Moonlight”, uzmemo li u obzir što je sve uslijedilo samo nekoliko godina kasnije. Jer, na brzinu sklepani “Tonight” iz 1984. i “Never Let Me Down” iz 1987. u kreativnom smislu označili su dno Bowiejeve karijere i kvalitativno najnižu točku na koju je pao čovjek koji je ranije “pao na Zemlju” i svojim radom i utjecajem presudno utjecao na postnovovalnu i art-rock scenu svjetske glazbe.
Stoga nije bilo čudno da se Bowie u normalu vratio minimalističkim projektom “Tin Machine”, tročlanom grupom s kojom se 1989. godine vratio u klubove, na manje koncerte u društvu ritam sekcije Iggyja Popa s turneje 1977. na kojoj je tada i sam ponekad sudjelovao svirajući klavir, te newyorškim gitaristom Reevesom Gabrelsom koji će mu postati ključni suradnik dekadu kasnije.
Bowie se vratio kući jer su i njegovi prezreni albumi iz sredine osamdesetih obilovali verzijama pjesama koje je ranije snimio kao producent albuma Iggyja Popa. Naime, hitovi “China Girl” i “Tonight” zapravo su bile komercijalnije, bljedunjave inačice pjesama koje je dekadu ranije snimio s Iggyjem Popom, kojemu je 1987. godine producirao i povratnički album “Blah Blah Blah” s hitovima “Real Wild Child” i drugima.
Tu negdje uklapa se i Bowiejev album “Never Let Me Down” iz iste godine, povod za kičastu turneju “Glass Spider”, album popunjen svim boljkama sterilne produkcije osamdesetih godina. No, i tada se primjećivalo da same pjesme nisu bile toliko loše koliko su smetali prenatrpani, bombastični aranžmani koproducenta, klavijaturista Erdala Kizilcaya koji je s Bowiejem posjetio i Zagreb 1990. godine kao dio njegova pratećeg sastava na maksimirskom stadionu.
Trideset godina kasnije Bowiejev stari producent Tony Visconti i gitarist Reeves Gabrels s kolegama su potpuno presnimili sviračku podlogu, zadržali izvorne Bowiejeve vokale i svojevrsnom CGI tehnikom posložili sasvim drukčiju pozadinu pjesama. Prvi rezultat mogao se čuti na singlu “Zeroes 2018.”, a kad poslušate cijeli album, ostat ćete iznenađeni sasvim drukčijom zvučnom slikom.
Dio široke publike ostao je nesvjestan ove “operacije”, da u vrijeme rođendana Bowie na tržištu ima gotovo nov album koji u ovakvoj verziji predstavlja suštu suprotnost izvorniku. Ukratko, najgori Bowiejev album “Never Let Me Down” iz 1987. godine, temeljito prerađen, dosnimljen i ponovno objavljen, danas zvuči izvrsno, skoro kao brat blizanac povratničkog “The Next Day”. Otprilike onako kako bi ga Bowie snimio danas, bez problematičnih i suvišnih “znakova vremena” osamdesetih godina.
Hvala,hvala puno na ovom članku.