Prije deset godina pokrenuta je Sportska televizija. U opisu na svojoj web-stranici koji, čini se, nisu ažurirali otad, predstavljaju se kao prvi, jedini i, sasvim logično, najgledaniji televizijski program specijaliziran za sport.
U tih deset godina dogodila su se razna čuda: Steve Jobs je svijetu predstavio iPad, svjetska populacija prešla je brojku od sedam milijardi ljudi, Felix Baumgartner skočio je iz svemira na zemlju, a neki balavac koji je firmu nazvao po našem geniju iz Smiljana lansirao je električno auto u svemir. Mi smo, nadalje, ušli u EU, a Britanci izašli. Bili smo i finalu Svjetskog prvenstva, a Britanci, eto, nisu! Svijet je poharala globalna pandemija, još uvijek hara, a ni potres nas nije mimoišao... Zbilo se, naravno, još mnogo toga tijekom tih deset godina, ovo su tek neke stvari koje su mi prve pale na pamet, ali ono što se tijekom tog desetogodišnjeg razdoblja nije dogodilo - koliko god ono čuda i naizgled nevjerojatnih stvari iznjedrilo - to je da pogledam bilo što na Sportskoj televiziji. Pri tome, veoma je važno napomenuti, obožavam sport i gledam ga gotovo svakodnevno.
Doduše, ne i na televizijskom programu koji je specijaliziran upravo za to jer sportovi koje tamo prikazuju rijetko gdje su priznati kao takvi, ili barem to ne bi trebali biti, natjecanja na koja imaju prava prikazivanja uglavnom su irelevantna i za same natjecatelje, a često se radi i o televizijskom fenomenu koji nije baš poželjna opcija kada su sportska nadmetanja u pitanju- reprizama! Ne znam kako drugi gledatelji, možda zbilja i postoji neka supkultura koja uživa u praćenju magazina o Europskom prvenstvu u kartingu (ne samog prvenstva, koliko god bi i to neobično bilo, već magazina o tom prvenstvu), lokalni boks-meč iz Osijeka, džudo natjecanje u Düsseldorfu ili, što ja znam, odbojku na pijesku s Pašmana, ali ona zasigurno ne broji dovoljno pripadnika da bi se program mogao pohvaliti nekom pretjeranom gledanosti. Spomenuti TV program, na kojemu je glavni urednik nekadašnja HRT-ova zvijezda Jura Ozmec, osim s tom gledanosti, ne može se pohvaliti ni nekom pretjeranom kvalitetom. Uz sve do sada navedeno, naime, prikazuju još i neke dosadne, petominutne olimpijske kvizove, gotovo svakodnevno emitiraju razgovor s vozačem relija Tihomirom Filipovićem i, nešto što se zove 'Poluvrijeme', a zapravo je mali vjerski umetak u sportske teme. I to je, nažalost, sve što nude od programskog sadržaja! Kod njih kao da je - pazite, molim vas, ovu foru - nedavni prekid sportskih natjecanja permanentno stanje, a ne kao kod svih ostalih TV programa anomalija uslijed globalne pandemije...
Uzevši sve to u obzir, ne bi dakle, nikoga trebalo previše iznenaditi što tijekom cijelog desetljeća ni jedanput nisam imao potrebu da prebacim na taj prvi, jedini i, kako se predstavlja, najgledaniji sportski program, a vjerojatno nisam ni jedini koji ih je tijekom ove decenije uspješno izbjegao, ali za potrebe kolumne koju upravo čitate proteklog tjedna ipak sam napravio malu iznimku. Ono što sam tamo vidio samo mi je potvrdilo da tijekom svih ovih godina ništa nisam propustio, niti ću, eto, propustiti ako ih ne budem gledao ni ubuduće. Elem, odrasli muškarci koji predstavljaju svoje države na malo drukčijem stolu za ping-pong glavama udaraju nogometnu loptu i prebacuju je preko one male mrežice na sredini. Nekada je, istina, udare i nogom, koljenom, pa čak i ramenom, ali svaki put je to podjednako neozbiljno i smiješno kao i kada je opale tim svojim tintarama. 'Teqball' se to zove, kažu, ali riječ je zapravo o nogotenisu (u ovom slučaju stolnom), koji inače igraju djeca kada ih se ne može skupiti dovoljno za pravu utakmicu na dva gola. Nije to loša zabava kada se igra, baš naprotiv, ali daleko od toga da je ozbiljan sport čije bi se međunarodno natjecanje uopće trebalo organizirati, a kamoli prenositi na televiziji.
Pitanje je samo vremena, palo mi je tom prilikom na pamet, kada će na Sportskoj TV početi prenositi natjecanje u drugim dječjim igrama poput 'žune', 'na prvu' ili 'mrlje'. Napucavanje lopte u zid ili, što ja znam, pimplanje na jednoj nozi, uvjeren sam, bio bi glavni sportski događaj na njihovu programu. Poznati su razlozi zašto je to tako. Sve što je od sporta vrijedno gledanja pod ugovorom je i plaća se. Prava na sportske prijenose zauzeta su godinama unaprijed, a nekada nije dovoljno ni da plaćate jednom pružatelju usluga kako biste gledali sve utakmice koje vas zanimaju. Imam stoga razumijevanja spram Sportske televizije koja je ipak besplatna, ali za njihov program ipak nemam ovotjednu TV ružu. A nemam, uzgred kazano, ni volje da ponovim iskustvo gledanja njihova poprilično slabog izbora jeftinog sportskog sadržaja. Ne mogu ni pretpostaviti što će se sve u narednih deset godina događati u svijetu, svjedočit ćemo zasigurno mnogim čudima, ali već sad sam posve siguran da ću u tom razdoblju Sportskoj televiziji posvetiti jednako pozornosti kao što sam to, evo, učinio i u proteklih deset godina.
Taj je neslavni projekt HOO u golemim dugovima zbog čega su prodali dio vremena stranoj tv kući što je nedopustivo.Umjesto da je uložio kune npr. u atletiku ili plivanje,,HOO rasipa naše poreznoobvezničke novce na tu jamu bez dna.. .