Iza novinara i reportera Zoltana Kaboka 50 je godina života i 30 godina novinarstva. Javnost i gledatelji prije svega ga poznaju kao iskusnog ratnog reportera koji se ne libi izvještavati iz žarišta ratnih sukoba diljem svijeta. Nakon prvih izvjestiteljskih koraka na Televiziji Vodice, pisanja za Slobodnu Dalmaciju i Sportske novosti te rada na Radiju Šibenik, Zoltan od 1993. godine počinje raditi na HRT-u. Širok spektar zanimanja i znanja stjecao je u raznim redakcijama - od sportske do vanjskopolitičke, a posebno se istaknuo kao ratni reporter, i to ne samo u Domovinskom ratu.
Kao jedan od rijetkih novinara s ovih prostora Kabok je izvještavao i o početku Pustinjske oluje i svrgavanju režima Saddama Husseina s područja sjevernog Kurdistana, a bio je i prvi strani novinar koji je ušao u Sudan na područje Darfura i Južnog Sudana nakon 15-mjesečnih sukoba lokalne milicije i vojske službenog Kartuma. Pratio je i ukrajinsku Narančastu revoluciju 2004., a nekoliko je puta boravio i u Iranu, gdje je pratio vrhunac krize oko iranskog nuklearnog programa. Stoga je njegov prelazak s HTV-a, na kojem je gotovo cijeli radni vijek, na RTL odjeknuo ne samo među novinarskim krugovima nego i gledateljima koji pozornije prate politička zbivanja u svijetu.
Prema službenom RTL-ovu priopćenju izjavili ste da “malo tko s 50 godina života, od toga 30 godina u novinarstvu, dobiva priliku za nov početak”. Na čiju je inicijativu došlo do vašeg prelaska na RTL?
Nije zaista važno čija je bila prva, nego je li se dogodila kemija. Jesmo li kliknuli? Može vas zvati bilo tko ili suprotno, vi se nekome nuditi, ali ako nema obostrane nazovimo to simpatije, sve je uzalud. Svidio mi se news projekt koji razvija RTL i gdje me vidi u toj priči. Dogovorili smo se za pet minuta. Za mene to znači da smo kliknuli na prvu.
Unatoč godinama iskustva i rada u novinarstvu, jeste li imali tremu ili premišljali se oko prelaska u novu radnu sredinu?
O, kako ne! Osjećao sam se kao prvašić prvoga dana u školi. Bilo je treme, što je normalno. Svaki veliki rez u životu uvjetuje i novo ispitivanje sposobnosti, ali i okoline u koju si došao. Zapravo počinjete od nule. Sve što ste dotad radili u životu je prošlost. I tako je najbolje jer u ovom poslu svaki novi dan novo je dokazivanje. Gledatelje ne možete prevariti. Oni su najbolji i jedini sud.
Zašto vam je RTL postao veći izazov od HTV-a?
Ponajprije zbog ambicioznog news projekta koji su pokrenuli, što prilično inspirira, te novih lica koje su doveli. Ljudi ulažu. Uprava i urednici guraju RTL naprijed.
Koja su vam zaduženja na novome radnom mjestu?
Dogovorili smo se da radim najvažnije unutarnje i vanjskopolitičke teme, ali s posebnim naglaskom na europski jugoistok. No, naravno, ne samo ja. Ima sjajnih reportera koji mogu u svakom trenutku odgovoriti visokom standardu koju nameće RTL, od kolega Borisa Miševića, Petra Panjkote, Damire Gregoret i brojnih drugih.
Krizne političke situacije i ratna zbivanja u svijetu vaša su specijalnost. Kako se nosite s rizicima tog posla?
Ne razmišljajući. Kada bih to činio, sigurno nikada nikamo ne bih otišao. Ovako, otprilike ko riba u vodi. Skočiš i plivaš pa gdje završiš, najčešće s puno improvizacije i domišljatosti dođeš do cilja.
Bojite li se uoči odlaska na takve zadatke i kako prevladavate strah na terenu?
Naravno da se bojim, da me strah. Samo netko tko ima problema u glavi može reći da mu je svejedno i da se ne boji. A prevladavanje ovisi o situaciji. Zapravo, kada se otisnute u avanturu, nosi vas posao pa i ne razmišljate. Najgore je krenuti… i vratiti se. Onda je sve lakše.
Prošli ste sva ratna žarišta diljem svijeta. Koja je bila najgora situacija koja vam se dogodila u dugogodišnjoj reporterskoj karijeri?
Bilo je svakakvih situacija. Toliko čudnih da je glava na ramenu - od ulaska u kosovski gradić Peć, kada mi je moj fikser koji je bio u dogovoru s NATO-ovim snagama javio da su se Srbi povukli, a oni su još bili u Peću i pljačkali zlatarnice, ilegalnog ulaska u Kobane, odlaska u istočni Mosul dok su zapadni još držali džihadisti. Nije se znalo “tko pije, a tko plaća”, ali i bilo je vrlo dinamično za nedavnog boravka u Kabulu u kojem se svakodnevno netko raznese. Opasnosti postajete svjesni kada izlazite iz NATO-ove baze te na izlazu morate ostaviti krvnu grupu, a na vratima vam velikim slovima piše “good luck”.
Jedan ste od najpoznatijih hrvatskih ratnih reportera. Malo je poznato da ste tijekom rata u BiH bili u muslimanskom zarobljeništvu pri ulasku u Jajce. Koliko ste dugo bili zarobljeni i kako ste se spasili?
To je najmračniji dio mojeg života o kojem nerado govorim. Tih nekoliko dana bio je horor film. Zarobljen sam bio s ljudima koji su nosili hranu, humanitarnu pomoć i streljivo. A uspio sam se spasiti opet pukom slučajnošću, naišao sam na osobu koja je sa mnom bila u bivšoj vojsci godinu dana.
Da niste novinar, koju biste profesiju odabrali?
Možda bih bio nogometni trener. Nešto sam i završio s tim u vezi, iako mi se stalno po glavi posljednje vrijeme mota poljoprivreda. O njoj ne znam puno, ali me počela zanimati.
Imate li hobije koji vas odmaraju od posla, čime se bavite u slobodno vrijeme?
Bježim s obitelji u Zagorje, gdje imamo malu klet. Ondje se uvijek nađe posla da čovjek ispuše ventile. Baš sam posadio rajčice i krastavce. Valjda će biti nešto od toga.
Postoji li novinarski zadatak koji bi žarko željeli napraviti - intervju s nekom osobom, događaj koji ste propustili?
Ne mogu se sada sjetiti ničega pametnog. Znate, 30 godina u novinarstvu nije malo. No mislim da je sve što se moglo i odrađeno.
Dobitnik ste brojnih nagrada, koliko vam znače i gdje ih držite?
To je svakako potvrda rada i truda, ali i obveza da čovjek mora u poslu nastojati biti bolji. Zbog onih zbog kojih taj posao radite, a to su gledatelji.
Tko je najveći kritičar vašeg rada?
Supruga i djeca.
Oženjeni ste i otac dvojice sinova. Pretpostavljamo da nije jednostavno biti supruga ratnog izvjestitelja. Čime se ona bavi i ima li razumijevanja za vaš posao?
Suprugu Anu upoznao sam u Zagrebu još početkom devedesetih. Iz istog smo kraja, ona je iz Šibenika, a ja iz Vodica. Prosvjetna je djelatnica i sigurno da nije njezina razumijevanja za to što radim ne bih uspio ni pola toga ostvariti.
Kako vaši sinovi doživljavaju vaš opasan posao i pokazuju li sklonosti novinarstvu?
Lukas (7) je prvašić, a Antun (14) već ozbiljan dečko. Priprema se za prvi razred srednje, igra nogomet u Zagrebu i razapet je između stalnih obveza na treningu i škole. Najvažnije je da je odličan učenik, što je svakom roditelju ponos. Lukas je zaigran, trenira džudo, ali obojica su se već naviknula na moja putovanja. Žive s time od početka.
I vi odmalena obožavate nogomet, igrate li ga i danas, idete li na utakmice i za koga navijate?
Sve manje. Imao sam rupturu Ahilove tetive, a i koljena me izdaju. Možda više ovako za pokoji savjet s klupe. Na utakmice ne stižem, osim subotom kada igra Antun. To je obveza. Navijam za klub za koji njegovi navijači kažu da živi vječno.
Kako bi izgledao vaš idealan slobodan dan?
Navučem ronilačku opremu i otisnem se u plavo prostranstvo.
S obzirom na to da je posao reportera iznimno dinamičan, priželjkujete li ga raditi do mirovine ili biste se radije okrenuli drugim (možda voditeljskim) emisijama?
Pa još dok mogu “skakati”, da. Znate, reporterski posao je zarazan. I kada se inficirate, teško je otići. Imam nekoliko projekata u glavi koji vode prema studiju, ali o tom-potom.
Od silnih novinara voditelja producenata novih faca guranja naprijed projekata pa zasto mi to ne ekranu ne vidimo .. Cobra 11 , inspektor rex , zenim mamu , mjenjam oca , bigy , pokopo tetka , shoping glupaca , tarot karte , majmuni sa sela , top prodaja ... I ostala sranja koja mi u magicnoj kutiji vidimo ne govore bas puno o ovome sto ti pricas .. Sport , znanost , kultura , su za vas apstraktni pojmovi mozda neki 10 godina star americki film pogodite i to je to ... Hrt , rtl , nova tv ... Isto smece drugi naziv