Prošlu svoju knjigu pjesama, ujedno i prvu, objavila je prije dvadeset i tri godine. Bilo joj je dvadeset i devet, živjela je u Zagrebu, rodom Siščanka. Ta knjiga, karverovskog naslova "Nešto nije u redu?", izazvala je priličan interes čitatelja i književne zajednice, koja je, kao i cijela zemlja, bila te 2000. godine u stanju nekoga gotovo postrevolucionarnog entuzijazma, kakav se više neće ponoviti. Knjige su se čitale, na ozbiljan način o njima se govorilo na državnoj televiziji, svake su novine i svaki tjedni magazin imali svoga književnog kritičara. Pavić je u svome Jutarnjem listu čak imao specijaliziranog tjednog kritičara za poeziju. U to je vrijeme Gromačin prvijenac označen kao jedna od dvije prekretničke knjige stila i pravca koji su nazvali "stvarnosna poezija". Druga, Glamuzinini "Mesari", izaći će tek 2001.
Nijedan suvremeni hrvatski pisac nije već prvom svojom knjigom postao gotovo jednoglasno toliko i tako uvažavan kao Tatjana Gromača. Ali njoj nije na um padalo da tu okolnost pokuša iskoristiti za socijalni probitak. Društveno i intelektualno apartna, nepripadajuća i književno nepotkupljiva, izbjegla je mjesto koje joj je u ovoj književnosti bilo namijenjeno. Ubrzo se preselila u Istru, pisala je romane, knjige proza, eseja i reportaža, te je postupno mijenjala svoju orijentaciju prema sjaju mimeze. Za roman "Božanska dječica" dobila je 2012. vrlo uglednu nagradu Jutarnjeg lista. O toj se knjizi, kao i o prethodnom romanu "Crnac", mnogo govorilo, ali u tom je govorenju već bilo previše toga krivog. U međuvremenu Gromača je postala autorica za pisce i vrlo probranu intelektualnu publiku. Bora Ćosić ne propušta priliku da je spomene, ili da iz svojih berlinskih daljina upita je li Gromača što objavila. Istovremeno, zvaničnoj sceni, uključujući i društveno angažirane alternativke i alternativce pod visokim pokroviteljstvom Obuljen-Koržinek, kao da je dodijala. Ili kao da ih je iznevjerila, jer ne sudjeluje u akcijama za prava žena, protiv klimatskih promjena, nagrada u kulturi koje dobivaju muškarci itd, itsl.
"Ivan Bezdomnik i njegove pjesme" u knjižarama pojavio se usred nekoga gluhog srpnja. Malena, lijepa i skoro nevidljiva sveščica, na uglavnom nepostojećem pultu ili polici s poezijom. Lijep kontrapunkt onome što u knjizi jest. Taj luk od skoro četvrt stoljeća, od knjige "Nešto nije u redu?", do pjesama Ivana Bezdomnika, napet je skoro do pucanja. Ako su ono bile pjesme u kojima je doživljaj proizlazio iz konkretnih događaja, a svijet se prikazivao kroz slike koje u jeziku pronalaze svoj savršeni adekvat, ovo su pjesme unutarnjih monologa, tihe mudrosti, rezignacije i razornog djelovanja jedne moćne duše. Od usporedbi nikad nema velike sreće, obično se posvađamo s onim sa čime se uspoređujemo, ali čitajući "Ivana Bezdomnika i njegove pjesme" imao sam dojam kao da slušam neku vrlo blisku rodicu Wisławe Szymborske. Čak i ako usporedba nije pogođena, u njoj nema provincijskog pretjerivanja. Gromača jedna je od doista rijetkih naših pisaca čije djelo može podnijeti usporedbe s velikima.
Pjesma "Svjedoci epohe" od onih je koje bi, možda, trebale biti važnije zajednici, nego njezinoj autorici, tako da je čitaju, umjesto ofucanog magazina aviokompanije, putnici na linijama Zagreb - Frankfurt, Zagreb - Split, Zagreb - Beč, Zagreb - Dubrovnik. Ovako će prva strofa: "Svjedočili smo čudu rađanja,/ Svjedočili smo agoniji umiranja/ Čemu se još ima svjedočiti na ovome svijetu?/ Promatrali smo kolone izbjeglih na traktorima/ Čučeći iza zavjese/ U pauzi poslijepodnevnog gledanja/ Filma Roberta Bressona/ U nadi da nećemo biti razotkriveni/ Ni od onih koji su osuđeni na bježanje/ Ni od onih koji su, poput nas, ostali kao neokaljani/ starosjedioci./ Sklanjali smo se pod strehe tražeći skromnu zaštitu/ A kada više nije išlo tako naprijed, dalje/ Prigrlismo vjetrometinu kao mjesto najpriličnije/ Za život./ No unatoč tome/ Uvijek se našao netko da pruži ruku/ Barem za kratko/ U kojoj, ako već nije bio novac/ Bilo je spremno nešto nalik na udaljeno prijateljstvo."
U toj gotovo himničnoj misli, ispunjenoj ipak podnošljivom gorčinom, koja kao malo koja misao u posljednjih tridesetak godina, malo koja književna rečenica, roman, pripovijetka, obujmi cijelu zajednicu, u toj je misli, u toj strofi, dakle, tako strašna i sveprisutna, u zajednicu urasla moralna ambivalencija. Biti neosuđen ni od onih koji odlaze, ni od onih koji ostaju. Biti ganut rukom koja ti je pružena i u kojoj je novac, ili barem "nešto nalik na udaljeno prijateljstvo". I nadati se da ćeš ostati nerazotkriven. Cijeli je to jedan život, proživljen u zajednici.
VEZANI ČLANCI
Te druga i zaključna strofa: "Naučili smo: ne treba gledati suviše blizu/ Niti suviše duboko unutra/ Ljudima niti pojavama,/ Jer razočaranje što se naposlijetku javlja/ Može biti bolno./ Naučili smo: plašiti se životnih tegoba je djetinjasto/ Pa premda smo uvijek iznalazili načina da se nosimo s njima/ I dalje se nismo lišili straha ni zazora od njih./ Ništa bitno nije pred nama - još malo strepnji i uzdaha./ Još malo prelijevanja tjelesnih tekućina/ Zadovoljenja nepca i rafiniranih potreba/ Nešto intelektualnih pokušaja/ Da se živi dovitljivo/ U skladu s gimnastičkim potencijalima/ Tijela, duha, uma i emocija./ Ništa nas, dakle, naročito ne čeka/ S time se treba pomiriti/ Pa ipak/ Čovjek nije ravnodušan/ Ni pred onom mirnom cestom što se razastire na horizontu/ Gdje se staza na koncu pretvara u prašinu/ Što nijemo sjaji na popodnevnoj žezi/ Na kraju neravnog seoskog puta".
U ovoj pjesmi čak i dvotočke pjevaju: ta stanka, duga, nakon riječi "Naučili smo:", ta stanka također je himna jedne zajednice. I na kraju taj opis nestanka, tamo na kraju neravnog seoskog puta. Tatjana Gromača vlada umijećem one više točnosti, koja književnost, naročito poeziju, dijeli od predsmrtnog zamuckivanja, na koje se uglavnom svede upotreba jezika.
Danas oživljavam
Obično se kaže da poezija, a ni književnost općenito, nema svrhu izvan sebe same. I to jest tako. Osim što poezija, književnost općenito, nalazi svrhu u svijesti i u životu onog koji poeziju piše. U oživljavanju i održavanju onoga čega više nema. U opredmećenju sjećanja, u najširem smislu riječi: "Zvuk blagajničke kase/ Udarac tipki na pisaćoj mašini/ Cvrčanje ulja na užarenoj tavi/ Na kojoj se netko sprema peći uštipke" (pjesma "Danas") Pjesništvo se od proze razlikuje možda po tome što iz proze saznajemo tko se sprema peći uštipke. I što je svaki veliki roman zasnovan na jednoj takvoj senzaciji, kakva je "Cvrčanje ulja na užarenoj tavi/ Na kojoj se netko sprema peći uštipke".
Siva zona
vo je naslov pjesme o hrvatskoj provinciji, o mjestima kakva su Crnac ili Severin, onaj Severin u kojem ratni dragovoljac, načelnik općine, uz odobravanje policije i suda, mlati krčmaricu. Kao da je "Siva zona" i o tom događaju. "Diktatura je ovdje nešto poput prirodnog stanja/ Ljudi za njom imaju potrebu/ Kao za debelim pokrivačem za vrijeme zimskih hladnoća." To je iz pjesme koja je već započela stihom: "Ljudi su ovdje još od rata urasli u strah". Tatjana Gromača sačuvala je moć promatranja svijeta sa samoga njegovog dna. Nenametljiva, oslobođena sentimentalnosti i općih mjesta, jedina ovdje.
VIDEO
