Ivan Dečak i Vatra trenutačno su među najtraženijim domaćim glazbenim artiklima. Što dotaknu, pozlate, što je rijedak slučaj na domaćoj sceni. Od singlova koji su po 40 tjedana bili na vru top-ljestvica, prisutnosti u medijima, broja koncerata, a i sponzorskih ugovora, jasno je da napokon imamo i neke nove rock-zvijezde. No, nisu oni „narasli" umjetno, preko noći, iza njih su godine marljivog i upornog rada što znaju svi koji se bave ovim poslom. Već su lani nakon rasprodane Tvornice krenule glasine da će koncert prebaciti u malu dvoranu Doma sportova, ali su pričekali. Idući mjesec čeka ih taj famozni koncert u Domu sportova i izlazak novog albuma „Zmajevi na vjetru". I kako to kod nas obično biva, kad ideš brzo prema vrhu, neki te uporno pokušavaju spustiti dolje i diskreditirati. Nije to izdvojen slučaj Vatre, jer kod nas neki jednostavno ne vole pozitivne fenomene, a i ljubomorni su. O svemu tome otvoreno govori Ivan Dečak kojemu su, dok se fotografirao za Večernji list, ukrali dvolitrenu bocu mlijeka koju je kupio za doma i koja je bila nekoliko metara od njega. Očito nikome nije lako kad se i mlijeko krade, ali Dečak i Vatra ne kukaju, nego uživaju i rade u trenutku i te kako zasluženog uspjeha.
Kad u ovoj fazi popularnosti pogledaš unatrag, vjerojatno pomisliš „pa gdje ste bili prije deset godina, bili smo jednako dobri". Nije lako kad si mlad?
Ima nešto u tome, neki dan mi čovjek koji me intervjuirao za jednu radiostanicu kaže: „Hej, pa meni su vaše pjesme bile jednako prijemčive i radiofonične prije deset godina i sad". Ja mu kažem: "Dobro, možda si ljubitelj takvog zvuka, ali ljudima vjerojatno treba vremena da se naviknu i to upiju, da im postane pitko. I da ostale radiostanice kažu: „OK, zanima nas to što rade". Mi smo krenuli kao golobradi klinci, imao sam 18 godina kad smo snimali prvu ploču "Između nas". Danas nismo više toliko mladi, snimili smo sedam studijskih albuma i jedan EP, no imamo još jako puno toga za reći, ali i za naučiti.
Mi smo čudno tržište, kod nas su neki koji sviraju 30 godina mladi bend, Psihomodo pop je za moju tetu mladi bend. Previše vremena treba za uspjeh kod šire publike, dok je vani to velik posao otpočetka, industrija živi na tome.
Naš se vozač nasmijao prije koji tjedan, kaže: „Gle, više ne piše mladi virovitički bend Vatra, nego samo Vatra". A trebalo je upravo tako, desetak i kusur godina rada.
Kad si shvatio da se sve „otelo kontroli", vidio sam nekoliko puta od Splita do Zagreba da ne možeš hodati po ulici, a da te netko ne zaustavi i fotografira se s tobom.
„Tremolo" je došao baš do širokog broja ljudi i na njega se nadovezao naš EP na kojem smo ponovno snimili šest starih pjesama u "rifrešanim" verzijama, među ostalim i „Bilo je dobro dok je trajalo". Nakon toga dolazi „Tango" pa ispada kao da ide singl na singl, što je stvarno pokrenulo lavinu na koju se još nadovezao The Voice, čiji utjecaj na široku publiku također ne smijemo umanjiti. Ali, na svu sreću, to se sve bendu događa nakon 13-14 godina karijere. Tako da se nije dogodilo da „odlijepiš" i vrlo brzo se zakucaš natrag dolje za zemlju, zahvalni smo na činjenici da imamo posla, da nas organizatori zovu, da na koncerte dolaze ljudi. Hoću reći, ništa se nije dogodilo prerano, sve ide korak po korak, mislim da je tako i realno.
Iza vas je duga karijera i puno rada. Ne može se reći da je vaš uspjeh slučajan, on samo može biti poticaj za cijelu scenu i glazbeni posao općenito. Umjesto da molimo Boga da imamo što više grupa kao Vatra, novih, uspješnih autora i bendova, uvijek se nađu oni koji prigovaraju i negiraju...
Naravno, ali to je kod nas općenito tako, ne samo u glazbenom biznisu, uvijek će ti prvi susjed podmetnuti nogu jer mu baš nije drago da stršiš. Međutim, dok jedni ogovaraju, drugi stvaraju. Pokušat ću pomoći bilo kome od kolega na sceni, kao što su i neki od njih nama pomogli u početku. Mi smo isto učili od bendova poput Laufera, Hladnog piva, Pipsa, Majki, to je sve manje više bila naša "srednjoškolska lektira". U međuvremenu smo počeli zajedno nastupati, s nekima sam postao zaista pravi prijatelj, recimo Aljoša iz Pavela, moram ga spomenuti, to su ljudi koji će ti dati iskren, prijateljski savjet. Postoje bendovi kojima tvoj uspjeh smeta jer misle da time njima zatvaraš vrata, što uopće nije tako. Smatram da se scena treba držati zajedno i da moramo vući jedni druge, ako nigdje drugdje, onda makar na pivo.
To je ona priča da ljudi ne shvaćaju da četiri postolara u istoj ulici rade bolje, nego ako je svaki u drugoj ulici. Mnogi ne znaju koliki ste rad i trud uložili, ali ima sitnih duša koje prigovaraju. Danas, kad je rock-kultura toliko širok pojam, tvrditi da nešto nije rock, nema smisla nigdje osim kod nas.
Imaš onih koji će reći „sad on ima hit na televiziji, kakav je to rock?", čim ti se pjesma vrti na radiju, to za određene ljude, uglavnom samoprozvane kritičare i nikad ostvarene glazbenike, nije rock'n'roll. No to su priče, a zbog malo prije spomenutih se i ne baviš glazbom. Za snimanja prvog i drugog albuma odustao sam od dva fakulteta da bih se potpuno mogao baviti ovim čime se i danas bavim, kao još neki članovi benda nemam rezervno zanimanje. Malo nas je koji se bavimo glazbom bez sigurnih mjesečnih primanja radeći neki drugi posao. Ne moramo govoriti samo o glazbi, po bilo kakvom načinu života ovo je i te kakav rock'n'roll.
Naravno, samo se kod nas mora opravdavati za uspjeh. Jesi li ikad vani pročitao da je, npr., U2 rekao za Stonese da nisu rock'n'roll ili Coldplay za U2? Dapače, rade zajedno kad god mogu.
Tko ti zapravo uvijek baca i spominje kajle? Oni koji su zavidni. Ali nekako smo uvijek govorili: "Pusti, vrijeme će pokazati tko je izdržao". Ta "bad karma" vrati se kao bumerang. A što je zapravo najljepše na svijetu? Pomoći nekome, dati nekome priliku i potporu. To te čini čovjekom, to bi trebalo biti usađeno u ljude. Što ne želiš sebi, ne radi, brate, ni drugome.
The Voice je bio bitan jer je emitiran na nacionalnoj televiziji, a tu si zahvatio i tinejdžersku publiku koja najstrastvenije doživljava glazbu, najviše kupuje ulaznice, CD-e, ali i onu srednju generaciju ljudi, pa i tete.
Evo, sjedili smo zajedno ti i ja neki dan za ono TV snimanje kad se gospođa od kojih 70 godina zaustavila pred Gradskom kavanom i rekla da je "Tango" vraća u vrijeme kad je pored nje bila njoj jako bitna osoba, zahvalila mi je na tekstu. A ja zapravo zahvaljujem njoj i svima onima koji su dopustili da naša glazba uđe i postane svojevrsni soundtrack njihovih života. Život se strašno promijenio od The Voicea, upravo to, tu si na nacionalnoj televiziji, ulaziš ljudima u kuću... Jedna me žena zaustavila i rekla mi: „Joj, oprosti, ja sam mislila da si ti neki moj rođak". Mogu to apsolutno razumjeti, i ja sam Tarika Filipovića skoro nekoliko puta pozdravio na cesti prije nego što smo se upoznali, jednostavno znaš čovjeka. Moja obitelji i ljudi u bendu, kad sam ih pitao što misle o pozivu u The Voice, rekli su mi: „Idi i budi to što jesi". Priznajem da su neki mentori jači od mene u tom pjevačkom dijelu, ali odrastao sam u čoporu, u bendu, naša filozofija nastala je u garaži, na cesti. To sam pokušavao prenijeti svojim kandidatima i tako sam se ponašao i u prijenosima. Rekao bih ono što mi je bilo pri srcu, nekad bi ispalo super, a nekad bi bilo bolje da sam šutio, međutim takav sam.
Pretpostavljam da si toliko zadovoljan da ne bi sad licemjerno prodavao priču kako ti je težak teret slave... Pa za to ste se borili.
Naravno da mi nije teško, da se to dogodilo prije deset godina, vjerojatno bismo "ispalili", ali danas smo svjesni svega toga oko nas i zahvalni smo što nas zovu na koncerte. Sve to skupa dugo se sklapalo, gradilo. Već od prvih proba bend smo shvaćali ozbiljno. Tadašnji basist dao je otkaz nakon prvih proba i rekao da ne može raditi dva posla istodobno. Imali smo maratonske probe od šest do osam sati dnevno, svaki dan. Prije nego što smo izašli na prvi koncert, svirali smo 365 dana u rupi. Susjed koji je imao tu "sreću" da ima stan do naše prostorije za probe rekao je: „Jebote, repka igra tekmu, a ovi sviraju".
Neslužbeno, ali čuo sam od producenata još na proljeće, dok je završavala prva sezona The Voicea, da te žele u idućoj sezoni. Možda je temelj priče ona rečenica kandidatima: „Ali ja vam mogu napisati pjesmu", jer nitko drugi u žiriju nije bio autor?
Da, nisam time htio povrijediti nikoga od svojih kolega mentora, već sam rekao ono što jest. Ja pišem pjesme, pa ako se odlučite... Znaš ono, kad se okrenemo svih četvero, kandidati biraju koga hoće, tim nekim asom pokušao sam ih pridobiti.
Kako je u takvoj situaciji raditi novi album? To je vjerojatno najočekivaniji album ove godine kod nas, od industrije do medija i publike, svi žele vidjeti kako će proći.
Sve smo te pjesme radili usporedno u istom razdoblju, sve su one već bile napisane kad je izašao "Tango", tako da nisam imao nikakvo opterećenje. Drago mi je da su se i ostali članovi benda pridružili u autorskom dijelu. Irena (klavijaturistica. op. a.) napisala je „Kraj", i tekst i glazbu, izvrsna pjesma i prva u karijeri benda koju pjevam, a da nije moj tekst. Basist Šušak pojavljuje se kao koautor u nekoliko pjesama od kojih će jedna biti posebna, mali pomak nakon ova četiri singla. Čini mi se pošteno da smo pustili četiri singla od deset pjesama, ljudi koji razmišljaju hoće li ili ne kupiti ploču već sad mogu imati uvid žele li je imati. Dali smo si vremena, ploča je snimljena već gotovo godinu dana. Čekali smo neki dobar trenutak da je objavimo, a sad je to ovaj koncert u Domu sportova 23. 10.
Znači tvoj uspjeh u The Voiceu nije raslojio bend? Vjerojatno su svi ovi koji su imali nešto protiv Vatre prvi rekli: "Neka, neka, posvadit će se oni između sebe". Obično bendovi puknu u takvim situacijama ozbiljnog uspjeha.
Izašao je jedan članak za trajanja Voicea, pisalo je nešto u stilu; dok njihov frontman sjedi u stolici Voicea, ostatak benda truli doma... Mislim da smo se baš bili vraćali kući s četvrtog uzastopnog koncerta kad smo pročitali tu bedastoću. Tempo je zaista zadnjih godinu i nešto dana u nekim situacijama bio opak, svaki treći dan smo na putu, obilazimo i Hrvatsku i zemlje u regiji, svirali smo čak i u Francuskoj. Ponekad dođe do zasićenja i trenutaka kada si spominjemo rodbinu, međutim, mi smo svi odrasli zajedno, Virovitica je mali grad, imamo zajedničke fotografije još iz osnovne škole. Izlazili smo u jedini rock-klub koji je postojao, znamo se gotovo čitav život, ne možemo jedni drugima, a niti želimo glumiti zvijezde. Međusobno smo postali kumovi, Irenina sestra majka je mog djeteta, mi smo umreženi, kao korijenje drveća u virovitičkom parku. Naravno, nekad si idemo na živce, kao što sam rekao, spomenemo si rodbinu, ali nama je to dopušteno jer oduvijek smo zajedno.
Budući da dugo svirate, nisu vas zadnjih godina zatekle dječje bolesti zbog velikog uspjeha, ali čini mi se da jedine dječje bolesti možeš dobiti od svoje kćeri?
Da da, ali kozice sam prebolio!
Često si bejbisiter, kad smo trebali snimati nešto za televiziju, rekao si mi kako supruga ne dopušta da ideš s djetetom pred kameru... Je li teško imati toliko obaveza, od glazbe do kuće?
Danas sam ujutro "hendlao" dijete po parkiću koji je bio prazan, prošle su dvije cure nekoliko puta i već skužiš što slijedi. Pitale su me može li slika, ja kažem: "Gle, tu mi je dijete, ako će stajati sa strane dok se fotkamo, može". I ona je stvarno mirno stajala sa strane, a mi smo se slikali. Ne želim je izlagati medijima, dapače, fotografije nikako, jednom smo to napravili, ali to je bio dogovor između Nine i mene. Nina je zapravo 24 sata, sedam dana u tjednu u tome, ona je dio ekipe već 15 godina. Imamo zajedničku fotku u vrtiću, to je njena stara našla, na naslovnici lokalnog lista, cijela grupa djece u vrtiću, a Nina i ja zajedno. Kao iz neke Balaševićeve pjesme.
Ali kći je glavna uloga u zadnjem singlu "Jantar"?
Upravo tako, napisao sam je u četiri dana, dok se nisu vratile iz rodilišta. Točnije, pisao sam je tri dana, onaj prvi dan nakon poroda bio sam veselo mamuran. Izlazili su iz mene u ta tri dana osjećaji za koje nisam pojma imao da postoje, izašli su iz mene i to je to. Jantar! Nekom će to možda biti patetično, ali ta pjesma je istinita, to je to, jednostavno skužiš u jednoj sekundi, OK, više nisi sam sebi u fokusu i najbitniji, sad je tu netko bitniji od tebe za koga bi napravio sve.
Uskoro svirate dosad najveći solistički koncert u Domu sportova. Punili ste mnoge dvorane, ali ovo je druga priča, hoće li biti puno?
Ulaznice idu odlično i naravno da priželjkujemo punu dvoranu, to bi bilo „wow", ispunjenje dječačkog sna. Ali ispunjenje sna već je i sama svirka u tom prostoru gdje sam gledao sve te bendove na kojima sam odrastao. Tamo sam dolazio kao klinac, gledao Fiju Briju i mislio si „što bi dao da jednog dana sa svojim bendom sviram tu"? Ovo je svojevrsni poziv i na kućni tulum, jer u istoj ulici imam stan, samo ovaj put pozivam tri, tri i pol tisuće ljudi, svi su dobrodošli. Pokušat ćemo dovesti i ljude koji su s nama surađivali, bit će nam drago vidjeti sve one koji su slobodni tu večer, da na našoj pozornici pjevamo zajedno. Svirali smo i pred puno više ljudi nego što ih stane u Dom sportova, ali ta dvorana ima neku posebnu težinu kad to izgovoriš. Ali nastupa se ne bojimo, dapače, jedva čekam.
Koliko si mi pričao, ne namjeravate prebacivati koncert u veliku dvoranu, nego odraditi ovo pa onda ići dalje, Šalata, Arena... ?
Cijelo vrijeme karijere idemo korak po korak, zakoračiš na tu stubu pa malo staneš, osjetiš je, posložiš sve na njoj pa ideš dalje. Tako je bilo i sada, imali smo ponudu i za veliku dvoranu Doma sportova, ali ocijenili smo da nije red da se preskače. Idemo pjevati sa svim ljudima koji za početak dođu u malu dvoranu, a onda ćemo vidjeti što dalje. Imamo mi planove, mi smo oduvijek planirali unaprijed, nije da smo trčali pred rudo, ali gledali smo u daljinu. Znaš ono, staviš ruku iznad obrva i gledaš malo u daljinu što bi bilo dobro. Ovo nam je sad vrhunac jedne etape rada, a iskreno se nadam da je još jako puno etapa ispred nas...
>>Vatra, Pušenje i Oceanic oduševili Novogradiščane
>>'Oni su mladi, talentirani i žive za glazbu...'
ovaj lik iskače iz najgorih pašteta,selebriti i eventuša najgori.Nikad nisam čuo osim u njegovom slučaju toliko manjak talenta pomješan sa suludom ambicioznošću.