Obitelj Ivice Kostelića, jednog od najboljih sportaša koje je Hrvatska imala, u ožujku 2020. trebala bi dobiti dvostruko pojačanje. Naime, Ivičina supruga Elin tada bi trebala roditi blizanke, pa se čini da će Kostelići, uz sinove Ivana (5) i Leona (3,5) ostvariti obiteljski ideal. Dva dječaka i dvije djevojčice. To doista jako lijepo zvuči.
– Uvijek sam htio imati puno djece jer je to ono najvrednije što iza nas ostaje. Nema ništa ljepše od podizanja novog života jer kao roditelj imate priliku stvarati jedan novi svijet. Saznanje o blizankama izazvalo je oduševljenje. – Htjeli smo imati još djece pa je trudnoća bila planirana, no to je za nas bilo doista veliko iznenađenje. Tim više što sa suprugine strane, a kažu da blizanci dolaze po ženinoj genetskoj liniji, blizanaca nije bilo. Barem koliko ona zna. Među Kostelićima ih je bilo. Jedan od željenih obiteljskih scenarija je i da djevojčice imaju stariju braću. – Svakako je to jedan lijepi balans.
Kada nam je kazao da je planirao imati još djece, sjetili smo se jednog kolege koji je imao dvije kćeri pa je poželio dobiti sina, a na kraju je dobio blizanke, pa sada ima četiri kćeri.
– To vam je isto kao i s mojim olimpijskim medaljama, sanjao sam o zlatu, a imam četiri olimpijska srebra. Svaki otac sanjari da ima i sina, no zacijelo je svaki jako sretan i s četiri kćeri. Ja time ni slučajno ne želim reći da je dobiti sina kao osvojiti zlato, a dobiti kćer kao osvojiti srebro. Ne, to nikako, no istina je da mnogi muškarci sanjaju da imaju sinove, no na kraju je, zapravo, najveći blagoslov da su djeca zdrava.
Oni koji su to doživjeli kažu da je gotovo jednako intenzivan doživljaj poput roditeljstva postati djedom odnosno bakom jer je to dodatna potvrda produženja loze pa se djedovi i bake znaju dodatno raznježiti. Kako su na tu vijest reagirali djed Ante i baka Mica?
– Bili su jako dirnuti. Nitko to nije očekivao.
Kakva su Ivičina odgojna načela. Odgaja li sinove, a hoće li tako i sa kćerima, u skladu s prirodom i u sportskom duhu, baš kao što je njegov otac, najtrofejniji hrvatski trener, odgajao njega i njegovu sestru Janicu?
– To mi je namjera i s djevojčicama, a s dečkima to dijelom već i provodim. Sa sinovima sam često u prirodi. Ovdje gdje živimo, u Soboćanima kod Kloštar Ivanića, imamo šumu pa često odemo u nju. Pričam sinovima o životinjama i biljkama i raduje me što je njima to jako zanimljivo. Jedan od razloga što smo Elin i ja odlučili živjeti na selu jest i taj da djeca budu više u kontaktu s prirodom. Idilično je na selu. Mi imamo taj blagoslov da to možemo reći jer ne mora svaki život na selu biti idiličan. Meni je ta šuma, u kojoj ima i divljači, savršeni poligon za trening i u njoj volim provoditi vrijeme. Nedostaje mi jedino Sljeme, no i ovdje sam našao nove prijatelje, koji su također sportaši entuzijasti i s njima se vrlo rado zaletim u šumu ili trčeći ili na biciklu.
Bi li Ivica volio da mu djeca budu vrhunski sportaši ili za njih ima bolju ideju?
– Nemam bolju ideju, ali se trudim da ne budem neki bolesno ambiciozan roditelj koji će tjerati djecu da budu ono što sam si ja zamislio da bi oni trebali biti. Ja ću ih sigurno usmjeravati u sport, a hoće li oni biti vrhunski sportaši, što bi mi bilo drago, ovisit će o njihovim predispozicijama i preferencijama. Meni bi najveće zadovoljstvo bilo da oni sa zadovoljstvom rade ono za što su se sami odlučili i da moralno budu uspravni. Naime, sport je odličan odgojitelj i ne vidim nešto drugo što bi djecu moglo bolje uobličiti. Jer, u sportu se zahtijevaju radna etika i disciplina, ali i poštivanje samog sebe i drugih, kako svojih sportskih učitelja tako i drugih natjecatelja. I zato mi se sviđa kako su to Amerikanci napravili u svom školskom sustavu kojim podupiru tjelesni razvoj i sportski duh.
U očima američkih poslodavaca olimpijci su često u nemaloj prednosti.
– Neki dan razgovarao sam s našim bivšim tenisačem Ančićem koji se kreće u krugu vrhunskih biznismena i većina njih bili su olimpijci ili su, recimo, veslali za koledže. Sport sam odgaja ljude. Imate trenera, no i sami imate veliku ulogu u vlastitom odgoju jer u sportu stalno pokušavate iz sebe izvući ono najbolje. A to je put prema uspjehu i u drugim životnim aktivnostima, u kojima lakše pronađete putove do realizacije.
S obzirom na to da je skijanje jedan od najtežih sportova, a Ivica to jako dobro zna (bio je na 14 operacija), hoće li djecu usmjeravati u svoj sport ili će ga zaobići?
– Kao dijete niste svjesni koliko je nešto teško ili nije. Ja ću im ponuditi mogućnost da upoznaju više sportova, a ako se netko slučajno odluči za skijanje, ja ih u tome mogu poduprijeti. No, prije svega ću im dati lepezu mogućnosti jer dijete nije dobro usko usmjeravati. Dijete se treba razvijati u više smjerova i onda izabrati ono što ga najviše motivira.
Baš kao i s Ivanom i Leonom, mama Elin će i s kćerima, kada progovore, govoriti islandski.
– Poželjno je da svatko od nas zna svoj materinski jezik. Svijet je globalno selo i u vrijeme višejezičnosti velika je prednost odrastati sa znanjem dva jezika bez nekog klasičnog učenja.
Nakon fantastične sportske karijere sad gradi prekrasnu obiteljsku. Svaka čast, izvrsna je osoba!