Ovog ljeta Ivica Skoko slavi 25 godina modnog djelovanja. Nema on baš mnogo godina, ali modne godine broji od prve godine fakulteta, koji je upisao s nepunih 18 godina. Već tada se okupila ambiciozna grupa mladih kreativaca, dizajnera koji su svoje (mini) kolekcije predstavljali u tadašnjim zagrebačkim klubovima. Njega je dopao Lapidarij, a nakon prve revije, kaže, zamalo je pao u nesvijest. Ne samo da je Ana Lendvaj, legendarna modna kritičarka Večernjeg lista, pisala o toj reviji i njega ocijenila kao "dečka koji obećava", već je i fotografija jedne od njegovih kreacija osvanula na naslovnici Večernjaka.
Start je, dakle, bio urnebesan, a takvo je i slavlje tih prvih 25 godina, koje je počelo na novoj modnoj manifestaciji Atelier u Zagrebu
- I meni je teško povjerovati da je već prošlo 25 godina, a laska mi kada mi kažu: "Isuse, a mislio sam da ti je tek 30." Svoju modu brojim od prve godine fakulteta, kada sam bio mlad, nadobudan i buntovan. Slavlje je počelo na Atelieru, novoj smotri na kojoj mislim i dalje biti prisutan. Sada dolazi, 14. lipnja u Splitu. Bit će to velika revija na rivi, u Matejuški, u organizaciji Gianne Apostolski, prije dodjele nagrada My Global Fashion Awards, a posebno mi je drago da će se tamo okupiti brojne kolege. A sve završava 5. kolovoza u Puli - kaže Ivica.
I dok pričamo o tome kako smo se svi u protekle dvije korona godine zaželjeli modnih revija i kako je Atelier dobro startao, vraćam ga u djetinjstvo i pitam tko je zapravo kriv što je moda postala njegov posao. I poziv.
- Moja mama je završila konstrukciju i krojenje u Novom Sadu i Beogradu, gdje je to tada bio vrh vrhova. Mogu reći da je ona jedna od naših najboljih konstruktorica. Tako sam ja kao dijete gledao kako kroz našu kuću prolaze "krpice", materijali, krojevi... Kreativna je i tatina strana, moj stric je profesor likovnog, u obitelji imamo i akademskih kipara i slikara, tako da je s obje strane mene sve vodilo ka nekom kreativnom poslu - priča kreator čija je obitelj iz Ljubuškog, dok se on rodio u Mostaru te do osnovne škole živio u Čapljini. Priča kako je kao dječak, čim bi mama otišla susjedi na kavu ili u trgovinu, dohvatio ostatke krpica, stalno nešto rezuckao i lijepio kolaže. Kao dijete je iznad svega volio čitati, a posebno se sjeća kako je u četvrtom razredu osnovne škole "progutao" sve što je napisala Marija Jurić Zagorka. I danas kaže kako su upravo ti Zagorkini romani ključni za odluku da se u modnom poslu posveti najsvečanijoj odjeći, onoj koja se nosi za specijalne prilike:
- Dok sam čitao "Gričku vješticu" ili "Plamene inkvizitore", u mojoj su glavi živjele te njene slike, ja sam vidio Neru i sve te predivne žene u najljepšoj odjeći - priča kroz smijeh, i sam svjestan da od mode nije mogao pobjeći.
U Zagreb je došao u srednju školu, a unatoč interesu za grafiku, odlučio je studirati na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, za koji ga je mjesecima pripremao profesor Emil Tanay. Na fakultet je već krenuo njegov posao. Posebno pamti to razdoblje nakon prvog semestra, grupu studenata koja je "haračila" po zagrebačkim klubovima. To je ta priča o naslovnici Večernjaka, za koju kaže da je od nje sve krenulo. Pričam mu kako nisam obavila ni jedan intervju za ovu rubriku, a da nismo u razgovoru spomenuli Anu Lendvaj.
- A i kako bi? Od nje smo puno naučili, i dan danas toliko nedostaje - odgovara Ivica i priča kako se s Anom znao i posvađati, prigovoriti zbog loše kritike, ali kako ni sam ne zna koliko je od nje naučio i koliko je toga iz njenih kritika zapravo primijenio u svom radu. Ivica je već na trećoj godini fakulteta počeo dizajnirati za modnu kuću Noir, i to je trajalo nekoliko godina, gdje je, objašnjava, mnogo naučio od krojačica koje su tamo radile.
- Na fakultetu čovjek puno toga nauči, ali ne kao kada svaki dan radi na tome, kao što sam ja tada radio uz krojačice i svoju mamu - tvrdi. Molim ga stoga da objasni važnost konstrukcije modela, jer velika većina ljudi zapravo ni ne zna kakav je put od komada tkanine do komada odjeće.
- Konstrukcija je najvažniji segment u dizajniranju. Mi dizajneri možemo nacrtati i zamisliti bilo što, svemirski brod. Ali da se to pretvori u djelo, to iziskuje matematiku. Napraviti za svaki taj model konstrukciju, to je posebno umijeće. Za svoje stalne klijentice imam izrađene konstrukcije, krojeve na kojima je njihovo ime. Neka od njih nazove, kaže koju haljinu iz nove kolekcije želi i po njenim se mjerama radi konačan proizvod. I to je cijena dobrog proizvoda, tada je klijent zadovoljan, uvijek se vrati i ta odjeća na njemu dobro stoji - objašnjava Ivica, te dodaje kako je umijeće konstrukcije ulog u to da neki odjevni predmet dobro izgleda u broju 36, ali i u 44.
- Ali treba znati da su neki modeli isključivo revijski. Tu neke moje kolege rade velike greške. Na reviji vidim predivan komad koji senzacionalno izgleda na manekenki koja nosi broj 36, ali ako se to napravi za nekog u broju 42, to zna unakaziti priču. Nije sve za svakog, a ja sam i to učio od mame. Treba znati granice. A kada već pričamo o konstrukciji, pogledajte kako radi Branka Donassy. Njoj "kapa do poda", ja nisam tip kreatora koji radi avangardu, ali s guštom gledam svaku njenu novu kolekciju. A pogledajte i ovo što radi Juraj Zigman. Po meni je on najbolji kostimograf, čije umijeće uvelike prelazi granice Hrvatske i nije nimalo slučajno da ga prepoznaje svijet, baš kao što svi prepoznaju Borisa Pavlina kao vrhunskog stručnjaka za visoku modu - priča Ivica.
U ključne ljude koji su obilježili njegov modni put svrstava i Matiju Vujicu, njegova mama nekoliko je godina šivala za nju, ona je Ivici, još dječaku, ostavljala ostatke predivnih materijala i ona mu je savjetovala da ode na TTF. Za nju kaže da se našla baš u pravom trenutku na njegovu putu. Dok mi opisuje svoju fascinaciju zlatnim dobom Hollywooda, svim tim divama koje su nekada hodale crvenim tepihom, u doba kada su žene izgledale najljepše, sasvim je jasno da je upravo on kreator kojem nikada nije palo na pamet ženama šivati hlače ili sakoe. On se smije i potvrđuje:
- Nikada! Uvijek sam želio svojim kreacijama uhvatiti tu čaroliju pedesetih i donijeti je na pistu u mojoj prilagodbi sadašnjem trenutku. To je razdoblje koje se provlači kroz moje kolekcije i revije - zaključuje.
Svjestan je da je imao i sreću što se pojavio u trenutku kada je postojao veliki interes za hrvatsku modu. On je revije imao na Fashion Weeku kod Suzi Josipović, zatim na Modnoj gušterici kod Vinka Filipića, kojem je ostao vjeran od prvog do zadnjeg Fashion.hr-a, modne manifestacije koju je svojom revijom i zatvorio. I za kojom žali. Kaže kako ga je 20 godina suradnje s tako velikom modnom platformom naučilo disciplini, ali i načinima kako se treba raditi iza scene revije, kako predstaviti u medijima... A na upit o njegovom trenutku u kojem je postalo "in" nositi hrvatsku modu, priču vraća u prošlost:
- Vlatka Pokos je tada bila viđena TV voditeljica i promovirala je ideju da si dobro odjeven samo ako nosiš strane kreatore. A onda se to polako počelo mijenjati. Kada sam počeo raditi i prodavati haljine, mene su počele prepoznavati žene iz javnog života, glumice i pjevačice. Sjećam se, recimo, kada je moja haljina izabrana za Miss Hrvatske, a bio sam tada još na fakultetu. Bila je to haljina koju je nosila Ivana Petković. Ta vidljivost meni je donijela nove klijentice i danas je zaista nemoguće pronaći poznatu ženu koja u svom ormaru nema neku moju haljinu - priča Ivica.
Od svih tih poznatih žena s kojima je surađivao posebno pamti poziv Lidije Samardžije da napravi kostime za plesače koji su nastupali sa Severinom na Dori, koju je tada odjenuo Ivica Beti. Nakon toga uslijedile su: Emilija Kokić, Maja Blagdan, Doris Dragović ("Doris je Doris", kaže Ivica s ogromnim poštovanjem)... brojne Dore, pa dodjele Nagrade hrvatskog glumišta.
- Sve su one posebne u mom srcu, kaže Ivica i dodaje da je sretan što mu se danas javljaju i mnoge mlade pjevačice, koje znaju da je važno da nose hrvatski dizajn.
- Ma ja sam tek na početku. Sada, nakon 25 godina, opet brojimo od prve! - kaže Ivica kroz smijeh.
Pa sretno mu onda drugih 25.
Ovo je čista ženstvenost
"Ma ja sam darkerica, volim i military. Uvijek sam nosila modne revije koje su odisale avangardom, a onda me Tihana (Harapin Zalepugin, op.a.) poslala Ivici za jednu njegovu reviju i bilo je to prepoznavanje na prvi pogled i veliko prijateljstvo koje se rodilo iz te prve suradnje", priča uspješna manekenka Ana Lea Janžić.
Kao vrhunac dosadašnje suradnje spominje reviju u Rovinju, na kojoj je nosila tzv. golu haljinu koja je i na ovoj slici:
"Meni je to jedna od najljepših haljina koje je Skoko ikada napravio, njena je čarolija u tome da se vidi cijelo tijelo, a zapravo se ne vidi ništa. Na prvi pogled sam je doživjela kao čistu ženstvenost. Luda je i priča o tome kako sam je nosila. Stigla sam u Rovinj u zadnji čas i ne samo da nismo imali vremena za fiting (fino podešavanje haljine uoči revija, nužno kako bi idealno pristajala manekenki i idealno izgledala na svom prvom predstavljanu javnosti) nego sam jednostavno uskočila u haljinu. Ispalo je da je ona savršena, idealna za mene. I to je tajna Ivičinih konstrukcija svih modela, čega naravno ne bi bilo bez njegove mame", priča manekenka koja kaže da najviše voli modu sedamdesetih, ali kada je o svečanoj odjeći riječ, da tu dijeli Skokinu fascinaciju zlatnim dobom Hollywooda.
VIDEO>>Pobjednici Eurosonga prodali su svoj kristalni mikrofon na dražbi kako bi kupili oružje za ukrajinsku vojsku
