IGRAČ KOJI JE IZ JUNIORA ODMAH PREŠEL U VETERANE
Caffe bar Cup '98 (kolovoz 2024.)
Sezona je kiselih krastavaca.
Oni koji znaju guglaju.
A oni koji ne znaju šetaju.
Od birtije do birtije. K'o ja. Nebil', uz čašicu crnog, ulovio zanimljivu pričicu.
S prijateljem iz djetinjstva, odvjetnikom Selimom Šabanovićem, nakon čušpajza u Purgeru, pravac u caffe bar Cup '98.
Netko mi je rekao da se gazda Predrag Halilović malo furi jer sam ga prošle nedjelje u "Putnom" proglasio najgorim Halilovićem u povijesti Dinama. A bilo ih je deset.
Pruži mi Hala ručicu.
Pozva cugicu.
Što je bio dobar znak.
A onda gospodin Darko Klir, član Turudićevih tužiteljskih i nogometnih postrojbi, zaoštri situaciju.
– Od stalnog sjedenja na klupi za rezerve Hala se jednom dobro našpranjio. I to je bila prva i zadnja ozljeda u njegovoj nogometnoj karijeri.
Odvjetnik Piki Pocrnić još ga je više utopio.
– Hala je jedini nogometaš u povijesti koji je direktno iz juniora prešel u veterane – ciničan je Piki.
– Nebuš valjda to pisal? – upozori me domaćin.
– Bum, bum!
S nama je i lijepa i simpatična Julija, kći Darka Klira.
– Živim u Njemačkoj. Pišem scenarije za TV serije i lijepo živim s dečkom. Nijemci čak daju i poticaje za dobre i originalne ideje. Kod nas toga nema – požali se Julija.
– Iduće godine stižu lijepe vijesti iz Švabije. Od kćeri Julije – rekoh tati Kliru, uvjeren da će 2025. postati deda.
Eto razloga za novu putnu.
Meni iločki kapistran odlično klizi.
Zovemo i Zajeca u klub. Sucima, odvjetnicima, tužiteljima… očito fale oni uzbudljivi haklovi kod Zeke u Draganiću.
Nema Zajec više vremena. Dela od 0 do 24.
Treba složiti europski Dinamo.
A kad krenu rezultati, bit će vremena i za hakl u Draganiću.
Netko u društvu deseti put viknu:
– Putna!
Selim se i ja bris prema Trgu.
Znamo mi dobro kamo vode takve putne.
JAKIROVIĆU U SLASTIČARNICI PUNA USTA RAKITIĆA
Restoran Tač, Opatovina, slastičarnica Šeničnjak (kolovoz 2024.)
29. srpnja. Poseban je to dan.
Javlja mi se Marko Mlinarić.
– Je l' danas godišnjica smrti našeg Pave?
– Da!
Slavonjeros i ja odosmo na Mirogoj.
Pamtit ćemo dugo taj dan.
Ne toliko po odlasku Olivera, nego po godišnjici smrti Pave Kremenića. Bivšega gazde Gavelle i Karake.
A kako je život takav kakav jest, nakon svijeće za Pavu zvrcnem u Umag kuma Branka Živkovića koji slavi rođendan.
Pa opet tipkam po mobitelu broj još jednog, meni dragog, čovjeka.
Velečasnog Štefa. Stjepana Štefaneka. Njemu je 77. ročkas.
Prisjetimo se kako sam kumovao kad je on krstio Marka Kužea, pa sinove Sandre Bagarić i Darka Domitrovića Lovru i Marka.
Kažem Štefu kako puno djece u mjestima gdje je služio mise nalikuje na njega. Smije se.
Dogovaramo putnu u Zagrebu.
Na Opatovini već počinju pripreme za iduću sezonu. Za proslavu velikih jubileja: 50 godina Histriona, 40 godina Opatovine, 75 godina velikog vođe i učitelja Viteza.
Slavko Hala, gazda Zlatnog dukata, mjeri prostor za šankove.
– Mora tu biti puno cuge i poderanih gaća.
Predstava traje.
A nebo se počelo rugati.
– Pada kiša – obznani glumica Nancy Abdel Sakhi. Izgleda da bumo morali prekinut' – sumnjičav je Zlatko Ožbolt.
S neba curi li curi.
A publika sjedi li sjedi.
Smije se i ne ustaje.
To je Opatovina.
Sjetim se kako je Franjo Tuđman pod pljuskom pratio "Kći Lotrščaka". Ni mu smetalo kaj curi.
Ovu priču zaključujem u Taču kod prijatelja Vesne i Tihomira.
Papica za prstiće poglancat'.
Usput čestitam Vladi Marinčiću, harmonikašu Paganini benda, 55. rođendan.
Gitaristu Darku Ratkovskom rođenje unuke Ane u dalekom Luksemburgu.
Eto razloga za bučnicu i fileke.
– Ovo su uvjerljivo najbolje tripice koje sam dosad kušao – dijeli djed Rale komplimente velemajstorima u kuhinji.
Ispričam kako sam neki dan u slastičarnici Šeničnjak vidio trenera Dinama Jakirovića i stručni stožer.
Kupovao sam sirup od bazge i u prolazu čujem kako su im puna usta Ivana Rakitića.
Može li on biti prevaga. Ili ne.
Izlazim sa sokom, a Jakirović i dalje spika samo o novoj zvijezdi Hajduka.
Odlazim bez pozdrava jer ekipu ne poznajem.
– Mi smo ti svirali na Jakirovićevoj svadbi – dodaše Paganinci.
Davim se u trećem pjatu tripica i pitam gazdaricu Vesnu koje je njeno najdraže jelo.
Odgovor me skamenio. Šokirao.
No o tome druge nedjelje.
ZA BELINA JE PELE NAJBOLJI SVIH VREMENA
Krapinske toplice, Zlatni dukat (kolovoz 2024.)
Danima Džemo Mustedanagić i ja namjeravamo u posjet Rudiju Belinu.
Jednom od najvećih španera Dinama.
Franz Beckenbauer svrstao ga je u idealnu momčad najboljih europskih nogometaša.
I sam sam mu se, kao klinac, divio s tribina.
– Sin Kristijan kaže da je Rudo u Krapinskim toplicama – javi mi Džemo.
– Možda i bolje. Nije nam daleko – uzvratim.
Relativno smo brzo savladali zagorske brege i eto nas u bolnici, ispred sobe 109.
Rudač sjedi i pijucka kavicu.
Iznenadili smo ga.
Džemo mu uvali bocu, a ja knjigu "Tajne putnih pića".
– U knjizi je priča o tome kako je kaznio Džemu jer je prdnuo u svlačionici. A "goluba" je u stvari pustio Bošnjak pa je Džemo, ni kriv ni dužan, ostao kraći za 100 DM – kažem Belinu.
Nasmijemo se.
Krenuše kvartovske priče jer Rudač i Džemo stanuju u istoj zgradi.
Nešto kasnije pitam Belina tko je najveći nogometaš s kojim je igrao.
– Nogomet se igra zbog golova. Uvijek su najbolji oni koji ih zabijaju. Tu je Draža Jerković bio kralj. Kad bismo igrali protiv Partizana, golman Šoškić bi mi rekel: "Čuj, čim vidim onog vašeg Jerkovića, znam da će mi uvaliti gol." Sličan mu je bio Cerin. Velemajstor za gajbe. Đajić bi me furt, pred derbije sa Zvezdom, pital da l' igra onaj žgoljavi. Mislil je na Snješka, koji bi im navek zabijal.
– Pele, Messi, Maradona, Ronaldo ili…? – pitam dalje.
– Pele je za mene najveći. Taj je s loptom delal kaj je štel. A zabijal je s lakoćom. Pričal sam s njim nekoliko puta. Skroman, sjajan, jednostavan čovjek. Otkril mi je da ozljede nikad nije saniral u bolnicama. Trčal bi s navijačima po pesku Copacabane. Ljudi su ga obožavali. Savjetoval bih našim dečkima da spiju gemištec s navijačima. Taj kontakt je vrlo bitan. Zbog njih se igra nogomet, kaj ne?
Raspričao se Rudo o velikom Branku Zebecu, koji bi iz svakog igrača izvlekel maksimum.
– Čudil se jemput Štef Lamza kak mu je Zebec pronašel flašu cuge u kotliću WC-a. Pa Branko je bio veći fakin od svih nas. Rekel bi Štefu da dok igra i zabija, njegova ga pijača ne zanima.
Po hodnicima bolnice šeću zanosne medicinske sestre i doktorice.
Spomenemo to Rudaču.
Nasmije se i kaže kak ih je lepo vidjet.
Dvije čuke parkinga istekoše.
Pozdravimo se s Belinom.
I pravac, Starom Samoborskom, do Zlatnog dukata na vrhunski roštilj.
