Na 35-u obljetnicu koncerta Live Aid, održanog 13. srpnja 1985. u Londonu i Philadelphiji, mnogi su se podsjetili hepeninga koji su gledali na televiziji i krenuli s pretjeranim kvalifikacijama poput "najbolji događaj ikada", "zadnja prava stvar" i slično. No, je li doista bilo tako, ili se radilo o patetičnom pokušaju rock i pop zvijezda da reklamiraju sebe, a tek potom razloge zbog kojih su se okupili?
Bilo je i jednog i drugog, ali u revizionističkoj pameti obično se izostavljaju neki detalji. No, nije sve bilo toliko idealno i podsjeća nas koliko se zapravo promjena u međuvremenu dogodilo. Nakon osnutka britanskog Band Aida kojim su britanske pop zvijezde, predvođene Bobom Geldofom koji je ove godine trebao nastupiti u Zagrebu, koncem 1984. krenule namaknuti novce za gladne u Africi poslije britanskog singlea „Do They Know It's Christmas“ i američkog USA For Africa odgovora s himnom „We Are The World“, Geldof i Midge Ure, pjevač Ultravoxa, organizirali su koncert koji se istovremeno prenosio s londonskog stadiona Wembley i stadiona JFK stadiona u Philadelphiji, gdje je glavni organizator bio poznati menadžer Bill Graham.
Ušli su u povijest kao organizatori do tada najgledanijeg satelitskog prijenosa i najkompliciranijeg izravnog prijenosa, s velikim brojem izvođača koji su se izmjenjivali na pozornicama u Velikoj Britaniji i SAD. Glavna misao vodilja bila je pokušati pomoći gladnima u Africi, kamo su kasnije poslani kontejneri i brodovi s humanitarnom pomoći u vrijednosti te godine sakupljenih 80 milijuna dolara. Kao i u svim sličnim prilikama neki su misiju shvatili ozbiljno, a neki iskoristili za promociju vlastitog ega.
Čini se da je inspiriran Geldofovim pokušajem Bono iz U2 kasnije krenuo u kampanju za Amnesty International i Greenpeace, doguravši na koncu i do gorljivog lobiranja za opraštanje vanjskoga duga zemljama Trećeg svijeta. Iako je potom etiketiran nazivima „dan kada je glazba promijenila svijet“, ili „najveći rock događaj u povijesti“, već i tada su postojale kritičke disonance u prihvaćanju Live Aida. U svakom slučaju, Live Aid bio je prvi globalistički masmedijski podvig s jasnom računicom, nikako „vaš Woodstock“, kako je s pozornice publici poručila Joan Baez.
Šmajhlanje pop-establishmenta i kraljevske obitelji vidljivo je u prisustvu Diane i Charlesa u loži Wembleya, a niz londonskih „Princess Trust“ koncerta nastavio je sličnim putem spajanja humanitarnosti i pop-glazbe, pri čemu su se Phill, Collins, Elton John, George Michael, Mark Knopfler, Sting i drugi nametnuli kao omiljeni manekeni gala koncerata kraljevskog fonda.
Ako je „sveti“ Bob (Geldof) kasnije dobio titulu Sir, neki su se taj dan našli na pogrešnom mjestu. Na američkoj strani mnogi izvođači s izvornom idejom „We Are The World“ nisu imali ništa zajedničkoga, a u show-biz maniru doveo ih je tamošnji meštar ceremonije, legendarni rock impresario Bill Graham, kumujući usput katastrofalnim okupljanjima Black Sabbath (s Ozzyjem Osbourneom) i Led Zeppelin. Iako je popis izvođača u Londonu bio primjereniji trenutku i tamo se na binu popelo previše pripadnika tadašnjeg vladajućeg pop-kružoka koji teško da je izdržao provjeru vremena.
S 35-godišnjeg odstojanja Live Aid, dakako, nosi obilježja vremena u kojem se dogodio. Mode dolaze i prolaze, ali zabilježene u zvuku i slici podsjećaju koliko se zapravo kulturoloških i glazbenih promjena u međuvremenu dogodilo. Od frizura do scene, tada velike a danas tehnički zastarjele, vidljivo je da je najveći tehnološki pomak ipak stigao koncem 20. stoljeća s uvođenjem digitalne tehnologije.
Mnogi izvođači prisutni na Live Aidu nestali su u ropotarnici povijesti, mada su se kao one hit wonderi , ili prije „čudovišta jednog hita“, popeli na binu u Londonu ili Philadelphiji bez dovoljne provjere roka valjanosti. Dovoljno je pogledati nastupe (Thompson Twins, Adam Ant, Nik Kershaw, Kenny Loggins, itd.) da vam se sve učini turobnim, a nimalo bolji nisu bili niti Judas Priest, Reo Speedwagon, i drugi čiji nastupi danas izazivaju podsmijeh na licima gledatelja. Bolje ne prolazi niti Bob Dylan u društvu Keitha Richardsa i Rona Wooda iz Rolling Stonesa, niti kolega mu Mick Jagger u širokom pop-zamahu solističke karijere nakon prvog samostalnog albuma.
Okvirno se izbor imena mogao podijeliti na dvije prisutnije „struje“, koje su dale i najveću intonaciju koncertima: „moderni“ pop izvođači (Spandau Ballet, Paul Young, George Michael, Alison Moyet) na Wembleyu i classic-rock imena (CS&N, Neil Young, odlični Beach Boys s Brianom Wilsonom, Tom Petty) u Philadelphiji. Dakako, bilo je i iznimaka: britanski Duran Duran i Simple Minds upravo su osvajali SAD i nastupili u Philadelphiji, ali svijet su naposljetku ipak osvojili U2, vjerojatno najboljim nastupom te večeri. Upravo se kasnija trajnost U2 nameće kao uvjerljiv trijumf postave koja i na Live Aidu djeluje kao organska jedinca puna energije naspram okolnog šminkeraja. Mlađahna Madonna na krilima albuma „Like A Preyer“ još nije bila nedodirljiva kao samo koju godinu kasnije. Upravo je ona, uz U2, (p)ostala najtrajnija mega zvijezda post-Live Aida.
Britanski dio koncerta nesumnjivo je bio kvalitetniji i primjereniji razlogu okupljanja, a osim U2 i Davida Bowieja — s briljantnim izborom „globalističkih“ pjesama „TVC-15“, „Rebel, Rebel“, „Modern Love“ i „Heroes“ - solidnog Stinga u pratnji jazzista Bradforda Marsalisa, te Pretendersa, odličan je bio i blues-set Georgea Thorogooda s Albertom Collinsom ili Patti Labelle na američkoj strani. I okorjeli profesionalci poput Queen ili Dire Sraits solidno su otprašili svoje setove, dok tri četvrtine ponovno okupljenih i neuvježbanih Led Zeppelina i Santana nisu dali pristanke da se njihovi nastupi uključe na kasnije DVD izdanje. Jer su bili loši.
Nedostaju i Power Station — „supergrupa“ sastavljena od Roberta Palmera i članova Duran Duran - a neki su nastupi skraćeni. Od kurioziteta valja spomenuti Phila Collinsa koji je u misiji reklamiranja Concorda i samoga sebe nakon nastupa na Wembleyu preletio Atlantik i na JFK stadionu nastupio s Ericom Claptonom, te kasnije Robertom Plantom, Jimmyjem Pageom i John Paul Jonesom iz Led Zeppelin.
Opća pomutnja završne, zborske izvedbe pjesme „We Are The World“ u Philadelphiji simbolički svjedoči o koncertu kojim se puno toga htjelo, a nešto se i uspjelo učiniti. Humanitarni aspekt zasigurno je najbitniji, ali je nažalost često bio gurnut u drugi plan pod teretom taština uključenih pop-zvijezda.
.. Queen otprašili solidno? .. a te turobne što si naveo su bili pop zvijezde svog vremena, neš ti teksta .. pa ne možeš nekome dati da piše tekst o zvijezdama 80's pop-a, new wavea ili new romantics, synth pop a sluša čini se thompsona i matu bulića .. ajde još bih razumio da su mu se svidjeli Status Quo pa bih znao da je u pitanju neki olinjali roker, ali ovako ..