Vijest da je Mark Knopfler prodao svoju zavidnu kolekciju gitara zapravo i nije neočekivana. Ono što je bilo neočekivano jest da je gitarist koji je na svjetsku scenu stigao 1978. s Dire Straitsima postao novi gitaristički heroj u trenutku kad se nitko nije bavio gitarističkim herojima. Dapače, glavno je pitanje kako je Mark Knopfler, jedan od "najobičnijih", pomalo dosadnih likova u svjetskom show-businessu, postao jedna od najvećih gitarističkih ikona zadnjih dekada?
To, naravno, nema nimalo veze s njegovim gitarističkim sposobnostima, prije s duhom vremena u kojem se Knopfler pojavio s Dire Straitsima, a ono nije moglo biti gore odabrano. Situacija je bila čudna i neočekivana, ali čini se da je upravo to pomoglo i grupi i Knopfleru, koji su uz The Police bili jedan od tih novih, popularnih bendova koji će idućih godina osvojiti svjetsku srednju struju pop glazbe.
Dire Straits su stigli u zamahu punka i novog vala krajem sedamdesetih, kad se svjetska rock scena iz temelja mijenjala. Svojom laid-back svirkom na tragu J.J. Calea i Erica Claptona (iz tadašnje pospane "slowhand" faze), Dire Straits su postigli neočekivan uspjeh već prvim albumom i singlom "Sultans of Swing", svirajući glazbu koja je bila sve samo ne moderna. Vjerojatno im je i taj podatak dodao publike koja svoju ukus nije vidjela u tada dominantnoj disko-groznici ili novovalnim art-rock postignućima.
VEZANI ČLANCI:
Sjećam se da su u Italiji, gdje sam početkom 1979. bio na skijanju, svi kupovali taj prvi vinil Dire Straitsa za koji nisam ni čuo i s njim se vraćali u Zagreb, dok smo mi klinci kupovali debitantske albume The Clash i Sex Pistolsa i sjajan koncertni album Blue Oyster Culta "Some Enchanted Evening". No, Knopflerov prepoznatljiv stil sviranja (prstima, bez trzalice), kao i sposobnost pisanja pjesama u maniru tradicionalnog rocka, nagovijestio je da će se vrlo ubrzo pridružiti prethodnicima koji su ostavili traga sa šest žica.
Nakon Erica Claptona i Davida Gilmoura, Knopflerova rasprodaja gitarističkog arsenala samo potvrđuje ono što se čulo već te 1978. Konkretno, njegova zaliha gitara i pojačala koje je sakupio tijekom 45 godina, uključuje i neke koje su dosegnule legendarnost onih poznatih gitara Knopflerovih starijih kolega, gitarističkih ikona. Na aukciji londonske kuće Christie's postigle su cijenu od ukupno 11 milijuna i dvjesto tisuća dolara. Našla se tu i jeftina crvena gitara Les Paul, Gibsonovo reizdanje iz 1983. s kojim je Knopfler svirao na Live Aidu, koje tada nitko nije volio jer je bila preteška, a zvukom i točnošću izrade niti približna legendarnim Gibsonovim modelima s kraja pedesetih, koju je Gibson tada pokušao kopirati.
No, prodana je za vrtoglavih 592.200 funti, jer baš s tom gitarom Knopfler je 1985. snimio megahit "Money For Nothing". Tek kasnije je kupio tog "pravog", starog Gibson Les Paula iz 1959. (od Bobbyja Tencha iz Jeff Beck Group), u Christie'su prodanog za 693,000 funti.
Te gitare i inače su najskuplje na tržištu, a činjenica da je ova od pedantnog Knopflera samo je pomogla da je se neki bogataš domogne i postigne novi rekord za taj model. Budući da je stasao u novijem razdoblju pop-scene, Knopfler je godinama svirao i na odličnim instrumentima novih, manjih butik-proizvođača koje je zdušno reklamirao, poput Pensa-Suhr (Rudyja Pense i Johna Suhra, čija je gitara prodana za enormnih 504.000 funti), a bio je i poklonik rastućeg brenda Schecter gitara (onaj poznati crveni Stratocaster na Live Aidu, albumima i turnejama Dire Straitsa nije Fenderov, kao niti crveni Telecaster, prodan za 415.800 funti), koje je početkom osamdesetih redovito svirao i Pete Townshend iz The Who.
Poruka Marka Knopflera i Dire Straitsa "I want my MTV" iz pjesme "Money For Nothing" u međuvremenu se izlizala, ali upravo su Dire Straits bili jedni od onih koji su maksimalno profitirali dolaskom cjelodnevne glazbene televizije, pa su joj napravili i dostojnu "reklamu" (mada je pjesma ironična). S godinama je Knopfler pokupovao još ozbiljnih instrumenata, poput Fender Telecastera iz 1952., a zarada koju je imao s Dire Straitsima dopuštala mu je birati između fino uščuvanih instrumenta, jer i sam je bio uredna "picajzla" koju nisu zanimale skrhane, pomalo uništene vintage gitare kakve su po pozornicama nosili njegove starije kolege.
Drugim riječima, Knopfler je stigao mlad godinama, ali "star" u duši i sviračkim ukusom, pa je tek kasnije nabavio važne instrumente iz povijesti proizvodnje gitara, koje je sad prodao. "Vrijeme je da neke od svojih dragocjenih suputnika sa šest žica izvadim iz njihovih kofera i omogućim im nove avanture s novim vlasnicima. Bez sumnje, bit ću tužan gledajući ih kako odlaze, no proveli smo divne trenutke zajedno i ne mogu na svima odjedanput svirati", obrazložio je Knopfler svoje namjere u proglasu aukcijske kuće Christie's.
No, na samom početku karijere, prije kupovine svih tih gitara, važnije je bilo da je njega i bubnjara Dire Straitsa Picka Withersa već 1979. pozvao Bob Dylan na snimanje svog albuma "Slow Train Coming", pametno shvativši da je njegov povratak R'n'B-ju Alabame idealna prilika za uključiti majstorskog gitarista nove generacije. Koji nije samo svirao "kao nekada", nego je i glasom nevjerojatno podsjećao na Dylana, a i zbog takve glasovne pozicije Dire Straits su bili dobar primjer "antizvijezda" koje su postale zvijezde. Zgodno je tu spomenuti i Dragu Mlinareca, čiji je album "Tako lako" 1979. bio blizak zvuku protočnog popa tada ultra-vrućih Dire Straitsa.
Njihov drugi album "Communiqué" iz 1979. bio je razočaravajuće dosadan, zbog čega su mnogi pomislili da se radilo o čudu jednog hita. No, već idući "Making Movies" iz 1980. bio je artistički gledano njihov najbolji album uopće, na kojem je bitan dodatak bio klavir Roya Bittana iz Springsteenova E Street Banda, kao i odlazak drugog gitarista, Knopflerova brata Davida, što je bitno promijenilo i moderniziralo zvuk Dire Straitsa. Bittan je još pet godina prije, 1975. svirao klavire na albumu "Station To Station" Davida Bowieja, pa zatim i na njegovom "Scary Monsters" iz 1980., ali Bowie je ionako uvijek bio ispred konkurencije.
Taj "Making Movies" nagovijestio je promjenu u putanji do tada pomalo dosadnog i nezanimljivog Knopflera, što je potvrdio i album Dire Straitsa "Love Over Gold" dvije godine kasnije, zabetoniravši poznatu zvučnu sliku Dire Straitsa i velike prodane naklade koje su uslijedile. Ta vremena kad smo gledali Dire Straits u vrijeme najveće slave, dvije sezone uzastopno - 1983. na Zagrebovom stadionu u Kranjčevićevoj ulici i 1985. u velikoj dvorani Doma sportova - značila su puno tadašnjim posjetiocima koncerata. Dapače, Dire Straits su radne probe 1985. imali u Dubrovniku i Splitu, a baš je u Splitu i počela svjetska turneja njihovog najprodavanijeg albuma "Brothers in Arms" koji je s nizom hitova postao blockbuster sredine osamdesetih poput "Let's Dance", "Purple Rain", "Born in the U.S.A.", "Thriller" ili "Like a Virgin". Taj prijemčiv album doveo ih je do pozicije jednog od najuspješnijih bendova osamdesetih.
VEZANI ČLANCI:
Mark Knopfler tada je već postao dio "gornjeg doma" britanskih pop zvijezda koje su poput Georgea Michaela, Phila Collinsa, Boya Georgea, Duran Duran, Eltona Johna, Erica Claptona i drugih koje su se slikale s princezom Dijanom na humanitarnim gala koncertima za fondaciju Prince's Trust. Budući da je prodao više od 110 milijuna albuma s Dire Straitsima i samostalno, Knopflerov tržišni potencijal ostao je neupitan. Radilo se o izvođaču i autoru koji nije imao namjeru mijenjati siguran put, iako je nakon rasformiranja Dire Straitsa znao ući u zanimljive suradnje i snimati korijenske, tradicionalističke solo albume.
Riječ je bila o predvidljivom AOR (adult oriented rock) proizvodima, bez velikih iznenađenja, ali i bez velikih padova. No, svakih par godina Knopfler bi krenuo i na samostalnu turneju s bivšim pjesmama Dire Straitsa, svjestan da mu stari bend za to uopće ne treba. Nedavni box setovi Dire Straitsa sa studijskim i koncertnim albumima pokazuju da i dalje postoji potražnja za njima. Kao i za Knopflerovim solo koncertima, poput onog kad sam ga gledao 2005. u Ljubljani, ili tri godine kasnije u zagrebačkom Domu sportova, na kojima nitko iz publike nije niti primijetio odsustvo bivšeg benda koji se razišao još 1992. godine. Knopfler je sve to mogao izvesti i sam s novim društvom.
VIDEO: Tko je supruga Ivana Turudića? Ginekologinja radi u zagrebačkoj bolnici, a pojavljivali su se i u javnosti
Kad stručnjak za gusle i šargiju komentira gitariste.