Vic tjedna
– Pri nami vu Hrašćini su muški imeli pimpeke
15 centimetrov, a vu Bedekovčini 25 cm.
– ?
– Vu Hrašćini su delali merenja, a v
Bedekovčini anketu!
(To je sve kaj trebate znati o rejtingu
političara i anketama.)
JE LI KRALJ ŽUTOG TISKA UBIJEN?
Pinocchio's (travanj 2024.) U vrijeme Šajberovih nogometnih tjeralica i čistki samo je kralj hrvatskog žutog tiska imao informacije iz prve ruke. Povijesna sjednica FSJ održana je iza zatvorenih vrata. Ma što zatvorenih. Višestruko zaključanih. A ispred je stajao policajac. Kao upozorenje da se nitko od nas znatiželjnih novinara ne približava vratima. Svi smo slutili da je u pitanju daleko najveća afera u povijesti najljepše sporedne stvari na svijetu. U tom trenutku i najvažnije.
Nas pedesetak strpljivo smo čekali da se oglasi tadašnji predsjednik FSJ Slavko Šajber i prenese odluke o poništavanju kola, utakmica, oduzimanju bodova, kažnjavanju aktera… A on. Kralj žutog tiska. Sve je to već znao. I objavio. Sve nas je, naravno, interesiralo kako. Otkud mu ekskluziva?
U romanu Senada Pašića "Auto Marinka Božića" kralj žutila sam je objasnio što se događalo u cijevima za ventilaciju u vrijeme povijesnog skupa nogometnih lidera.
– Skužio sam da je cijela zgrada povezana ventilacijom, a otvori su bili dovoljno veliki da se čovjek može provući i puzati od sobe do sobe. A onda sam pronašao onu najbližu glavnoj sali u kojoj je bio sastanak. Popeo sam se, ušao u otvor i polako se provlačio. Od zida do zida, puzajući sam došao do konferencijske dvorane i slušao što je sve Slavko Šajber govorio. Sve što sam čuo objavio sam. I potkupljivanja sudaca i tko je sve u igri i koliko će se kome bodova oduzeti – objasnio je Marinko.
Na kavici u Pinocchio'su Senad Pašić mi otkri da sprema prošireno reizdanje romana o životu i smrti kralja novinarskog žutila.
– Jesu li Božića ubili ili je umro od side? – pitam.
– Imao je ljubavnike, ali ne i sidu. Postoje indicije da je ubijen, ali to je duga priča.
– Možda za "Dosje Jarak"?
– Možda. Vidjet ćemo. Postoje određeni kontakti, a i želja da se snimi dokumentarac o Marinku Božiću – kaže mi Senad, koji ovih dana u "Ludnici" ima sastanak s Đurom ilitiga Brankom Đurićem. Tko zna možda priča o Marinku osvane na sceni "Ludnice". Ima tu štofa za smijanje.
– Svojevremeno je i redatelj Ivan Leo Lemo bio zainteresiran da priču o kralju žutog tiska postavi na scenu splitskog kazališta. Navodno negdje postoji i adaptacija – prisjeća se Pašić. Odnos Marinka Božića i Ćire Blaževića bio je uvijek na rubu incidenta. Osobito kad ga je Ćiro savjetovao da 2 milijuna maraka uloži u dionice Phillipa Morrisa koji je brzo "kihnuo".
Ljutiti Marinko pisao je o Ćiri kao o hohštapleru, kriminalcu koji je ušao u Dinamo bez prebijene lipe. – Brzo su se njih dvojica pomirila i izgladila sve nesporazume – otkriva Senad. Zanimljivo je kako je zauvijek pukla ljubav između Marinka Božića i Tončija Vrdoljaka. Njihove majke su iz Žeževice kraj Imotskog.
– Ja znam njegov mentalitet, on zna moj. Mi smo isti – priznao je Marinko Senadu, a onda mu ispričao zašto su se doživotno posvadili. Pašić mi je ispričao bizaran razlog kuršlusa.
– Tonči i Marinko putovali su zajedno trajektom na Brač i kartali briškulu ili trešetu. Igrali su bez veze. Bez novčanih uloga. Navodno su se skoro potukli jer je Marinko popizdio što Tonči bolje vara od njega.
Toliko o Marinku Božiću. Genijalnom luđaku i kralju žutila.
KRALJEVI ULICE OSNIVAJU STRANKU VERGL Trg, Dolac, Cup 98 (travanj 2024.)
Pjeva uz vergl, na Trgu, kralj ulice Hadži. Pjeva o vještim pilotima od perja i cvrkuće:
I gledam, gledam kako mi mašu
K'o ruže, najljepše ruže nad mojim gradom.
A ja bih dodao: I seru li ga, seru. Da popizdiš.
Volim sve ptice, pa i golubove. Ne bolesno kao Nikola Tesla. Ali ih volim.
Nisu mi dragi ljudi koji bi se trebali brinuti o čistoći grada i puštaju leteće pilote od perja da danima seru po banu Jelačiću.
Nemo'š spriječiti da u letu zaseru njegov spomenik. Ali, brate, plati jednog čovjeka da redovito čisti njihov drek.
Ružno je vidjeti bana zavaljanog u ptičja govna. Ljudi katkad sjednu ispod njega. I nije im baš ugodno.
Pjeva i vergla Hadži sve zagrebačke popevke i ljutit je na stranačke aktiviste.
– Baš svi me teraju s Trga. Dok verglam, oko mene mnoštvo djece, a oko njihovih stranačkih štandova samo nekoliko znatiželjnika. Smetam im.
– Osnuj stranku – predložim Hadžiju.
– Znaš da hoću. I to za zagrebačke izbore. Zvat će se Vergl. A u nju mogu ući samo oni koji znaju zapopevat bar pet pjesama o Zagrebu. Prođu li u Gradsku skupštinu, siguran sam da će Pajo i Hadži riješiti pitanje sranja golubova.
Ma treba samo krpa i deterdžent. I malo dobre volje. Kasnije u utrobi Dolca zagrlim lijepu glumicu Doru Fišter.
– Pa ti imaš lajnu k'o curica!
– Vježbam i zdravo se hranim.
– Na primjer?
– Vidim, ti nosiš kuhanu ciklu. Puno je zdravija ona sirova naribana.
Popnem se i kod kumica kupim sirovu. Baš me zanima hoće li me isklesati. Prijepodne zaključujem kod Hale u Cupu '98. Piki Pocrnić i Halilović u društvu Dinamove legende Zdenka Kobešćaka. I on ima liniju k'o Dora. Pločice se naziru ispod majice pripijene uz tijelo.
– Kobac, svaka čast. Zglediš k'o dečec – pohvalim ga.
– Svako malo prohodam 5 kilometara. Usput individualno delam s klincima.
– Svaka čast.
Hala i ja ga gledamo sa svojim kilažama. I zavidimo mu. Već je prebacio 80.
DAN PLANETA ZEMLJE NIŠTA MI NE ZNAČI
Sjećanje na Zdenku (travanj 2024.)
Sutra, 22. travnja je Dan planeta Zemlje. Rođendan Vladimira Iljiča Lenjina. Ma, zabole me. I za Zemlju koja, zahvaljujuć' nama, propada. I za Lenjina. Tog bradatog balzamiranog lika u Kremlju. Kad je Gavella davno gostovala u Rusiji, glumci su morali u mauzolej.
– Stajal sam u redu 3 sata da bih videl bradatu Snjeguljicu – komentirao je preveć glasno glumac Emil Glad. I umalo zbog Lenjina završio na Komitetu. Oni stariji znaju kaj to znači. Sutrašnji datum pamtit ću vječno. Zbog voljene Zdenke. Na Dan planeta Zemlje ima rođendan. Važnija mi je bila od Zemlje. I od cijelog svijeta. Prošlo je deset godina otkako je otišla. A mene boli. Nikako da pronađem vrijeme koje liječi sve rane. A bila je čovjek. I puno više od toga. Pomagala je svima. Bez obzira na to tko su, što su i odakle su.
Evo primjer. Na Sljemenu su zvjerski likvidirali dio obitelji Zec. Među njima i maloljetnu Aleksandru, s kojom je u razred išao Marko Kuže. Sin mog prijatelja i kuma Josipa Kužea.
– Bila nam je svima draga – pričao nam je tada Marko, koji je s razredom išao na ispraćaj šulkolegice.
U stanu na Trešnjevci ostalo je živo dvoje male dječice iz obitelji Zec. Rodbina ih je odvela u Banju Luku. Do moje supruge Zdenke, tada sutkinje u Palači pravde, došao je glas da su dječja roba i potrepštine ostale u zapečaćenom stanu. A vremena ratna.
Teško se živjelo. A kamoli šopingiralo. I moja vam draga supruga uzme sa suda pečat. Razvali vrata. Natrpa dječje stvari u torbe. I pošalje u Banju Luku. Poslije ulaz nanovo zapečati. Bio je to čin zbog kojeg se gubi posao. Ali Zdenka je prvo bila čovjek. A tek onda sudac. Humana prije svega. Ličanka po ocu Stipi Rukavini iz Klanjca kraj Gospića i Zagorka po majci Štefici iz Trgovišća. Ponosili su se oni svojom kćerkom.
A ona, da je živa, pomagala bi i dalje svima. Bez obzira na to odakle su, tko su i što su. E ta mi žena toliko fali. Do boli. Sretno ti bilo tamo gore, ljubavi.
