Atelijer D. P. (listopad 2024.)
Čvrsto sam odlučio da će ovaj put tema spike s prijateljem Dimitrijem Popovićem biti sedma umjetnost.
Iliti film.
Bio sam siguran da ni riječ nećemo progovoriti o slikarstvu ili kiparstvu.
Bar sam se nadao.
Ali malo morgen.
Ode nada.
Nestade k’o ledena limunada.
Počeli smo priču o njegovu letu u Hercegovinu.
Na Mediteran Film Festival (8. – 12. listopada), na kojem će biti projekcija Popovićeva dokumentarnog prvijenca.
Oreol mikrokozma.
Inspiriranog Njegoševim stihovima.
– Baš se veselim odlasku u Široki Brijeg na festival – otpoče razgovor Dimitrije.
A meni pogled skrenu prema portretima Zlatka Kauzlarića Atača.
I ode film u vražju mater.
– Što je to? – znatiželja nadjača karakter.
Opet me izdao.
Jednog dana ću se ozbiljno posvađati sa svojim nestašnim karakterom.
– Po ideji Mire Gavrana, predsjednika Matice hrvatske, Zlatko Kauzlarić Atač radi dva moja portreta, a ja dva njegova. Sredinom listopada bit će izloženi u galeriji Matice.
Mislim si.
O filmskom festivalu u Širokom ionako će se ovih dana pisati naveliko.
Ovo o unakrsnom portretiranju dva velikana hrvatskog slikarstva je ekskluziva.
Razgovor je potom skrenuo prema nagrađivanoj drami Tijane Rakočević.
O “Admiralu”.
– Priča je to o herojskom činu admirala Vladimira Barovića, koji je počinio suicid jer nije želio pucati po svojoj hrvatskoj braći.
Dodam kako mu je na Visu podignut spomenik.
Zanimljivo da ta nagrađena klasična tragedija još nije postavljena na scenama u Crnoj Gori.
Možda nekog od naših kazalištaraca zaintrigira tema o čojstvu i junaštvu admirala Barovića.
Tko zna.
– Bio bi to i odličan film – konstatiramo skupa i vrnemo se sedmoj umjetnosti.
– Šefe, nabroji mi deset tebi najdražih filmova.
Dimitrije uze mali predah i naniza svojih 10 favorita.
Viridiana
Ljepotica dana
Djevičanski izvor
Sedmi pečat
Odiseja u svemiru
Posljednji tango u Parizu
Smrt u Veneciji
Andrej Rubljov
Kum
Demoni
DONALD TRUMP NE MOŽE ŠTO BARBARA MOŽE
Kratki rezovi (listopad 2024.)
Dječja mašta je čudesna.
Njihove misli preslatke.
Evo nekih koje mi je trasirao šulkolega Stanko Majdak.
Bivši gradonačelnik Zlatara.
– Ja nemam više baku. Nju su posadili na groblju.
– Kad se naš mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
– Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
– Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.
E, što sad nakon ovog napisati?
A da bude slađe i maštovitije?
Ništa!
Zato idemo odmah na kratke rezove.
One friške.
1.
Ispred Gavelle srećem staru frendicu Snježanu Banović.
– Samo pišeš i niš ne delaš u kazalištu.
– Režiram.
?
– Operu “Judita” u HNK.
2.
Na Europskom seniorskom prvenstvu u golfu reprezentativka Slovenije Barbara Istenić pogodila je hole in one.
Iliti s prvim udarcem ravno u rupu.
– Razdaljina je bila oko 100 metara – veselo cvrkuće Barbara dok joj čestitam rojstni dan.
To nikad nije pošlo za rukom, niti će, Donaldu Trumpu, koji ima svoje terene i pola stoljeća napucava golf-loptice.
– To se dogodi jednom u životu. Ili nikad – kažu mi golferi.
3.
Uz burek, zeljanicu i krumpirušu, u Meraku pitam bivšeg predsjednika NK Zagreb Antu Vrdoljaka što je sa stečajem kluba iz ulice pjesnika Kranjčevića.
– Ne znam gdje je zapeo stečaj, ali svi koji vole klub vide da je očaj. Bilo je najava iz grada da dolazi kraj, ali sad opet muk. Nikakve razlike nema između onih koji su klub uništili i onih koji mu ne mogu, ili neće, pomoći – ogorčen je i tužan Vrdoljak.
4.
U prostorijama Matice hrvatske, uz čašu crnog, razgovaram s glumcem Robertom Kurbašom.
– Čujem da si, ne tako davno, četvrti put tata.
– Sad supruga Kristina i ja imamo četvero preslatke dječice.
Što drugo sam mogao, nego reći – sretno vam bilo!
5.
Ispred Sherlocka poznati nogometni menadžer Danko Đikić.
– Ima li novih transfera?
– Bio sam nedavno u Rusiji i za 3 milijuna eura odveo Veldina Hodžu iz Rijeke u Rubin Kazan.
6.
U Pinocchiju doznajem kako su zaposlenici II. gimnazije ispratili u mirovinu svog ravnatelja Dragu Bagića.
Bilo je svirke, vatrometa, cuge, klope…
– Dobio sam i dres s brojem 28. Toliko sam godina bio ravnatelj. Kolege su mi priredili veliko iznenađenje – reče mi uz kavicu mlađahni umirovljenik Bagić.
KAKO JE ZVONKO BOGDAN PUNIO SALOON
Kratki izleti u prošlost (listopad 2024.)
Nakon par novih kratkih rezova, evo i par iz prošlijeh vremena.
1.
Svojevremeno sam, na jedvite jade, nagovorio gazdu Saloona Vlahu Srezovića da pozove u goste Zvonka Bogdana.
– Ma neće ti doći ni 50 ljudi – skeptičan je bio Vlaho.
A Saloon krcat k’o nikad.
Prodalo se više od 200 boca Krauthakerove graševine.
Pozove Vlaho ponovno Bogdana.
I ponovno Saloon pun k’o šipak.
Treći put Zvonko je odbio Vlahu.
– Ne pjevam više po klubovima u kojima se puši.
2.
Davno, na premijeri Magellijeve predstave “Mjesec dana na selu”, glumica Beti Lučić i njena kuma uplašeno su mi pričale zašto ni za živu glavu ne žele na drugi čin.
– Ušla su tri Arapina i sjela na tri različita mjesta. A kad su, pri kraju prvog dijela, izašla iz dvorane, preznojile smo se.
Kasnije mi je Goran Grgić objasnio tko su bili “opasni” Arapi.
– Trajali su Dani iranskog filma u Zagrebu pa sam tri njihova glumca pozvao na premijeru. Karata baš i nije bilo pa su sjedili odvojeno, a zbog obaveza morali su zbrisati prije pauze.
3.
Predrag Vušović volio je kocku, muru i klađenje.
Reče mi jedan dan:
– Do 1. rujna neću popiti ni kap alkohola. Možemo se kladit u janjca.
Prihvatim siguran dobitak, a konobari iz Gavelle istu noć javiše mi da je Pređo okladu izgubio.
4.
Kad su u dramskom kazalištu otkrivali bistu Fabijana Šovagovića, zločesti su primijetili da nedostaje Krešo Dolenčić.
Vrag mi tad nije dao mira pa sam čačkao i pročačkao da je Krešo, u trenutku otkrivanja biste, bio na operaciji bruha.
– Znaš li da je Dolenčić našao Šovi smještaj u domu, pomogao mu u zadnjim danima ovozemaljskog života, a kod njega je odigrao i zadnju ulogu – šapnuo mi je na otkrivanju njegov pomoćnik, sad već pokojni Mus.
Iskren da budem, ni dandanas mi nije jasno zašto je bistu Fabijana Šovagovića otkrivao Mirko Galić.
