Razgovor o stablima (Deset suvremenih njemačkih pjesnika), izbor, prijevod i komentar Truda Stamać,
Grafički zavod Hrvatske 1985.
Dvije antologije njemačke suvremene poezije, obje objavljene u Zagrebu, važno su utjecale na književni, poetski, kulturni, čitateljski, pa čak i društveni život Hrvatske i Jugoslavije u drugoj polovici osamdesetih. Bilo je to vrijeme kada su i u Hrvatskoj, kao što to i danas biva u svakoj europskoj zemlji, značajne knjige mijenjale nešto u ljudima i u društvenoj zajednici. A čovjek nikad ne može znati kada će se takvo što zbiti i koja će to knjiga biti. Slučaj dviju njemačkih antologija tim je zanimljiviji što se radilo o poeziji, a poezija ni u ovo vrijeme nije bila naročito popularna, i o pjesnicima za koje se izvan germanističkih krugova prethodno malo znalo, a koji će se zatim, u lokalnoj percepciji, uzdići u klasične autore našega doba. U "Razgovoru o stablima" zastupljeni su, uz uvodne pjesme Bertolta Brechta i Gottfrieda Benna, kao orijentira prethodne epohe, Günter Eich, Peter Huchel, Johannes Bobrowski, Karl Krolow, Walter Höllerer, Ingeborg Bachmann, Nelly Sachs, Paul Celan, Helmut Heissenbüttel i Hans Magnus Enzensberger.
Najveću zaslugu za iznimnu slavu i ulogu ove knjige u našim tadašnjim živim kulturama imala je, naravno, Truda Stamać. Ona je izabrala pjesnike i njihove pjesme, te napisala komentar. Ali, što je naravno najvažnije, ona ih je prevela. Ova knjiga, prije nego ijedna druga među mnogima koje je Truda Stamać prevela, sama ili u kooperaciji s Antom Stamaćem, predstavlja neku vrstu metaforične intelektualne autobiografije jedne od najvažnijih prevoditeljica našega doba. Kada je početkom 2021. umrla Truda Stamać, očekivao sam, premda pomalo naivno, da će se netko sjetiti "Razgovora o stablima" i da će nad odrom ove vrijedne i iznimno darovite žene biti spomenuto njezino važno djelo, međutim nije bilo ništa od toga. Hrvatska je kultura i književnost i Trudu Stamać ispratila onako kako kone iz komšiluka sahranjuju jedna drugu, s mnogo glicerinskih suza, jadno, indiskretno i anonimno. Truda Stamać u svemu je tome samo jedno među tom hrvatskom siročadi vijeka.
"Razgovor o stablima" knjiga duguje stihovima iz jedne od najčuvenijih Brechtovih pjesama. Truda Stamać tu pjesmu preuzima u prijevodu Ante Stamaća, pod naslovom "Posmrčadi". A ta tri stiha iz kojih je izvučen naslov, među najslavnijim u europskoj književnosti, retorici i metaforici dvadesetog stoljeća, ovako glase: "Pa kakva su to vremena, u kojima je/ I razgovor o stablima gotovo zločin/ Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima!" Čak i u nas ovi su stihovi sredinom osamdesetih odjekivali kao opće mjesto kulturnoga i obrazovanog građanstva. Danas ih se vrijedi sjetiti, jer su bolno aktualni. Kao što je aktualna i cijela ova knjiga. Doista, kakva samo hulja trebaš biti, pa da klevetnički sudski proces jednoga holivudskog odavno rastavljenog para uzdižeš u vrh interesa javnosti, dok u Ukrajini umiru ljudi i gradovi!
Ovu knjigu izgubio sam na Sepetarevcu, ili sam je nekome posudio još prije rata, pa onda u ratu zaboravio kome. Novi primjerak kupio sam prije desetak godina u jednome zagrebačkom antikvarijatu. Knjiga, kao i stotine drugih koje se još uvijek nalaze u prodaji, nosi pečat prethodnoga vlasnika, čiju su biblioteku, pretpostavljam po njegovoj smrti, rasturili nasljednici. Ovako na pečatu piše: "Obiteljska knjižnica Josip Golubić, Zagreb, Remetinec 2". Osjećam blagost prema nepoznatom čovjeku koji je dao da mu se izradi ovakav pečat, a čije knjige povremeno kupujem.
Knjiga mi je pri ruci, na jednom važnom prolaznom mjestu u kući, i ne prođe tjedan da iz nje nešto pročitam, pomalo uspoređujući privatne i društvene povijesti kroz koje sam prolazio u "Razgovoru sa stablima". Recimo, Enzensbergerove stihove: "Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje:/ oni su točniji." Ili cijelu njegovu pjesmu "Karl Heinrich Marx", koja danas toliko drukčije zrači i znači, nego što je 1985. Kako li sam te godine, recimo, čitao njezinu posljednju strofu? Evo te strofe danas: "Golemi zadiče/// vidim kako su te pristalice izdali: ostali su ti/ samo neprijatelji:/ vidim ti lice/ na posljednjoj slici/ iz travnja osamdeset i druge:/ željezna maska:/ željezna maska slobode." Ili pjesma "Veliki teret" Ingeborg Bachmann, ili njezin "Noćni let". Ili "Stara vojna cesta" Johannesa Bobrowskog. S tim sam i s drugim pjesmama iz ove knjige proživio cijeli jedan život, pa bih mogao, po pjesmama, pisati autobiografiju. Ali nije to ono što bi se vas kao potencijalnih čitatelja trebalo ticati. To je samo moje privatno čitanje. A velike knjige, kakva je ova, velike su i po tome što omogućavaju beskrajno dug niz privatnih čitanja i što su u njima nevidljivom tintom upisane tisuće i stotine tisuća čitateljskih biografija. Ima li boljeg razloga da se u dobrim zagrebačkim antikvarijatima - nije li to čudno: Zagreb je grad očajno loših knjižara i dobrih antikvarijata? - potraži "Razgovor o stablima"? Znam da ga se može naći.
I da se onda u vječnost uputi tiha hvala Trudi Stamać. Ova je knjiga njezin život.
Bertolt Brecht:
Četiri komada, Nolit 1981.
Danas bi se, vjerujem, bilo oportuno time hvaliti, ali meni je ostao neki sitan žal: nisam bio dobar vojnik u JNA. Nisam se dobrim pokazao ni u takozvanoj pješadijskoj, ni u specijalističkoj vezističkoj obuci. A dobri vojnici, oni koji bi se isticali angažmanom i rezultatima, na kraju obuke dobivali su poklon-knjige. Moj spavaonički drug S.J., rodom iz nekog sela blizu Svetozareva, drag i prostodušan seljak, bio je dobar vojnik i stekao za nagradu ovu knjigu. Jedva sam ga izmolio da mi je posudi, morao sam mu je svake večeri vraćati, a on bi mi je ujutru iznova posuđivao, i tako puna dva tjedna, sve dok temeljito i s užitkom nisam iščitao Brechtove drame: "Čovek je čovek", "Baal", "Galilejev život" i "Opera za tri groša", koje više nikada neću s takvom pažnjom čitati, kao te zime u Sjevernoj kasarni u Kninu. Na kraju S.J.-u sam vratio njegovu knjigu. On ju je primio kao najveću dragocjenost, premda je nikada neće pročitati. Šteta, jer starom bi Brechtu njegovo čitanje bilo važnije od mog.
Jacques-Pierre Amette:
Brechtova ljubavnica, Algoritam 2004.
Evo jednoga prezaslađenog romančića, čiji je autor za njega čašćen u Francuskoj uglednom Goncourtovom nagradom, a u nas je objavljen kod prevarama sklonog, ali tih godina politički kurentnog Algoritma, i u ediciji "Zlatko Crnković vam preporučuje". Prevario sam se, povukla me sklonost Brechtu, te sam na ovu knjigu potrošio nekoliko dragocjenih sati svog života. Ali ako putujete tramvajem, provodite vrijeme po zubarskim čekaonicama, htjeli biste u ova huda vremena mozak pustiti na pašu, ovo je knjiga za vas. Možda je problem, ipak, u meni: strah me je mozak puštati na pašu, jer strepim da se neće s paše vratiti.
VIDEO>>Borna Kotromanić oštro o Nikolini Pišek: 'Ja imam i razum i obraz, a tebi je kokain nagrizao sve po malo'
