Sad rasturamo đitru, rasturamo sintić, zna nas Tvornica, Medika i Vintage, na najljepšem Adventu s vinom pijem klinčić, tu su svi poznati ko Vilibor i sinčić, svi su divni i tolerantni, upadam u grad, al bar nismo emigranti, rafalno izgovara Kandžija u pjesmi “Seljak”, s idejom vodiljom “seljak u Zagrebu” i pričom kako se dolazi u metropolu.
Sve skupa djeluje kao govor iz nekih vijesti, možemo dodati i stih “pije se bambus, jede se hostija”, i tako redom, pa zaključiti kako šesti Kandžijin album “Plafon” (o)daje sliku laži koja vlada u mnogim segmentima, skupa s naslovnicom s naopakom slikom nebodera, dizajnera Demijana Bačića. Da nema hip-hopa, domaća stvarnost teže bi se ubacivala na mjesta udarnih refrena, dosjetki, naslova pjesama i potom ostajala trajno zabilježena pod šifrom “znaci vremena” za budućnost. Zapravo, upravo je hip-hop žanr koji kod nas ponajviše “zapisuje”, zadirkuje ili objašnjava stvarnost i od tog cirkusa koji nas okružuje stvara dojmljive krokije. Iako tema ima koliko hoćete i samo se množe iz dana u dan, druge žanrove ta ista stvarnost baš i ne zanima pa ostaju uljuljkani kao “estrada ni na nebu ni na zemlji”.
Trebalo bi nekom talentiranom i društveno angažiranom reperu dati da uglazbi i složi izvještaj iz aktualnih predsjedničkih kampanja, nešto kao “tematski park” i sa sigurnošću bi dobili atraktivno i crnohumorno štivo. U tom smislu, pogledate li samo naslove koje donosi Kandžija na albumu “Plafon”, sve vam je jasno. A za rap glazbu upravo je jasnoća jedna od bitnih karakteristika. Ne daj bože da vas netko krivo razumije, to je vjerojatno najveći grijeh koji reper može napraviti i Kandžija to jako dobro zna.
Stoga, kad čujete teme “Državna sisa”, “Seljak”, “Moć”, “Kičma”, “Previše” ili “Turbo kvart”, puno toga vam je jasnije, a ako ozbiljno proučite tekstove ispod odlično složenih glazbenih podloga, velika je vjerojatnost da ćete pomisliti kako je Kandžija opjevao ono što se i vama događa ili o čemu razmišljate dok se nervirate. S ponajvećom vrlinom da se radi o duhovitom, a ne pretencioznom iskazu, što ne znači da opservacija nisu bolno istinite i ubojite.
Stoga “Plafon” i jest Kandžijin plafon koji u 13 pjesama donosi baražnu vatru i mješavinu raznih stilizacija, ritmova, rifova i vokala odlične ekipe; producent Luka Tralić Shot, gitarist Matej Huljev, beatovi Tomislav Došen, bubanj Filip Mesarić, bas Goran Pavlović, dok su gosti Davor Zanoški iz Elementala na klavijaturama, Barbara Vlainić na violini i producent Denz. Da bi cjelokupna slika aktualne stvarnosti bila vjerodostojnija, uključivanje folk elemenata jasno je i očekivano, ali Kandžija ne vrijeđa “seljake”, dapače.
Kao što i “ZAMP” urnebesno opisuje domaću glazbenu fikciju, tj. dominantni ukus, i jaše na tezi da je Kandžiju prigrlilo staro i mlado pa mu hit vrte na svim radijima i televizijama. Ukratko, od ljubavnih odnosa, preko umjetnog uljepšavanja, bogaćenja i sveprisutne prijetvornosti, Kandžija o stvarnosti progovara poput talk-showa koji otkriva sjaj, bijedu i ono između što nas okružuje
