Kao i cijela ova 2020. godina, da to odmah ustanovimo, i TV program bio je prilično loš. Uskraćivanje TV ruže cijeloj godini, što ću učiniti na samom početku ove svoje posljednje kolumne pisane za legendarni Ekran Večernjeg lista, ne bi vas stoga trebalo previše iznenaditi.
Informativni program, uslijed svima poznatih, ali malo kome dragih globalnih pojava, preuzeo je primat pa smo dobar dio godine pratili samo na brzinu sklepane konferencije za novinare Nacionalnog stožera civilne zaštite, a čije komunikacijske vještine, hvala vam na tom pitanju, nisu baš bile na razini tijela s tako širokim i važnim ovlastima.
Osim pukog navođenja broja zaraženih i umrlih, povremenog iznošenja kontradiktornih mjera, izvlačenja od određenih pitanja koja im ne odgovaraju ili na koja nemaju odgovor, politiziranja te izostavljanja iznošenja bilo kakvog dugoročnijeg plana, od njih nisam vidio nešto drugo.
Na svim programima javnog servisa, ali i ostalima s nacionalnom koncesijom, u apsolutno svim serijama, filmovima i reprizama sportskih, glazbenih i inih manifestacija, počeli smo primjećivati stvari koje smo donedavno smatrali toliko normalnima da sve to bez njih ne bismo mogli ni zamisliti, a sada smo, evo, bili strahom paralizirani od samog pogleda na to.
Nedavno, dok sam gledao neki film na televiziji, primijetio sam nešto veoma neobično. Jedan od likova u tome filmu prišao je drugom liku, pozdravio ga i – pazite, molim vas, ovo – pružio mu ruku! A taj drugi, očito još veća budala, umjesto da hitro umakne, odskoči dva metra unatrag, upita ga je li normalan te ga pošteno izvrijeđa jer takvim neodgovornim ponašanjem drugoga dovodi u opasnost, on prihvati njegovu ruku i čvrsto je stisne. U tom trenutku ja sam, kao da gledam najstrašniji horor u kojemu smrt vreba iza ćoška, zatvorio oči. Nisam to jednostavno mogao gledati!
Jedini realističan film koji sam nakon mnogo vremena pogledao, a koji je HRT prikazao protekli vikend, onaj je Soderberghov SF triler iz 2011.g., a koji proročanski govori o epidemiji nevjerojatno sličnoj ovoj koju upravo proživljavamo. U tom filmu, naime, nitko se ni s kime ne rukuje, nema čovjeka bez maske preko lica, a kašlje i umire se na sve strane. Jedina razlika u tome što vidim kad pogledam kroz prozor ili, eto, ponovno informativni program, jest da se njihovi znanstvenici nisu međusobno posvađali oko toga kako se ovoj situaciji treba pristupiti, već su zajedničkim snagama pronašli spasonosno rješenje za cijeli planet. Trebali su na Prisavlju, palo mi je upravo na pamet, ranije prikazati ovaj film. Tamo negdje početkom godine da bi ga na vrijeme mogli pogledati i ovi spomenuti članovi Nacionalnog stožera, posvađani znanstvenici te svi ostali građani kojima je jedini interes ostati dobroga zdravlja.
Uštedjelo bi nam to, sasvim sam siguran, mnogo vremena, a moguće i ljudskih života... Još jedna loša stvar koja nas je ove godine snašla, da zaključim osvrt na protekle televizijske dane, jest odustajanje od dobre emisije poput “Šahovskog komentara” te mnogih drugih originalnih formata za čije gašenje ćemo s vremenom tek doznati. Opravdavajući to financijskim razlozima zbog pandemije koronavirusa, iako je pretplata ostala ista te je ovdje riječ o vjerojatno najjeftinijim mogućim produkcijama, ti su razlozi, čini mi se, znatno utjecali na kvalitetu televizijskog programa i u predstojećoj godini u kojoj smo se ipak nadali nečemu boljem. Situacija se, kao uostalom i svake godine, malo popravila tek u ovom razdoblju uoči Božića pa sve do Nove. Tada, naime, programske minute preuzimaju božićni filmovi poput “Kola sreće” s Eddiejem Murphyjem i Danom Aykroydom, “Sam u kući” 1 i 2, ostale nastavke ne spominjem svjesno, tu su i “Čudo u 34. ulici”, “Zapravo ljubav”, “Umri muški” ili neki drugi film prikladan za ova doba godine. Ili, još bolje, oni novogodišnji klasici koji podižu ljudski duh, motiviraju da se bude bolji čovjek i koji nas podsjećaju na ljepotu života poput bezvremenskog klasika Francka Capre “Divan život”, “Forrest Gumpa” i, recimo, “Društva mrtvih pjesnika”.
Nakon nekoliko dana gledanja isključivo takvih filmova, a što, evo, veoma rado i uspješno osobno prakticiram, čovjek je spreman za predstojeću godinu i sve ono što ona sa sobom nosi, pa i u televizijskom smislu... O tome, međutim, na ovim stranicama legendarnog Ekrana Večernjeg lista mene više neće biti da pišem. Posljednja TV ruža nažalost je nedodijeljena, ali ono što ostaje to je uspomena na skoro tri godine redovitog dodjeljivanja priznanja programskom sadržaju koji se istaknuo kao najbolji i koji nam je svakodnevicu barem nakratko činio boljom.
