Kada bi trebalo pronaći stihove koji bi najbolje opisali gard 21-godišnje pobjednice Supertalenta Viktorije Novosel, onda bi joj oni legendarni “Walk on the wild side” Loua Reeda najbolje odgovarali. Da se razumijemo – Viktorija je jedno suosjećajno, veselo, pažljivo, toplo biće, ali njen temperament, strast za životom i nemiran duh nerijetko su je navodili na neobične i pomalo opasne avanture od kojih se njenim roditeljima dizala kosa na glavi.
– Uvijek sam bila najtvrdoglavija u obitelji, oko mene stalno je bila neka drama. Htjela sam da sve bude onako kako sam ja zamislila i nikako drukčije. Za svoje sam bila “pravi harambaša”, mala odmetnica koja se penjala po ormarima i rušila sve oko sebe kad bi se netko suprotstavio mojim zamislima. I danas znam biti prilično divlja, burno reagiram, ali sam se polako počela kontrolirati. Kad mi je zakazao klarinet 40 minuta prije nastupa, zamalo sam poludjela. Srušila sam pola produkcije u tom afektu, ali, hvala nebesima, sve se dobro završilo. Svakakve sam budalaštine izvela posljednjih godina i ostala živa. Prije godinu dana udario me auto kraj Sveučilišne knjižnice. Umislila sam i da imam opsesivno-kompulzivni poremećaj jer sam previše pedantna; ne mogu zamisliti da suđe stoji neoprano ili tolerirati nered oko sebe. Mislim da me neka sreća dobro prati – otkriva nam Viktorija dok lagano otpuhuje dim cigarete koja joj nekako uopće ne pristaje. No, “slatki curetak” s osmijehom priznaje da pušenje nije njena jedina ludost.
– Prošla sam i ja svoje tinejdžerske dane poroka u srednjoj školi, eksperimentirala sam s alkoholom, što me jednom zamalo stajalo glave. Na sreću, brzo sam se opametila, ali onda je došla nova faza znatiželje. Kad sam prije šest godina počela svirati u gradskim vežama, susretala sam različite ljude, dobre i loše. Jednom sam se družila s beskućnicima i slušala njihove životne priče. Shvatila sam koliko je svima nama blizak taj život na rubu. Sve su to normalni ljudi koji imaju vrlo tužnu životnu priču, jednostavno nisu imali sreće, nisu se znali oduprijeti nevolji. Jednom sam iz čiste znatiželje s jednom nepoznatom ženom otišla u njen stan. Pokazala se opasnija nego što sam zamišljala. Svašta se znalo događati kad bih dopustila ljudima na ulici da mi se približe. Ne volim životnu monotoniju, sve ću podnijeti pa i najveći pritisak samo da se ne trebam suočiti s dosadom – pobjednički je moto talentirane glazbenice koja je sedam puta odustajala od sudjelovanja u Supertalentu.
– Nisam bila ljubitelj glazbenih showova, trebalo me dugo nagovarati. Nekoliko sam puta odustajala, ali sam na vrijeme shvatila da time ništa ne mogu izgubiti. Nomad sam u duši, ne drži me mjesto, konvencije, zakoni, granice, institucije. Nemam svoga glazbenog uzora, najbolje albume, mene samo povede pjesma. Supertalent je bio prava prilika da pokažem ljudima jedan drukčiji pristup pjesmi i glazbi, da se izdignem iznad prosjeka na koji danas mnogi pristaju. Ja neću nikad – odlučna je Viktorija čiji se stav svidio i čelnim ljudima diskografske kuće koji su joj ponudili suradnju.
– Rekla sam im da bi meni trebalo pet godina da snimim album kojim ću biti zadovoljna i iza kojeg ću ponosno stajati. Ne znam, vidjet ćemo što će biti od toga. Žena kojoj se u Hrvatskoj jedino divim jest Josipa Lisac. Sviđaju mi se i meritasice, senzibilitet Jelene Radan, koju sam i upoznala. Upravo mi je ona preporučila odličnu gitaristicu koja je sa mnom nastupala u Supertalentu – kaže Vitorija koja je sa samo tri nastupa uspjela ostaviti poseban dojam na publiku.
– Kad ćemo vas moći ponovno čuti kako pjevate? Znate, ja uopće ne gledam te glazbene emisije, ali u dvije minute koliko sam vas slušala uspjeli ste me nagovoriti da pet puta glasam za vas. To još nikad nisam napravila. Ma baš sam sretna što ste pobijedili – bio je jedan od mnogih komentara slučajnih prolaznika koji su željeli prenijeti Viktoriji svoje dojmove. A ona s iskrenim osmijehom zahvaljuje i zaključuje u svom stilu:
– Prijatelj mi je rekao da me smatra kraljicom jer sam danas u Hrvatskoj uspjela pobijediti harmoniku – šali se pobjednica koja se može pohvaliti malim trijumfom i na ljubavnom planu.
– Postoji netko poseban, znamo se jako dugo, polako razvijamo odnos. Recimo da sam ga tek nedavno upoznala u punom sjaju. Volim kad me netko ugodno iznenadi. Taj efekt iznenađenja jako mi je važan i u ljubavi i u prijateljstvu. Ova pobjeda samo je jedan mali korak na mom putu, tek djelić od svega onog što želim naučiti u životu. Važno je ne stajati na mjestu ma koliko izgledalo nemoguće pomaknuti se s njega – zaključuje boemska duša.
E, moj kontrazla, za tebe je vjerojatno šteta što je i Ruđer Bošković bio Hercegovac...ali, što ćeš, kompleksaši su posebna vrsta...