Tko baci i letimičan pogled na komad nakita iz bilo koje kolekcije Ivana Midžića, ni trenutak neće razmišljati o tome što taj čovjek zapravo radi. Jasno je da je on kipar, jer to doslovno vrišti iz svake njegove narukvice, ogrlice, naušnica. Taj je nakit nešto zbog čega će vas zaustavljati na ulici s pitanjem što je to što nosite (i gdje kupiti), ali i nakit koji je svoje mjesto našao u drugim umjetnostima. Kada je Opera HNK Zagreb (sada već davne 2011. godine) radila Wagnerovu operu "Parsifal", kostimografkinja Gera Graf je u kostim za Kundry uvrstila i jedan Ivanov rad. Bila je to uloga koju je pjevala nacionalna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović koja i privatno voli i nosi Ivanov nakit te je jedno vrijeme bila i zaštitno lice njegovog branda. Ogrlica za Kundry nastala je baš za tu operu, tu ulogu i posve određenu opernu divu. Bila je to ogrlica-zmija koja je obavijala vrat mezzosopranistice i spuštala se ispod njenog struka, a Gera Graf nam je tada otkrila:
- Na prvom radnom sastanku pitala sam Dubravku kakvu to ogrlicu nosi, a ona je odmah obećala da će me upoznati s dizajnerom. Koliko mi se svidio njegov rad, vidite na meni - rekla nam je slavna kostimografkinja koja je u tom trenutku imala Ivanovu ogrlicu i naušnice. Istakla je kako joj je odmah bilo jasno da je to idealna nadopuna njenog kostima za Kundry, jer bila je zadivljena velikim i izuzetno skulpturalnim komadima nakita koje Ivan radi. I nije mu to bio jedini izlet u kazalište, jer njegov je nakit doslovno obožavala čuvena kazalištarka Mani Gotovac, koja je u jednom razdoblju svog života nosila samo Midžića. Ona ga je angažirala da napravi likovne intervencije kada je na Dubrovačkim ljetnim igrama 2014., u sklopu programa Pisci u Sponzi, priredila nekoliko prizora iz romana Alessandra Baricca "Ocean more", a koje su glumci igrali doslovno uronjeni u more, na Šulića žalu, podno Lovrijenca.
Ivan Midžić rodio se u travnju 1976. u Osijeku i kaže da se od malena igrao žicom, imao alat u ruci.
- Svi moji su majstori, otac je bio alatničar, djed bravar, drugi djed stolar, stric električar i zaista sam odrastao uz razne alate. I čim sam prohodao, našao sam neka svoja mala kliješta, pa čekić, bušilice... A onda sam na moru, imao sam nekih desetak godina, vidio kako od žice pletu imena. To mi se ludo svidjelo i našao sam neka fino zaobljena kliješta i počeo i sam raditi. U školi, ali i kući, oduvijek su znali da imam talenta za likovnost, ali ja to nisam pretjerano razvijao, ma koliko su me u školi svi gurali u tom smjeru. Ja sam to radio prema periodima, nešto bih modelirao, pa crtao, radio jaslice... Čak sam ponekad i tati i stricu pomagao u radionici, a naučio sam koristiti i stolarski alat - priča Ivan, a na moju primjedbu da ga je doslovno sve vodilo u kiparski atelje, kaže kako je kasno procvjetao i Likovnu akademiju upisao tek u dvadeset drugoj godini. Diplomirao je kiparstvo 2002. godine, a na pitanje kako je jedan kipar završio u nakitu, odgovara: - Bila je to životna nužnost.
Naime, i Ivanova supruga Hana Lukas Midžić je kiparica, zajedno su još od akademije, a kada su oboje diplomirali, suočili su se s grubom životnom stvarnošću koja je pokazala da dvoje kipara baš i ne mogu lako naći poslove, a trebalo je od nečega živjeti.
- I Hana i ja smo nakon akademije radili doslovno sve, kojekakve posliće, a prijatelji u Splitu imaju štand na kojem prodaju nakit. Hana je čak i radila jedno ljeto na tom štandu, a oni su mi stalno govorili: "Hajde, napravi nešto". I tako je počelo... žica, metal... ispalo je da mi to jako leži - priča Ivan i spremno priznaje kako su mu trebale pune dvije godine da shvati da u rukama ima pravu stvar, ali i da zaradi plaću od koje obitelj može živjeti. Otkriva kako ga je nakit ipak cijelo vrijeme "vukao" i kaže kako ne bi izdržao tolike godine uz njega da nije u potpunosti uronio u to:
- Ja ne mogu raditi nešto što me u potpunosti kreativno ne ispunjava. I tako je polako nakit postajao pravi posao, koji je mene samog sve više uvlačio u likovnost. Shvatio sam da zapravo ne postoji razlika između skulpture i nakita. Stvar je samo u prezentaciji: narukvica ide na nečiju ruku, naušnica na uho, a skulptura na postament. Mene je oduvijek privlačilo oblikovanje, moji počeci kao kipara bili su u konceptualnoj umjetnosti, što cijelo vrijeme radim paralelno uz nakit, a onda sam nakon nekog vremena shvatio da sam čisti likovnjak i da ne moram imati koncept. To je čista likovna potreba umjetnika da nešto napravi i ona ne dolazi izvana, nije potaknuta ni novcem, već je jednostavno tu u meni - priča Ivan.
Priznaje kako svaku novu narukvicu, svaki novi model, prvo isproba na vlastitoj ruci. Kroz smijeh mi govori kako ga je jedna prijateljica u čudu pitala: "Na tu dlakavu ruku?", ali i kako ima sreće što ga je Bog stvorio s uskim zapešćem pa je takva proba moguća. - Moram isprobati da vidim kako to izgleda - ističe.
Pričam mu kako njegov nakit kod mene doma stanuje u jednoj posebnoj kutiji i kako se uvijek, kada dignem poklopac te kutije, iznova čudim koliko su to različiti komadi, od onih vrlo jednostavnih, a prelijepih, sve do npr. gnijezdo-narukvice koja je zaista prava skulpturu. Jedan njegov komad, narukvica koja se nosi na ruci od zapešća do početka prstiju, a koju je radio za jednu modnu reviju, stoji na polici, baš kao mala skulptura.
- Sve se to slaže iz jednog modela u drugi. Ponekad mi sine nešto sasvim novo, pokušam to napraviti, ali svi modeli izlaze iz upornog rada. Kako to radim već dugo, stvari dolaze u serijama, a ponekad i mušterije recimo žele naušnice koje bi išle uz neku narukvicu. Obično ne radim takve komplete, ali ponekad mi se to čini izuzetno likovno uzbudljivo, pa sada ima i toga.
Neki modeli su izrađeni u jakom koloritu, ali veličina njegovog rada u potpunosti je podređena samim materijalima: čelik, aluminij, bakar, mjed...
- Sada sam čelik već malo izbacio, jer nakon osamnaest godina, koliko radim nakit, pojavio se zamor materijala. Moje tijelo se sve teže nosi s tim najzahtjevnijim metalom. I tako sada čelik, iako ga jako volim, pomalo pada u drugi plan. A i otkrio sam crni eloksirani aluminij. Nedavno je sazrelo vrijeme da jače počnem s bojama, da počnem bojati taj eloksirani aluminij. Prije nisam volio gledati boje, a sada su mi postale zanimljive, uzbudljive. I tako, kad napravim nešto, kao što sam rekao, stavim to na ruku i divim se sam sebi - govori Ivan, naravno, dok se smije sam sebi.
Kaže kako mora malo uživati u tom nakitu, jer ne zna kako bi ga drugačije radio, ali potvrđuje da mu je forma uvijek bila važnija od boje i da su materijali ti koji diktiraju kreacije. Uživa u sirovosti materijala s kojim radi, ali i u patini koju ti materijali dobiju nakon nekog vremena. Odavno se uvjerio kako ni ženama ne smeta ta patina. I u tome je ljepota, slažemo se oboje, dok on spominje bakrene krovove koji vremenom promijene boju, a ja zeleni spomenik "Sveti Juraj ubija zmaja" ispred MUO, koji nikada nije isto lijep kada ga očiste od patine.
- Neke žene čak su namjerno kupovale samo malo odležane narukvice s patinom - kaže i priča kako ga je upravo to potaklo da radi i s hrđom. Ima seriju nakita koji je radio od čelika koji je potapao u solnu kiselinu kako bi ravnomjerno zahrđao. Jedna od tih narukvica bila je veliki hit na izložbi, a nazvao ju je "Rust is new black". Ona je preko hrđe, naravno, lakirana i nosiva, ističe Ivan, dok se oboje smijemo na temu što sve žene trpe za ljepotu, pa što je u svemu tome malo hrđe.
Posebne kolekcije nakita odradio je u suradnji sa zlatarom Marijem Nokajem, jednim od rijetkih zagrebačkih zlatara koji njeguju autorski nakit. Tako se neki Ivanovi radovi mogu kupiti u srebrnoj inačici, jer kako se radi o izuzetno velikim komadima, u zlatu bi bili preskupi i nedostižni. Ali Ivan kaže kako nije prevelik ljubitelj srebra. Sve ovo što je grublje, njemu je draže, pa tako mu aluminij ima ljepšu srebrnu boju i bolje se obrađuje. Jednostavno, kipar u duši, očima i rukama...
