Biblioteka Vjeverica bila je između šezdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kontinuirani estetski čin hrvatske kulture i izdavaštva. Svakakvih je tu knjiga bilo za djecu i mladež (premda je, zapravo, Biblioteka Jelen bila namijenjena mladima), bilo je loših, nepotrebnih, načinjenih bez potrebe i razloga. Ali čak i takva, svaka činila bi se boljom i važnijom nakon što se nađe u tipskoj opremi, uvezu i koricama, s ilustracijama najboljih hrvatskih (rjeđe šire jugoslavenskih) likovnih umjetnika epohe. Vjeverica je, upravo poput onih mnogo čuvenijih spomeničkih memorijala revoluciji i antifašizmu, predstavljala izlazak iz stilsko-ideoloških okova i stereotipa, i to na jedan još delikatniji i neobičniji način. Modernizam, apstrakcija i razni oblici avangardističkih likovnih interpretacija i reinterpretacija na koricama dječjih knjiga i među ilustracijama u tim knjigama, danas kada ih gledamo, djeluju, u najmanju ruku, začudno.
Knjigu dječjih pjesama Drage Ivaniševića (1907.) ilustrirao je Boris Dogan (1923.). Njezino drugo, prošireno izdanje objavljeno je 1975. Dogan tada je bio na vrhuncima životnog i stvaralačkog napona. Apartna pojava i na slikarskoj, i na dizajnerskoj sceni, sklon nadrealističnim i simbolističkim postupcima, kasnije u enformelu i tašizmu, umjetnik koji je iz načelno hermetičnih, široj publici dalekih zamisli stvarao vrlo komunikativnu umjetnost.
Drago Ivanišević bio je kazališni čovjek te raskošan i raznorodan pjesnik. Majstor dijalektalne čakavske poezije, suvremeni pjesnik koji je slobodno prelazio granice stilova, moćna pjesnička ličnost koja iz nekog razloga nikad nije našla svoga pravog tumača među zagrebačkim profesorima i kritičarima, koji su se u njegovo vrijeme vrlo ozbiljno bavili tumačenjem pjesništva. Bio je sjajan prevoditelj s pet-šest jezika. I još je bio vrlo plodan slikar amater. U slikarstvu, mnogo vidljivije nego u poeziji, Drago Ivanišević bio je nadrealist. Dobrotom kćeri njegove Latice, imam jednu njegovu izvanredno zanimljivu sliku.
VEZANI ČLANCI
"Mali, ne maline" knjiga je rasutih, dekonceptualiziranih pjesama za djecu. Ima ih koje su za sasvim malu djecu, pa onih koje su za veću djecu, kao i onih koje uopće nisu za djecu. Većinom riječ je o pjesmama za djecu i odrasle, koje su pisane izvan i mimo prevlađujućih pjesnikovih autorskih persona (kojih je sve vrijeme bilo više), pa ih je naprosto proglasio pjesmama za djecu i objavio u Biblioteci Vjeverica. Naravno da mu nitko nije mogao poturječiti. Ivanišević bio je veliki pisac, a ni djeca 1975. nisu bila ova današnja. Znam to dobro, bio sam jedan od njih.
Tako, recimo, pjesma "Vlastela i puk ili o starim vremenima" ovako cijela ide: "Kad je otimati/ kmetu plodine,/ vitez viče:/ - Sve je moje,/ ništa tvoje, kmete,/ ti ništa nemaš,/ ni kuće ni kućišta,/ sve je moje,/ sva imanja i sve plodine!/ ja branim čast, čast i život/ domovine!/ Al u rat kad je poći,/ i ginuti,/ i životom svojim gnojiti ledinu,/ vlastelin-vitez bjesneć zapomaže:/ - Puče moj, domovina zove, spasimo domovinu!" Ovo brehtovsko remek-djelce meštra dalmatinskog, koji je rođen u Trstu, a doktorirao u slavnoj Padovi, u socijalističkoj su Hrvatskoj i još socijalističkijoj Jugoslaviji mogla čitati djeca, na njemu se obrazovati i uzdizati oko pojmova domovine i privatnoga vlasništva. Istina, pjesnik se tobože ograđuje, kaže da je to "o starim vremenima", ali djeca nikada nisu toliko mala, kao ni odrasli što nisu mali, pa da ne shvate da su sva naša vremena zapravo vrlo stara, i da su vlastelini i kmetovi vječni. Prvih je bilo i u socijalizmu, u kojemu je, začudo, bilo i slobode za Dragu Ivaniševića da na njih pjesmom djecu upozorava, a danas ih je, u Hrvatskoj čijim školstvom vladaju fuksovi, lažni nazori i željke markić, o svim tim vujnovcima, todorićima i ostalim slugama srednjovjekovnog mraka, te ruskih i neruskih gospodara, da i ne govorimo. Eno ih, bjesneći zapomažu: "- Puče moj, domovina zove, spasimo domovinu!"
Ili čudesno lijepa i tužna, pjesma "Drugarica, gospođica Dara, učiteljica": "Stara učiteljica, gospođica Dara,/ što je, kažu, s mnogo dara i mara/ učila djecu mnoga duga ljeta,/ sada niti hoće niti može da šeta./// Sjedi stara učiteljica, drugarica Dara,/ podstanarka u stanu Mate limara,/ sjedi u sobici svojoj, do prozora,/ po čitave dane,/ i u dvorištu na nas,/ na djecu gleda./// Njeno je lice kao od leda,/ al njene oči i dobre i žive,/ žive poput čigre,/ prate tok naše igre./// Dobra, stara učiteljica Dara/ nema više snage da ikoga kara,/ stoga, da joj lopta kroz okno ne uleti,/ otvoren prozor ima i zimi i ljeti."
Pjesma jednostavnih, običnih djetinjih rima ustvari je priča, pripovijest u stihovima, koja se odvija na više razina. To je priča o starosti, priča o društvenoj nepravdi, o načinu na koji se društvo odnosi prema učiteljima, o društvenom kvaru koji je proizveo da je Mate limar dovoljno bogat da iznajmljuje stanove, a učiteljica Dara toliko je siromašna da nema svoj stan; to je priča o samoći i usamljenosti, to je priča o suptilnim značenjima riječi, kojim značenjima djecu i odrasle učiti mogu samo odistinski pisci. Recimo, riječ gospođica.
VIDEO
