"Kad smo Charlotte i ja čule za ženu u Chelseaju koja ni ne govori ni ne jede, našle smo se ispred nje u sekundi." Tako započinje jedna epizoda u šestoj sezoni "Seksa i grada", ona u kojoj Carrie upoznaje bogatog i proslavljenog umjetnika Petrovskog koji je gotovo pretvori u Parižanku koja ostavlja svoje prijateljice i voljeni New York.
Carrie i Charlotte odjurile su vidjeti performans "Kuća s pogledom na ocean" (2002.) Marine Abramović (77), u to vrijeme već veoma poznate umjetnice - ona je zasigurno jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih umjetnika našeg vremena - koja je postala dijelom njujorškog društvenog života pa se morala naći i u ovoj televizijskoj posveti životu u NYC-u. Kasnije se u stvarnom životu Marina sprijateljila s Kim Cattrall, odnosno Samanthom iz serije, a s Carrie i Charlotte nije, možda i zato što su se malo ismijavale s njezinim ambicioznim ili pretencioznim artom, kako to već netko vidi.
Charlotte u seriji pročita Carrie iz kataloga kako umjetnica, "mijenjajući svoje osobno energetsko polje, pokušava promijeniti energetsko polje prostorije u kojoj se održava performans, a ta bi promjena energije možda mogla promijeniti energiju svijeta". Carrie, s toliko toga s njujorškog asfalta u nogama, nije popušila grandiozne tvrdnje umjetnice, samo je okrenula očima i počela smišljati gdje će se one napuniti energijom, odnosno gdje će na ručak. A onda su se obje nasmijale kad je Carrie dodala da bi umjetnica trebala promijeniti svoju energiju i proći češljem kroz kosu jer su joj ljudi došli u goste. Ozbiljne obožavateljice Marine Abramović u seriji (ipak ju je zamijenila glumica, nije nastupila sama), oštro su pogledale neupućene "fufe" koje se smiju dok se odvija ozbiljan art.
Marina je doista u katalogu objasnila da je taj grad bio toliko promijenjen terorističkim napadom godinu ranije da je pomislila da bi njezino duhovno i fizičko pročišćenje, taj rigorozan odnos prema sebi - 12 dana bez hrane, samo s vodom, s fokusom na trenutno, ovdje i sada, s neprekinutim boravkom na izgrađenoj povišenoj drvenoj galeriji s koje ne može sići jer do nje vode ljestve s noževima umjesto prečki za penjanje - mogao promijeniti ne samo to kako ljudi nju vide nego i odnos prema okolini jer će "naprosto doći ovamo, stajati i zaboraviti na vrijeme".
VEZANI ČLANCI
Sjetila sam se tog performansa u "Seksu i gradu" kad sam pročitala da je Marina, kako sama sebe voli zvati, "baka performansa arta", poznata s početka karijere po nevjerojatno zahtjevnim, često veoma opasnim, iscrpljujućim performansima, najednom odlučila prodavati kapljice i losion za dugovječnost s holističkom doktoricom kojoj vjeruje i kojoj se divi. Uvjerena sam da bi pronicljiva i duhovita Carrie odmah napisala esej s jednim od onih njezinih pitanja: jesmo li zaista svi postali narcisoidni, opsjednuti pojavnim, zar nam čast i dostojanstvo više ništa ne znače, zar se ozbiljne umjetnice ne razlikuju danas od Kardashianki "koje bi se prodale" za veliki novac, je li nam novac zaista postao najvažniji i nitko više ne preza od poslovne sheme s puno velikih riječi koje su tu samo da se naivnima uzme neka para?
Tome se može dodati još jedno važno pitanje: jesmo li posve prestali propitivati autoritete, zar zdrav razum zaista više ne vlada našim svijetom - čim netko s reputacijom ustvrdi bilo što, čak i ono što posve očito nalikuje carevom novom ruhu, mi poslušno plješćemo kao pravi new age sljedbenici koji vjeruju odabranim guruima, a ne razmišljaju.
Malo sam preletjela svjetski tisak i uglavnom sam naišla na nove članke u kojima se dive Marini kako sjajno izgleda, kako će zasigurno doživjeti 103 godine ili 110, koliko tvrdi njezina partnerica u ovom biznisu, dr. Nonna Brenner, gruzijskog podrijetla ("zato se tako dobro razumijemo, obje dolazimo iz socijalizma").
Zašto baš 103? Toliko je navodno doživjela njezina baka i Marina smatra da je to minimum koji joj pripada, na koji se priprema jer njezin um caruje, ali ima i snagu kojom bi još uvijek mogla klade valjati. Nikad nije pila, pušila, drogirala se, tvrdi da uglavnom voli dječju hranu, pravu, kojekakve papice i kašice - osim čokolade koja je njezin jedini grijeh. Diže se rano, vježba jogu, odlazi redovito na ayurvedske dugotrajne tretmane u Indiju. Dva puta godišnje "resetira organizam" s pet dana posta, bez ikakvog razgovora ili čitanja. To naziva "velikim pospremanjem kuće" i dio je njezine Metode.
Tu moram dodati da Marina kao konceptualna umjetnica sve može prodati pod koncept, čak i "bijele laži" koje ostavlja za sobom gdje god se pojavi, svaki put s ponešto izmijenjenom pričom o Titu, djetinjstvu, mladosti, njezinoj umjetnosti, konceptualnoj sceni jednako jakoj u Beogradu kao i u Zagrebu sedamdesetih, odnosu s Ulayem, partnerom, konceptualnim umjetnikom s kojim je njezina karijera postala svjetska, o roditeljima Crnogorcima, partizanskim pobjednicima, narodnim herojima, strogoj majci koja ju je lemala, kako se u to vrijeme govorilo, kao vola u kupusu. To je sigurno, ona je zaista bila neobuzdana, što se nije dopuštalo djeci visoko pozicioniranih partijskih funkcionera. S jedne strane fanatični komunisti, s druge baka s kojom je živjela jedno vrijeme, fanatična vjernica iz obitelji pravoslavnih visokodostojanstvenika. Stroga majka, koja joj nije dopuštala da bude izvan kuće nakon 10 navečer kad je bila u dvadesetima, mora da je rezala žile dok je Marina radila sve one nevjerojatne, nezamislive stvari sa svojim, često posve golim tijelom, istražujući fizičke, mentalne i emotivne granice, suočavajući se brutalno iskreno sa svojim strahovima.
Poznat je njezin performans "Ritam 10" u kojem je oštrim noževima radila ono što uspijeva valjda samo zatvorenicima u ruskim zatvorima: između raširenih prstiju jedne ruke ubadala je stol oštrim nožem u brzom ritmu, često bi se i ubola ili posjekla pa bi taj nož zamijenila drugim, jednim od već pripremljenih dvadeset.
Još je opasniji i potencijalno pogubniji bio performans "Ritam 5", kad je uletjela u središte zapaljene petokrake na podu beogradske galerije - da bi se duhovno i fizički pročistila - nakon što je vatru hranila svojom kosom i noktima da se razbukta. Onesvijestila se od dima i publika ju je u zadnjem trenutku izvukla i tako spasila. Taj je performans vizualno petokraku izjednačio sa zapaljenim sotonističkim pentagramom.
U Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti, izvela je 1974. performans "Ritam 2" u kojem je u prvom dijelu izvedbe popila pilulu koja se daje katatoničnim pacijentima. Mišići su joj se počeli nekontrolirano grčiti, opet je posve izgubila kontrolu nad svojim tijelom, ali je ostala toga svjesna, što je i željela, da bi u drugom dijelu izvedbe uzela lijek koji se daje shizofrenicima da ih se smiri...
Muško-ženskim odnosima, ali opet istražujući granice boli, izdržljivosti, koncentracije i posvećenosti, bavila se intenzivno deset godina, od sredine sedamdesetih, dok joj je umjetnički i životni partner bio Nijemac Uwe Laysiepen, kratkog umjetničkog imena Ulay. S njim je osamdesetih 22 puta izvela performans "Prelazak noćnog mora" u kojem su potpuno mirni, bez riječi, sjedili jedno nasuprot drugog sedam sati na dan.
Kasnije, nakon što je prekinula s Ulayem s performansom "Ljubavnik" na Kineskom zidu, kad su hodali jedno prema drugome 2500 kilometara, svatko sa svojeg kraja, pozdravivši se zauvijek kad su se susreli, napravila je možda i svoj najpoznatiji performans nalik "Prelasku noćnog mora". Performans "Umjetnica je prisutna" (2010.), koji je kasnije uključen i u poznati dokumentarni film istog imena, opet je uključivao sate i sate mirnog, koncentriranog, nepomičnog sjedenja - točnije 736 sati u intervalima od 30 minuta, dok su se preko puta nje na stolcu izmjenjivali posjetitelji njujorškog muzeja MoMa i gledali je oči u oči. Mnogi su bili potreseni do suza, bilo ih je ukupno više od 1500, uključujući i poznate ličnosti poput glumaca ili glazbenika (Lou Reed i Björk), a pojavio se, navodno neočekivano, i sam Ulay, njezin bivši ljubavnik s kojim je nekoliko godina živjela nomadskim životom, u kombiju. Gledajući u Ulaya, oči su joj se napunile suzama.
Krajnja iskrenost, potpuno otvaranje pred publikom, zapravo sudionicima njezinog arta, bili su osnova Marininog djelovanja. I sad, nakon duge i plodne karijere, ali i nakon propalog umjetničkog centra u Cetinju na golemom prostoru nekadašnje tvornice Obod koji joj je bio obećan pa, čini se, uskraćen, nakon propalog sličnog centra u New Yorku za koji nije uspjela pribaviti novac donacijama, nakon goleme retrospektive u Beogradu i londonskoj Kraljevskoj akademiji, Marina je odlučila krenuti u biznis s tako popularnom dugovječnošću, jednom od najunosnijih grana estetske medicine i fitofarmaceutike.
Svi članci koji se bave tim novim Marininim poglavljem spomenut će njezino blistavo lice obasjano iznutra, koje dokazuje da Marina Abramović Longevity Method (Metoda za dugovječnost Marine Abramović) zaista funkcionira. Recimo, ozbiljni Financial Times nedavno je objavio oduševljeni članak o Metodi s naslovom "Marina Abramović, guru dugovječnosti" i podnaslovom: "Sad kad joj je 77, umjetnica performansa postala je entrepreneur wellnessa. U čemu je njezina tajna? U Chrisu Rocku, pijavicama i puno seksa."
Odmah moram dodati da puno seksa ne treba povezati s mladim komičarem Rockom, on joj služi za smijeh, koji je po njoj u životu najvažniji, odmah iza djetinje znatiželje i umjetničkog nadahnuća.
- Smijeh je jedna od velikih stvari koje nam donosi starenje. Kad sam bila mlada, sve mi je bilo tako dramatično, tako ozbiljno. Toliko sam tad plakala. No, to je sad iza mene. Sad volim smijeh i viceve - proste viceve. Depresija je luksuz koji si ja više ne mogu priuštiti - rekla je Marina u intervjuu londonskom Timesu prije više od dvije godine. Dodala je da je naš um naš najveći neprijatelj i da joj je trebalo tako dugo da to shvati "u Americi, gdje je biti star gotovo kao biti prljav, a to je totalno pogrešno i od starih bismo trebali učiti".
Seks iz podnaslova u FT-u odnosi se na Todda Eckerta, njezinog dečka, 21 godinu mlađeg, koji joj je otkrio da se opet može zaljubiti i koji joj donio toliko neočekivane sreće, što preporučuje svim ženama.
Marina, koja nije štedjela svoje tijelo i zaista ga je stavljala na kušnju, propitujući granice boli i hrabrosti, sad je odlučila beskompromisno zaštiti svoje tijelo i vjerojatno na tome i dobro zaraditi. Je li to cinično?
Naravno da Marina već jako dugo ne živi kao Marina koja je živjela s Ulayem. Valjda nitko od nas ne treba i ne želi živjeti u poznim godinama onako kako je živio u buntovnoj, neobuzdanoj mladosti. Današnja Marina duboko je opsjednuta modom, estetskim zahvatima kojima može zahvaliti svoj izgled puno više nego losionima ili kapljicama za imunitet, energiju i protiv alergija.
Ona često i rado daje intervjue Vogueu, ali ipak ne tako često kao New York Timesu koji zaista pomno prati sve njezine projekte, od recentnih predstava s kazališnom legendom Robertom Wilsonom do opere "7 smrti Marije Callas", kojom je opsjednuta kao nekom vrstom svoje duhovne dvojnice pa ju je i glumila na sceni, u kostimima svojeg velikog prijatelja Riccarda Tiscija, nekad kreativnog direktora Givenchyja, potom Burberryja.
S novinarkom Voguea podijelila je i to kako miriši, dopustila joj je da se sasvim približi njezinu vratu i osjeti miris njezina parfema Wonderwood modnog brenda Comme des Garçons, iako je u nekom prethodnom intervjuu objasnila da godinama pokušava napraviti svoj parfem s mirisom munja nakon oluje. Zvao bi se Insomnia, jer jednom kad bi netko taj miris stavio na sebe, ne bi mogao zaspati.
Sve je to zaista uzbudljivo za modni svijet, no ipak neočekivano za Marinu, kraljicu kontrole boli, samopreispitivanja, propitivanja odnosa i svijeta.
Dr. Nonna Brennan ima wellness centar, kako se to nekad zvalo, a sad centar za dugovječnost u Austriji, u mjestu Fuschl am See u koji Marina nastoji svratiti iz New Yorka svaki mjesec na nekoliko dana mira i pročišćenja, ponešto drugačijeg nego dok je bila umjetnica. Dr. Brennan navodno je Marinu konačno uspjela do kraja izliječiti od Lajmske bolesti kad je stjecajem sretnih okolnosti na nju naletjela 2017. i to s pijavicama, koje su iz njezina tijela izvukle nešto odurno, crno i sluzavo, kako je ispričala.
Novinarka Guardiana Emma Beddington jedina je malo skeptična prema tom novom poglavlju slavne umjetnice. No, odlučila joj je vjerovati i prihvatila da je i to možda umjetnički projekt jer u reklamnom filmu o Metodi, između ostalog, Marina govori da je za nju suštinski važno vjerovati u transformativnu snagu drevnih rituala rituala i umjetničkog izražavanja.
GALERIJA Pogledajte kako se Severina mijenjala kroz godine
Doista, je li ovo Marinin pokušaj da napravi nešto poput Goopa glumice Gwyneth Paltrow? Je li možda i sam Goop veliki konceptualni art projekt s onim vaginalnim jajima od žada, koje valja koristiti za vježbu, vjerojatno nakon pravilno, pomoću određenog uređaja, naparene vagine. Uostalom, kao što je rekao Andy Warhol, jedan od Marininih junaka, "Zarađivanje je umjetnost, i rad je umjetnost, a uspješan biznis je najveća umjetnost".
Marina je često objašnjavala da je njezina specijalnost bol, da je provela čitavu karijeru izlažući se svojim gledateljima na najrazličitije načine, tjelesno, ali i emotivno. Pokazala im je da i oni mogu proći kroz svoju bol, ako ona može kroz svoju, tako radikalnu. Sad valjda trebamo osjetiti da i mi možemo odagnati starost, doživjeti ozbiljne godine u Tiscijevim barokno raskošnim haljama, samo su nam potrebne kapljice i losion te odmor, povlačenje u osamu, iscjeljivanje u za nas ne toliko udaljenom centru u gradiću Fuschl am See.
VIDEO Zvonimir Boban i Leonarda Lončar ponovno su zajedno: 'Jako smo sretni'
