Kultni slovenski avangardni bend Laibach vraća se u Zagreb predstaviti svoje simfonijsko djelo “Alamut” i to u Koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski” u nedjelju, 22. listopada ove godine. “Alamut” je originalno djelo Laibacha, koje se bavi poznatom pričom temeljenom na povijesnim događajima iz Perzije u 11. stoljeću. Povijesna simfonija svjetsku je premijeru doživjela u rujnu prošle godine na Festivalu Ljubljana. Više o tom djelu kazali su nam članovi Laibacha, predvođeni njihovim osnivačem Ivanom Janijem Novakom.
Nakon lanjskog projekta “Wir sind das Volk” vraćate se u Zagreb s projektom “Alamut”. Kako ste uopće došli na ideju uglazbljenja kultnog djela Vladimira Bartola?
Slijed događaja koji je doveo do naše odluke bio je sljedeći: na sjevernoameričkoj turneji 2004. godine upoznali smo prevoditelja i izdavača američkog izdanja knjige “Alamut” slovenskog književnika Vladimira Bartola. Obojica su nas uvjeravala da se trebamo udubiti u taj roman jer je zapravo Laibachu pisan na kožu. Poslije smo, na koncertu u Sjevernoj Koreji 2015., obećali svojim pratiteljima i medijima da ćemo se sljedeći put sresti u Teheranu, a mi po mogućnosti volimo održati svoja obećanja. Zatim smo od nekog filmskog redatelja iz Irana dobili molbu da se dopusti korištenje naše glazbe u njegovu filmu, na što smo odmah pristali. Igrom slučaja, upoznali smo i poljskog muzičkog agenta koji jako dobro poznaje glazbenu scenu u Iranu, posebno u području moderne ozbiljne i eksperimentalne glazbe. Otprilike u isto vrijeme javila nam se neprofitna engleska organizacija a/political i ponudila nam pomoć u realizaciji “nemogućeg” projekta po našem izboru. Odmah smo stoga pomislili na koncert u Teheranu i na suradnju s iranskim glazbenicima. Budući da se priča koju opisuje Vladimir Bartol odvija u Iranu, nedaleko od Teherana, povezali smo sve elemente i odlučili konačno krenuti u taj projekt.
Kako je na vas utjecao Bartolov “Alamut”? Što mislite o idejama radikalnog političkog i religijskog nihilizma koje su njemu pojavljuju?
Bartolov “Alamut” svakako je izravna i glavna inspiracija naše interpretacije. Prilikom pisanja romana Bartol se oslanjao na povijesne zapise o Alamutu, posebice na zapise Marka Pola koji je o zamku Alamutu pisao kao o jednom od svjetskih čuda, skrivajući rajske vrtove i u kojem vlada Hassan-i Sabbah, “starac s planine”, kako ga je Marko Polo zvao, veliki majstor Reda Asasina (ili Hašašina). Bartol je roman počeo pisati početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, dok je živio u Parizu. Tu je upoznao slovenskog književnog kritičara Josipa Vidmara koji mu je predstavio priču o Hasanu-i Sabbahu. Roman je dodatno potaknut usponom fašizma i atentatom na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I., koji su po navodnom nalogu talijanske fašističke vlade izveli bugarski i hrvatski radikalni nacionalisti pod vodstvom Ante Pavelića. Kad je roman objavljen, bio je inače sarkastično posvećen Benitu Mussoliniju. Taj vjerski radikalizam o kojem govorite sigurno u nekim nedavnim tumačenjima “Alamuta” – posebno nakon 11. rujna 2001. – povlači paralele s aktualnim islamskim terorizmom poput onoga koji prakticira Bin Ladenova Al Qa’ida i poslije Islamska država. S druge strane, neki od suvremenih književnih kritičara, poput Lina Legiše, protumačili su “Alamut” kao alegoriju na TIGR, što je skraćenica za Trst, Istru, Goricu i Rijeku. TIGR je bila militantna antifašistička i ustanička organizacija nastala kao odgovor na fašističku talijanizaciju slovenskog i hrvatskog naroda na dijelu bivših austrougarskih teritorija koji su nakon I. svjetskog rata pripojeni Italiji. To je bio jedan od prvih antifašističkih pokreta otpora u Europi. Djelovao je od 1927. do 1941. godine, a Bartol je navodno simpatizirao spomenutu organizaciju. Vjerski radikalizam i nihilizam u “Alamutu” danas se možda više može shvatiti kao metafora za informacijski i ideološko-politički radikalizam i nihilizam vremena u kojem živimo. Otud i vodeća fraza u ovom djelu, ismailski princip koji kaže da “ništa nije istinito, pa je stoga sve dopušteno”. To načelo filozofski potkrepljuje sliku i odluke demonskog vođe koji prijevarom upravlja masama, ali time služi samo višem, političkom, ideološkom, “slobodarskom” cilju. Takav je nihilizam i danas na djelu, više nego ikad prije. Religija je u tome samo dio cjeline kao jedna od njezinih fasada.
Svjetska premijera bila je lani u Ljubljani, kakve su bile reakcije?
Reakcije su bile dobre, no nedavni bivši predsjednik države navodno je izjavio da mu je gradivo bilo preteško i da mu se nije previše sviđalo. Treći su ga pak proglasili najboljim Laibachovim radom od “Krsta pod Triglavom” iz 1986. godine. Projekt se dojmio i otpravnika poslova Veleposlanstva Islamske Republike Iran u Ljubljani, koji je pratio koncert.
Namjeravate ovo djelo predstaviti i u Teheranu, koji su planovi, gdje je zapelo?
Prije korone smo o mogućnosti koncerta razgovarali i s tadašnjim dužnosnicima iranske vlade u sferi kulturne suradnje. Posjetili smo iranskog ministra za kulturu i islamsko usmjeravanje, gospodina Seyyeda Abbasa Salehija, i on je izrazio svoju načelnu potporu projektu. Posjetili smo i generalnog direktora za kulturnu suradnju i iranske međunarodne poslove u Organizaciji za islamsku kulturu i odnose u iranskom ministarstvu vanjskih poslova, gospodina Seyyeda Kazema Sajjadija, koji je također obećao podršku toj suradnji. Osim s njima dvojicom, razgovarali smo i s nekim nižim dužnosnicima iz sfere kulture, kao i s drugim političkim predstavnicima iranske države i svagdje smo dobili načelno zeleno svjetlo za realizaciju projekta u Teheranu. Nažalost, uskoro se dogodila korona koja je zaustavila pregovore, nakon čega je došlo i do promjene vlasti u Iranu kao i u Sloveniji, pogoršali su se odnosi dviju država i nijedna vlada više nije bila otvorena za suradnju. Osim toga, situacija u Iranu dodatno se pogoršala tijekom masovnih građanskih prosvjeda, tako da trenutačno ne znamo što nas po tom pitanju čeka. Ipak, nismo odustali od projekta i odlučni smo vratiti se u tu zemlju na barem još jednu rundu pregovora čim bude prilike.
Ove godine trebali ste nastupiti u Kijevu kao prvi strani bend u Ukrajini od početka ruske invazije, no otkazali ste koncert. Premda ste osuđivali rusku agresiju, Ukrajinci su vam izgleda zamjerili intervju u Guardianu. Što se zapravo dogodilo?
Do nastupa nije došlo zbog nesporazuma. Na godišnjicu vojne agresije na Ukrajinu željeli smo iskazati podršku i solidarnost s ukrajinskom državom i narodom, pa smo provjerili je li moguće održati koncert u Kijevu. Kontaktirali smo profesionalnog organizatora koncerata, koji nam je potvrdio da bi takav koncert u Kijevu bio moguć i jako dobrodošao. O detaljima smo se dogovarali oko tri mjeseca. Unatoč činjenici da su organizatori odredili cijenu ulaznica za koncert od gotovo 20 eura, odlučili smo ne tražiti honorar, nego sav prihod od ulaznica donirati dobrotvornim udrugama i žrtvama rata u Ukrajini. Kada smo dogovorili termin nastupa, s promotorom smo objavili tu vijest u ukrajinskim i svjetskim medijima. Tako je 22. veljače koncert u Kijevu i službeno najavljen, a ulaznice su puštene u prodaju. Odmah nakon službene najave koncerta slijedile su žestoke reakcije i negodovanja na društvenim mrežama zbog nekih naših navodnih stavova, pa je promotor zahtijevao našu službenu i nedvosmislenu izjavu da beskompromisno podržavamo Ukrajinu i osuđujemo Rusiju kao agresora u ovom ratu. Dali smo takvu izjavu, ali smo i dodali da to ne znači da mrzimo sve rusko i da još uvijek bezrezervno cijenimo neke ruske umjetnike. Organizator je ipak 26. veljače odlučio otkazati koncert zbog i dalje velikog broja negativnih komentara na naša stajališta. Obavijestio nas je da je glavni razlog otkazivanja koncerta naše inzistiranje na tvrdnji da je Rusija glavni agresor u ovom ratu – a ne jedini agresor – te da je u cijeloj priči zapravo riječ o klasičnom proxy ratu, što Ukrajinci nikako ne žele čuti. Osim toga, i popis ruskih umjetnika koje je Laibach naveo kao svoju inspiraciju naišao je na nerazumijevanje jer, kako je promotor doslovno rekao: “Za nas je sada sve rusko otrovno. Ruska književnost je zlo, ruski jezik je zlo, sve rusko izaziva samo mržnju. Vidim da to niste znali, ali vaše su izjave izazvale nemalo ogorčenje.” Svakako nam je žao što je došlo do te zabrane i očito smo podcijenili identitetski problem Ukrajine, ali i dalje ostajemo pri svojim stavovima. No nadamo se da ćemo u Ukrajini svejedno nastupiti čim situacija za to bude sazrela.
Kako gledate na jačanje desnice u Europi? Može li se u Europi dogoditi neki novi Putin?
Ali Putin je u Europi! Kao što je i Rusija dio Europe, barem do Urala... Putin je zapravo rezultat euroatlantske strategije hladnog rata, koji se u biti nikad nije završio. U ideološko-ekonomskom smislu njegove su metode izrazito autokratske, ali i neoliberalne. Problem političke ljevice u Europi jest to što ona zapravo ne postoji, odnosno postoji samo u nekim više-manje zanemarivim civilnodruštvenim utopijskim rezervatima i intelektualnim salonima, ali ne i stvarno u parlamentima i vladama europskih zemalja. Danas su sve parlamentarne političke stranke u svojoj biti zapravo desne, od ekstremno desnih do umjereno desnih, odnosno “ljevičarsko-desnih”. Čak i izrazito deklarirane lijeve stranke moraju se podrediti fundamentalno desnom narativu nakon što uđu u vladu. To zahtijeva diktat kapitala (i društvenih medija), kako u Americi tako i u Europi i drugdje. Ni ljudske mase zapravo nisu istinski spremne prihvatiti lijevu sintagmu, barem ne dok ih kapitalizam uspješno zavarava iluzijama slobodnog izbora. Osim toga, rijetki lijevi centri najčešće su međusobno posvađani i među njima nema prave solidarnosti i povezanosti, dok se s druge strane (ekstremna) desnica uspješno povezuje i u nekim svojim sadržajima također uspješno usvaja naizgled ljevičarske metode i jezik. Barem tako trenutačno izgleda u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i drugdje. U povijesti se na taj način ponašao već Hitler, koji je u svom poznatom govoru berlinskim radnicima 10. prosinca 1940. zauzeo potpuno ljevičarsku poziciju. Jednako i Mussolini, koji je izgradio talijanski fašizam na “socijalističkim” temeljima. Da danas zapravo nema prave lijeve perspektive u društvu, jasno se odražava i u dominantnoj, izrazito konzervativnoj i ponižavajućoj popularnoj kulturi.
VEZANI ČLANCI:
Što kažete na sudjelovanje grupe Let 3 na Euroviziji? Vi ste još 2014. snimili pjesmu “Eurovision”, jeste li možda razmišljali da se i vi prijavite na ovo natjecanje?
Let 3 je grupa koja bi trebala biti zakonom zaštićena, barem u Hrvatskoj (i Srbiji). No, njihovo sudjelovanje na Euroviziji pokazalo je da usprkos svim nastojanjima da budu najapsurdniji i najneukusniji projekt na tom događaju, nisu uspjeli – jer da jesu, trebali su pobijediti. To je, naravno, zato što je sam taj eurovizijski događaj u svom sadržaju znatno apsurdniji, banalniji i neukusniji nego što bi Let 3 ikada mogli biti, čak ni u njihovim najluđim snovima. I mi smo, doduše, prije mnogo godina razmišljali o mogućem sudjelovanju na Euroviziji, ali pojavile su se dvije prepreke: prva je ta da nas slovenska javnost vrlo vjerojatno ne bi izabrala u samom predizboru, a druga je činjenica da Eurovizija zapravo nije izravan prijenos uživo, već odgođeni prijenos, što znači da ne bismo mogli na licu mjesta promijeniti svoj nastup jer nam to sigurnosni mehanizmi tog festivala ne bi dopuštali.
Što još imate u planu nakon ovog projekta?
Do kraja godine prvo nas očekuju četiri velika simfonijska koncerta s projektom “Alamut” (u Ljubljani, Trstu, Frankfurtu i Zagrebu). U Frankfurtu Laibach nastupa u okviru Sajma knjiga, gdje je Slovenija počasni gost, pa će naš koncert biti u dvorani Jahrhunderthalle. Potom ćemo 1. studenoga održati eksperimentalni koncert Mi stvaramo budućnost u Berlinu, u teatru Gorki – u kontekstu teatarskog festivala LOST-YOU GO SLAVIA, a 4. studenoga nastavljamo s trećim dijelom europske turneje Love is Still Alive i prvi će koncert biti upravo u Rijeci. U okviru te turneje čeka nas i važan nastup u Londonu (O2 Shepherd’s Bush Empire), gdje smo posljednji put nastupili i prije četiri godine. Odmah poslije završetka turneje počinjemo s probama za kazališnu predstavu Bertolda Brechta “Die heilige Johanna der Schlachthöfe”, za koju također skladamo glazbu, a to će djelo biti premijerno izvedeno sljedeće godine u Bologni. U međuvremenu završavamo dvostruki album “Alamut” i pripremamo niz reizdanja svojih historijskih albuma. Sljedeće godine pripremamo i nove izložbe Laibach Kunsta, od kojih će jedna biti i u Zagrebu. U svibnju slijedi nova europska turneja, a na jesen i veća američka turneja s programom LAIBACH:OPUS:Dei. U međuvremenu, naravno, pripremamo i materijal za novi album, kao i za neke ostale projekte koji nas već dugo čekaju.
VIDEO: Anđa Marić otkrila da je ponovno zaljubljena: 'Napisala sam mu pismo'
Još ima ljudi sa mozgom.