Na jubilarnom, 30. izdanju Večernjakove ruže u zagrebačkom HNK, nagrada za životno djelo posthumno je dodijeljena Miroslavu Liliću, legendarnom televizijskom uredniku i dugogodišnjem članu žirija Večernjakove ruže. Lilić je preminuo 25. srpnja prošle godine u Zagrebu. Imao je karijeru dugu 43 godine. U mirovinu je otišao 2009. godine, ali je cijelo vrijeme pratio što se događa u televizijskom svijetu.
Rođen je u Siveriću 1944., ali je prvi razred osnovne škole završio u Beogradu.
- Moja majka Ljubica bila je iz Širokog Brijega, a otac Mate iz Siverića. Otac je bio ministar rudarstva FNRJ i od 1949. smo stanovali u Skadarskoj 55 kod kavane “Tri šešira”, najrazvikanije beogradske birtije za lumpanje. Iz tog se doba sjećam triju detalja. Jednom kad je vjetar jako zapuhnuo i učiteljici podigao haljinu, ja sam pred svima viknuo da joj se vidi kombine. Onda sam na tribini 5. kongresa SFRJ, kao dijete partijskog dužnosnika, pjevao: “Peti kongres složno glasa, druga Tita i Đilasa...”, kazao je jednom prilikom za Večernji list.
Najranija sjećanja na djetinjstvo vezala su ga ga za Dalmatinsku zagoru i rodni Siverić, iz kojeg se roditeljima vrlo brzo odselio u Beograd, gdje je njegov otac Mate, inženjer rudarstva, dobio posao. Naime, Mate Lilić je bio jedan od prvih poslijeratnih ministara u Titovu režimu, od 1945. do 1948. bio je direktor rudnika u Zagori, a potom je postao ministar rudarstva.
No, na njegov je odgoj, kazao je, najviše utjecaja imala majka, razborita Hercegovka koja je znala kako postupati s nestašnim dječakom kakav je bio Miro. Kada ga je, sa sedam godina, ulovila kako puši, nije vikala na njega niti ga tukla. Uzela je kutiju cigareta i natjerala da pali jednu za drugom sve dok mu nije pozlilo. Nakon toga, do 17. godine života, nije ni pogledao cigarete koliko su mu se zgadile. Krajem puberteta kada su na red došle prve simpatije i izlasci s društvom ipak je ponovno zapalio, a pušio je punih 46 godina, i to po četiri kutije dnevno. Ipak, upozorava, nisu to bile idilične godine kakvima su ih ljudi, s vremenskim odmakom, skloni prikazivati.
– Većina ljudi u socijalizmu ozbiljno nije imala novca. Sjećam se jednog pokopa, nekoliko dana poslije njega jedan moj prijatelj došao je noseći kolač u rukama, na što mu je naš treći prijatelj rekao:
“Daj mi malo, dat ću i ja tebi kad meni tata umre.” Nije bilo lako, no ljudi su se tada više družili, pomagali i bili povezaniji nego danas. I to nije floskula, nego je uistinu bilo tako – kazao je Lilić, čiji je prvi posao bio u rudniku. Naime, priopćio je roditeljima da mu škola i nije previše zabavna i da bi radije nešto radio. Otac mu je želju ispunio te ga zaposlio u rudniku, za što se svakog jutra trebalo ustajati u pet sati i po mraku ići na posao. Majka je plakala i molila ga da odustane, no Miro je šest mjeseci po osam sati dnevno tovario ugljen u vagone. Nakon toga se zaposlio u Jugoplastici, a sedam je mjeseci proveo radeći u skladištu. Raditi od jutra do mraka za nevelik novac nije mu bilo onako zabavno kako je prvotno zamišljao pa se odlučio vratiti u školu. Naime, poslije tih iskustava školska klupa mu je bila pravi melem, a dobre ocjene odjednom su mu bile najmanji problem.
Početkom 1965. godine otišao je u Zagreb, gdje se dvije godine po slije zaposlio na televiziji Zagreb te relativno brzo postao voditelj Dnevnika pa kasnije i glavni urednik.
– Kad sam došao u Zagreb na studij, upisao sam jugoslavensku i svjetsku književnost i dvije godine išle su mi vrlo dobro, a onda sam pao na engleskom i prekinuo fakultet. Idućih dvanaest godina nisam pomišljao vratiti se na fakultet, a kako sam od 1967. radio na TV Zagrebu, mislio sam što će mi studij! Onda je pokojni profesor Kuzmanović, s kojim sam se sprijateljio i koji je radio kao profesor na Filozofskom fakultetu, inzistirao skupa s mojom drugom ženom Pupom da svakako moram završiti fakultet. Pune sam dvije godine, svaku noć od 23 do 4 sata učio i na kraju diplomirao – kazao je Lilić koji je kao urednik na Televiziji Zagreb vukao brojne poteze po kojima ga pamte tadašnji zaposlenici, ali i publika. Ipak, karijeru mu je obilježila činjenica da je njemu pripala dužnost da pročita vijest o smrti Josipa Broza Tita. Kako za sebe uvijek kaže da je neviđen tremaš, tako je i tada bio, posve opravdano, jako nervozan, toliko da je odjenuo krivu odjeću.
– Cijela je ekipa imala pripremljene crne sakoe, crne kravate i bijele košulje. U 17 sati počeo sam se odijevati, bila je pretpostavka da će u 19 sati biti vijest, i ja sam u toj panici, uzbuđenju i strahu odjenuo sako Vladimira Fučijaša, koji je malo jači od mene. Zatim sam stavio i košulju Gradimira Agbabe, a ostao sam dolje u trapericama. Zato sam, nakon čitanja vijesti, ostao sjediti. Da se ne vidi
da još imam traperice na sebi – smijao se dodajući da je posebno ponosan što je na Televiziji Zagreb svaki dan boravio od 8.30 do 23 sata, uz samo jednu pauzu od pola sata, a danju ni kap alkohola nije želio popiti. Noću bi to, doduše, nadoknadio, ali upravo tada su mu na um padale i najbolje ideje, a oko njega su najčešće bili i televizijski kolege. Tako je legendarni program “Za slobodu”, za koji je lord Carrington rekao da je Hrvatska televizija pobijedila srpsku zahvaljujući tom programu, nastao u dva ujutro, u razgovoru s Marijom Nemčić. Tada se barem rodila ideja, a pet dana poslije krenulo se s emitiranjem programa. Otkako je i službeno primio prvu penziju, Miro nikada nije prestao raditi. Pisao je kolumne, bio je dugogodišnji član žirija Večernjakove ruže, najstarije i najvažnije medijske nagrade u Hrvatskoj.
– Što da vam kažem nego da sam zadovoljan čovjek. Malo me muči zdravlje, ali prestao sam pušiti, redovito idem na preglede i mislim da imam situaciju pod kontrolom. I dalje rado izlazim, a toga se neću nikada odreći jer ljudi s kojima se družim i kojima sam okružen pune me energijom – kazao je Lilić, koji je 2011. godine objavio autobiografiju “Bez cenzure”, iskrenu ispovijest koja govori o jednom vremenu, ali i čovjeku kojeg mnogi nazivaju prijateljem s velikim P. pretočiti u djelo. Isto se tako ponašao i kada je došao na čelno mjesto Croatia Recordsa. Tamo je čak znao “zaobići pravila” kako bi ostvario nešto u što je vjerovao. Primjerice, kada je odlučio izdati album Marka Perkovića Thompsona, u svim je materijalima stajalo da snima novi album Nine Badrić.
– Istina. Naime, Tuđman je čuo njegovu pjesmu “Bojna Čavoglave” i bio je žestoko protiv te pjesme jer počinje sa “Za dom spremni”. On je bio veliki protivnik tog pozdrava i nije ga želio vezati uz Domovinski rat, a prvi Thompsonov album s tom pjesmom ionako je završio u gubicima. Šest godina poslije, vlasnik Croatia Recordsa bila je Zagrebačka banka i ja moram izdati Thompsonov album, a ne mogu jer je prvi bio u gubicima. Odlučujem da ću ga ipak izdati, ali u svim dokumentima napišem da je riječ o albumu Nine Badrić – kazao je dodajući kako ga ipak najviše uspomena veže na dane provedene na televiziji. Tamo je upoznao svoju prvu suprugu Dinu Hoštet, od koje se kasnije rastao. Paralelno je počeo hodati s današnjom suprugom Pupom, u koju se beskrajno zaljubio oženio i dobio kćer Mateju.
Nikada, a to će posvjedočiti brojni njegovi prijatelji, nije trčao za uspjehom i novcem. Napravio je zavidnu karijeru, a pritom nikada nije bio karijerist. I upravo zato sve mu je, ističe, nekako sve dolazilo samo od sebe. Nije se vezivao za novac, ali ga je nekoliko puta, riskirajući i vodeći se isključivo predosjećajem, dobro investirao pa su njegovi dani u mirovini izgledali poput one većine hrvatskih penzionera.
VIDEO: Habijan o tenisicama za koje se pisalo da ih je platio 1700 eura: 'Kupio sam ih na sniženju'
Čovjek je u penziju otišao 2009. g., umro 2023. a vi ste se sjetili 2024. da mu date nagradu za životno djelo?!? I što on u grobu ima od vaše nagrade?!?