Prošla su desetljeća otkako su Ljubici Jović zbog uloge Laure u kultnoj seriji “U registraturi” iz 1974. oduševljeni gledatelji pisali pisma. Pamtimo je i iz klasika “H-8”, “Svoga tela gospodar”, “Martin u oblacima”, “Vlaka bez voznog reda”. Diva teatra, televizije i filma u devetom desetljeću života hrabro je opet stala pred kamere i lani oduševila ulogom Olge Cukor u seriji “Metropolitanci” te svima dala do znanja da su godine samo broj. Nominacijom za Večernjakovu ružu oduševljena je i nije joj bilo teško prekinuti svoju švicarsku dnevnu rutinu kako bi nam odgovorila na nekoliko pitanja.
Kako je opet stati pred kamere? Nakon duge TV stanke gledali smo vas 2007. u “Ponosu Ratkajevih”, pa potom još u tri serije dok lani na red nisu došli “Metropolitanci”.
Budući da mi se uloga svidjela i da je napisana baš za “moj uzrast”, bilo mi je zadovoljstvo vratiti se ponovno glumi, kojoj sam u konačnici i posvetila cijeli svoj život.
”Metropolitanci” se bave posljedicama zagrebačkog potresa. Gdje ste vi bili kada se dogodio?
Bila sam, srećom, u Švicarskoj gdje živim, ali pratila sam vijesti. Tuga, žalost i ogromna briga.
Što se u snimanju televizijskih serija promijenilo od 70-ih kada ste glumili Lauru u seriji “U registraturi” do danas?
Prošla sam sve faze razvoja televizije od samih početaka 1956. kada su sve emisije godinama išle uživo. To je zahtijevalo temeljite pripreme i odlično znanje teksta, fiksiranje detalja na kadriranju s tri kamere elektronke. Tada su sve emisije i serije rađene, naravno, u crno-bijeloj tehnici. “U registraturi” bila je prva serija snimana u koloru. Dakle, promjene do danas su goleme.
Laura je bila negativka koja je postala apsolutna miljenica publike. U čemu je tajna uspjeha tog lika? Dobivali ste svojedobno i silna pisma obožavatelja poslije te uloge.
S redateljem Joakimom Marušićem igrala sam u nekoliko adaptacija naših literarnih djela. Najprije u Šimunovićevoj noveli “Ljubav”, zatim u “Fiškalu” Ante Kovačića i “U registraturi” istog autora. Marušić je bio silno zaljubljen u taj tekst. Osiguravao je na snimanju apsolutnu tišinu, ništa nije ometalo našu koncentraciju. Dolazio bi na snimanje s dodatnim tekstom i molio me da to snimimo. Bio je stalno u stvaralačkoj euforiji i gledatelji su to prepoznali. Drago mi je zbog njega da serija još živi.
Zakoračili ste u deveto desetljeće života. Odakle crpite energiju i snagu?
Imam dobre gene i životnu kondiciju.
Da imate priliku, sada kada se osvrnete na svoj život, biste li išta drukčije odigrali?
Ne vraćam se i ne razmišljam o vremenu koje je iza mene.
Iza vas su 42 godine glumačkog staža u Gavelli. Koje uloge su vas osobno obilježile?
Teško je izdvajati. Mi smo u teatru njegovali Gavellinu poetiku. To znači štovati autorov tekst i potpuno se predati zadanom liku. Sretna sam da sam postala članica Gavelle u vrijeme njegova zenita.
Znamo da su Hrvatska i Švicarska, u koju ste se preselili radi trećeg supruga, potpuno različite sredine, no pokušajte povući paralelu između života u te dvije zemlje, što je gdje bolje ili baš suprotno, lošije?
Švicarska je uređena zemlja, organizirana, jednostavnije se živi, ne gubi se vrijeme, čista je, no ja se zaželim zagrebačke gužve i glasnoga smijeha.
Kako ste uopće počeli glumiti?
Bila sam školska recitatorica. Jednom mi je za interpretaciju pjesme na natjecanju mladih pjesnika Ivan Hetrich uručio nagradu i snimio intervju za Radio Zagreb. Bila sam oduševljena iako tada još nisam znala da će gluma biti moj poziv. Sjećam se da sam morala ići spavati već u 19 sati. Maštala sam o tome da što brže odrastem da smijem dulje ostati budna. Nisam ni slutila da će me bavljenje teatrom odrediti kao noćnu pticu.
Što glumački još niste ostvarili, a voljeli biste?
Stvarno ne znam, svaka nova uloga je avantura u nepoznato.
Tko je za vas bio i ostao najbolji hrvatski glumac ili glumica?
Što znači najbolji? To ne postoji. Danas zabljesne jedan, sutra drugi. Za sve ima mjesta. Svi mi nosimo svoje autentične svjetove u sebi.
Dolazite li u ožujku na dodjelu Večernjakove ruže i koga ćete povesti? A dodat ću i kome ćete Ružu, ako je dobijete, posvetiti?
Da, rado. Doći ću u društvu supruga, a Ružu bih posvetila ekipi serije “Metropolitanci”.
VIDEO Vjekoslava Huljić: "U pjesmi sam ograničena, a u knjizi se mogu otkačiti i izmišljati do mile volje"
