Senzacionalni uspjeh američke serije “Breaking Bad” po tko zna koji put nameće pitanje kako je moguće da su plodovi američke filmske industrije toliko blesavi i ispra(z)ni, a istodobno njihovim televizijskim serijama nema ravnih po domišljatosti, mudrosti i originalnosti.
Rigorozan sustav filtriranja
Pa i u američkim sitcomima “Svi vole Raymonda”, “Dva i pol muškarca”, “Prijatelji”, a o “Seinfeldu” i “Simpsonima” da i ne govorimo, sadržano je više čistokrvne filozofije, bolje pogođenih životnih situacija i karaktera nego u mnogim razvikanim art filmovima.
Apsurdno da je pored takve TV produkcije za američke glumce i dalje stvar prestiža glumiti u trećerazrednim holivudskim spektaklima: Hollywood nosi pravi novac i slavu, iako uz njih, eto, ne može sve biti baš savršeno, treba izgovarati rečenice: “Tražimo All Sparka. Moramo ga naći prije Megatrona” (“Transformeri”). Ovaj apsurd još je postao očitiji nakon pisma koje je Anthony Hopkins uputio glavnom junaku serije “Breaking Bad” Bryanu Cranstonu u kojem je na sva usta ishvalio njega, cijelu seriju i sve koji su je radili, priznajući da i glumčine poput njega izuzetno rijetko dobivaju uloge kakve su se posrećile Cranstonu i njegovim kolegama. Istodobno, Bryan Cranston je dobivao po 225 tisuća dolara po epizodi (izvor: Celebrity Networth), dakle četiri ili pet milijuna dolara po sezoni, dok holivudska A zvijezda okrene dvadesetak milijuna za puno manje rada i odgovornosti.
Odgovore na pitanje zašto je kreativni razdor između ova dva područja američke audiovizualne industrije tako dubok trebalo bi potražiti u analizi profila prosječne kino i TV publike, kao i propitivanju filtra, odnosno kriterija po kojima se u eter pripuštaju serije, a po kojima na ekran stižu filmovi. Sustav filtriranja TV serija kudikamo je rigorozniji i nepovjerljiviji: snimaju se piloti (poznat je da je od snimanja pilota “Soprana” do početka serije prošlo više od godinu dana), nakon čega se potpisuju stidljivi ugovori, najprije na jednu sezonu, a nastavak ovisi o rezultatima gledanosti i kritikama.
Maštovitiji od gledatelja
Nasuprot tome, u megaspektakle od 150 milijuna dolara i skuplje srlja se bez osobitih kriterija, u nadi da će zvučna imena i PR odraditi svoje; jedini je kriterij da se od publike ne smije tražiti da previše misle.
Tvorac serijala “Breaking Bad” Vince Gilligan i njegova kreativna ekipa prkosila je takvom korporativnom načinu razmišljanja. Svoju su publiku tretirali kao misleća bića, cijenili je i shvaćali da moraju biti maštovitiji od gledatelja. Zato je “Breaking Bad” postao međaš (ili, po današnji, benchmark) ne samo u pogledu televizijske produkcije, nego opće kulture. Posljednjih mjeseci svijet oko nas dobrim je dijelom podijeljen na one koji su gledali “Breaking Bad” i one koje nisu. Onima koji su seriju gledali ne treba ništa objašnjavati. Za one koji nisu, samo nekoliko osnovnih podataka. Glavni je junak Walter White, debelo prekvalificiani nastavnik kemije u srednjoj školi uvodnih rečenica, koji saznaje da boluje od raka pluća i da mu preostaje još samo nekoliko mjeseci života. Želeći ostaviti nešto novca svojoj obitelji, genijalno poznavanje kemije iskorištava za kuhanje najčišćeg kristalnog metamfetamina koji postaje prepoznatljiv po specifičnoj plavoj boji. Ako se seriju “Žica” uspoređivalo s Dostojevskim, onda je transformacija koju Walter White doživljava, kao što je i Anthony Hopkins istaknuo, istodobno grčka tragedija, šekspirijanski komad... Žanrovski gledano, “Breaking bad” se može opisati kao urnebesno napet krimić, ali umješnost kojom tvorci serije prikazuju emocionalne promjene likova, osobito Whitea i njegove žene Skyler, šetanje junaka kroz različite životne filozofije sukladno okvirima koje im nameće stvarnost, stavlja seriju na pijedestal vrhunskog djela. To djelo upija se kao izuzetno zanimljiv televizijski sadržaj, ali na tijelo ostavlja učinke kao najveća umjetnost: oplemenjuje, nadahnjuje, pomaže artikuliranju svakodnevice... Ova serija pokazala je u nas još nešto jako važno. Uspjeh i dostupnost televizijskih sadržaja više ne ovisi o tretmanu naših TV postaja, pa ni nacionalki. Dostupnost preko mreža posve je promijenila distribucijske kanale, navike i načine na koji se primaju TV sadržaji. Tako je serija “Breaking Bad” dobila kultni status i kod naše publike, iako je Nova TV, vlasnik prava na nju u Hrvatskoj, učinila sve da ne bude tako. Ne shvaćajući kakav dragulj ima u rukama, emitirali su seriju iza ponoći jer su njezini urednici očito zaključili da se radi o nekakvom “šoderu” za popunjavanje programa. Dosad su emitirali tri sezone, a iako najavljuju da su otkupili i preostale dvije sezone, još ne mogu reći točan termin. Čekaju valjda da seriju pogleda i ono malo Hrvata koji to dosad nisu činili, pa da termin u dva sata ujutro bude posve primjeren.
ja sam seriju gledal preko kompjutera,na watchseries.it, jedini je nedostatak da nema prijevoda, treba znati engleski, ali svi španjolski dijalozi bili su titlovani na engleski,pet sezona san odgledal u dva tjedna