Doktorica za srce, intervencijska kardiologinja, počela je pisati nakon umirovljenja. U podnaslovu prve njene knjige piše "Priče o obitelji, poslu, ljubavi, putovanjima…", premda bi jednostavno moglo stajati i - memoari. Ali to, vjerojatno, zvuči preuzetno. Ili nije moralo stajati ništa. Čitatelj bi se već snašao sam, shvatio bi što to čita.
Premda i nije žena u godinama, Maja Strozzi jedno je od one djece našega vijeka koja su spletom okolnosti, dobima u kojima su ih stjecali njihovi roditelji, a možda još više društvenom kontekstu u kojemu su oni živjeli, vlastitim i obiteljskim životom zahvatili neko veoma dugo i duboko vrijeme.
Svaki čovjek mimo vlastitih sjećanja svojim obično doživljava sjećanja bližnjih uz koje je odrastao. Njihovi životi su i naši životi, kao što su njihove traume uglavnom i naše traume. Život Maje Strozzi u tom je smislu započeo krajem devetnaestog stoljeća, ili još malo prije toga, u doba davnih mladosti njezinih djedova i baka.
Kći Elize Gerner i Tita Strozzija, odrastala je na petom katu, iznad apoteke, u onoj impresivnoj građevini na Jelačić placu, djelu Marcela Piacentinija, klasika talijanske fašističke arhitekture, dovršenom 1940. godine. Već to bi, sa stanovišta poželjne građanske biografije, kakve se u nas u posljednjih tridesetak godina dizajniraju po Gloriji i sličnim tiskovinama, bilo dovoljno za jednu do kraja ostvarenu hrvatsku egzistenciju. Ali kako pametno i obrazovano čeljade, ipak, ne može biti impresionirano vlastitim podrijetlom ni mjestom rođenja, te općenito onim za što nitko nema nikakvih zasluga, tako su to samo zgodni motivi, koje Maja Strozzi vrlo efektno obrađuje u svojoj prozi.
Knjigu otvara vrlo lijep tekst, školničkog naslova "Europsko putovanje mog djetinjstva". Godina je 1968, i stari zagrebački glumac, već mu je sedamdeset i šest, i preostale su mu još dvije godine života, svoju skoro petnaestogodišnju kćer vodi na automobilsko putovanje po Europi. Automobil je fićo, "s vratima koja su se otvarala od naprijed prema natrag", a njih dvoje preko Austrije i Čehoslovačke putuju prema Poljskoj, odakle će poći na Njemačku, i sve tako do Pariza. Fićo će se usput, naravno, kvariti. Putovanje će, naravno, proteći u pretapanju privatnih i historijskih konteksta. Ali ništa od svega toga ne postoji u trenutku svoga događanja. Sve je u sjećanju i u iskustvu koje je jedno od fascinantnijih formativnih životnih iskustava naše socijalističke ere. Tito Strozzi kao da je svojoj kćeri priredio nešto čime ju je obavezao da jednoga dana postane pisac. Ako bude imala talenta, prepoznat će to. Ako ne bude imala talenta, svejedno će to biti jedna neusporedivo velika, luda pustolovina. Srećom po svoje čitatelje više nego po sebe, gospođa Strozzi nesumnjivo ima talenta. (Premda bi samo to putovanje bilo vrijedno romana, pisanog dugo i pomno, po mogućnosti dokumentarnog romana, premda ne pretjerano realističnog… Ili barem filma, cjelovečernjeg igranog, naravno, a vjerojatno i najskupljeg u povijesti hrvatske kinematografije, koji, međutim, baš i nema tko snimati, ako se posla ne poduhvate duhovi Branka Bauera, Zvonimira Berkovića, Kreše Golika…)
VEZANI ČLANCI
Romanesknih je potencijala, zacijelo, i "Kuća na glavnom trgu". Pogotovu što autorica vlada potrebnim spisateljskim i intelektualnim strategijama, a pritom je - što je neprocjenjivo važno! - krajnje nagodne naravi. Načitana i temeljito obrazovana, što i nije čest slučaj među našim liječnicima, ona osim što poznaje mjeru i težinu vlastite porodične priče, umije o istome trošku, u istom odlomku pripovijedati društvenu i povijesnu priču, koju će postaviti u vrlo precizne svjetonazorske i ideološke okvire. Ovo posljednje je vrlo bitno, jer ukoliko pisac to zna, onda se dalje time više ne mora baviti. Maja Strozzi dragocjeni je živi primjerak odavno izumrlog zagrebačkog i hrvatskog građanskog svijeta, koji nije bio komunistički, ali nije bio ni antikomunistički, načelno je bio antiklerikalan, ali nije bio protiv Crkve kao takve, bio je hrvatski i kad u sebi, poput Strozzijevih i Gernerovih, nije imao ni kapi hrvatske krvi, ali nikako nije bio protusrpski… I bio je, što autorica umije maestralno evocirati, sklon traču. Ali ne kao difamacijskom, nego kao naracijskom žanru.
Prvih sto stranica ove knjige obuhvaćaju "Obiteljske priče". Na sljedećih sto slijede toponimi i mjesta iz autoričine mladosti. Nakon toga su, u tri ciklusa podijeljene, priče iz socijalizma i iz sadašnjosti. Između ostaloga, i priče o liječničkoj karijeri i doživljaji iz nedovršene i nedovršive hrvatske tranzicije, u kojoj je Maja Strozzi sudjelovala s doista izazovne pozicije. Tranzicionisti i tranzicionari, tvorci novih društvenih elita, voljeli su liječnike, pa još i raskošnog podrijetla…
Skromni čitatelj se nada da ovo nije sve, ali i da će autorica ponešto od ovog ubuduće raspisivati u mnogo šire forme. Da je u poziciji diktatora, čitatelj bi joj naložio roman o tom putovanju kroz Europu. A zatim i roman o tim čudesnim, već stvorenim likovima Sineka, Maude, malog Done i Irene Aleksander, koju je Maja Strozzi opisala na tako divno nemilosrdan način.
Ali ako na ovo sve odmahne rukom, ako kaže da ona to ne može ili da ona ne ispunjava želje čitateljskih uljeza, ništa za to. Bilo mi je zadovoljstvo čitati ovu knjigu.
Starija sestra
Amerikanka, trideset i četiri godine od autorice starija, u trenutku objavljivanja knjige bližio joj se 104 rođendan. Još jedna lijepa priča, ispunjena inherentnom tugom neke cjeloživotne odsutnosti. Inače, kako to obično biva u odistinski velikim, brojnim i razvedenim (razuđenim) građanskim obiteljima, tu su rodbinski odnosi krajnje kompleksi, te katkad paradoksalni. Na primjer, Maja je bila tetka nećakinji od koje je bila tri godine mlađa. Ali ta pripovijest o sestri, ustvari polusestri, stogodišnjakinji, na drugom kraju svijeta, koja više puta dolazi u svoje posljednje posjete staroj domovini i svojim bližnjima, doista je ekstremna. Ali je stvarna.
Trač
Ako želite saznati najnovije vijesti sa zagrebačke špice, u ovoj knjizi nećete naći ništa za sebe. U njoj nema ni ogovaranja iz bliže i dalje povijesti. Ništa o Krleži, ništa o zagrebačkoj gospodi, o glumcima, balerinama i partizanima. U tom je smislu Maja Strozzi beskrajno daleko od svijeta koji bi svojim imenom i prezimenom, a naročito s ona dva z u prezimenu, u svakom trenutku mogla privući. Međutim, ona ima aktivan odnos prema toj sklonosti građanskog svijeta iz kojeg je potekla da stvara kolosalne karikaturalne naracije o svima i svakome tko im je interesantan. Ta sklonost traču tematizirana je u genijalnom Bergmanovom filmu "Fanny i Alexander", nje su prepuni svi razgovori s Krležom, od onih Čengićevih do još uvijek neobjavljenih Malinarovih. Ali, na žalost, hrvatska književnost pusta je od tih tema. Općenito, malo tko je, izuzev Bore Ćosića u "Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji", zalazio u etiku i estetiku obiteljskog i građanskog trača…
VIDEO
