Možete se postaviti na trepavice i dubiti par dana, ali nećete naći bolji album od “Breeding Black Sheep” Marka Mrakovčića. I to u svjetskoj klasi. Možda pronađete samo jednako dobar. I sad će se domaća masovna publika pitati pa tko je on? Producent koji je dosad potpisao albume s Lovely Quinces, Irenom Žilić, Ninom Romić, Sabinom Herman, Them Moose Rush, Mašinkom, J.R. Augustom i drugima pokazao se savršenim partnerom najtalentiranijih mlađih domaćih imena, a kompletno znanje kojim barata izbilo je na vidjelo prvim samostalnim izletom, minialbumom “Breeding Black Sheep”.
Ovo “mini” samo je zbog minutaže, ali u tih 20 minuta glazbe Mrakovčić je ponudio takav spektar sjajnih pjesama (osam) i svirke da vam se čini kao da ste čuli puno više. Mrakovčić je domaća varijanta Marka Ronsona, Grega Kurstina, sam svoj bend koji od zvuka do svirke, aranžmana i, naravno, produkcije u kojoj je tata-mata, pokazuje zavidno razumijevanje povijesti rocka i budućnosti indie-rocka.
Kad počnete slušati “Breeding Black Sheep” (Dostava zvuka) nećete vjerovati što vas je snašlo, a iskričava cirkularna svirka, veselje koje izbija iz svake snimke, odlične melodije, zavodljivi refreni dio su priče u kojoj caruje sjajna atmosfera i pjesme koje jednostavno zovu na plesanje i lupanje glavom u zvučnike u nevjerici da je takvo što moguće kod nas, kako na nebu tako i u zemlji, a bome i u svijetu. Poslušajte nove, ili stare The Black Keys, pa ćete izravnom usporedbom vidjeti kakav je majstor Mark Mrakovčić.
Još bolje, Mark je i odličan pjevač pa njegovih osam bravura često pokazuje kvalitete koje ne dostižu domaći “pravi” pjevači. Doduše, pitanje je koliko je Mrakovčić “domaći”, jer “”Breeding Black Sheep” zapravo pripada svijetu, kao jedan od onih proizvoda koji, kad ga čujete na internetu, konkurira ponajboljoj svjetskoj produkciji. Kao da je na jednom mjestu skupio utjecaje Marca Bolana, Jesus and Mary Chain, Pixies i The Strokes, Mrakovčić u osam tema albuma “Breeding Black Sheep” naprosto briljira s lakoćom, a teme poput “Keep the Rest” ili “Oh, my Love” zvuče kao mogući singlovi Loua Reeda ili Black Francisa iz The Pixies.
Posebna priča je bogatstvo zvuka i svirke u kojoj su svaka gitara, zvuk bubnja ili prateći vokali, duhačka sekcija, zajedno s aranžmanima postavljeni kao najbolja američka produkcija, pri čemu se Jeff Tweedu iz Wilca nameće kao još jedna moguća usporedba taktici koju Mark Mrakovčić ima u malom prstu.
“Tepesh Blues” vokalom ističe još jednu usporedbu, Jacka Whitea, na kojeg Mrakovčić podsjeća samostalnom djelatnošću s kojom je u vlastitom studiju sposoban osmisliti i snimiti glazbu koju nakon toga opetovano slušate ne vjerujući vlastitim ušima. Završna kratka pastoralna folk-country balada “Boring Song”, kakve je znao raditi i Syd Barrett na početku Pink Floyda, dovršava krug pjesama koje u samo 20 minuta, poput nekadašnjih kratkih koncerata Jesus and Mary Chain, govori sve što treba, a najčešće puno više od dvostruko duljih projekata. Nakon domaćih The Gentlemana, Kensington Lime, Marka Rogića (White on White) ili Andrije Rudića, samo na drukčiji način, Mark Mrakovčić primjer je “uradi sam” majstora s briljantnom pločom nakon koje se samo traži nastavak.
