Uzalud sam se godinama raspitivao koju je posljednju knjigu čitao Miroslav Krleža. Pitao sam to Enesa Čengića. Dugo mi nije puštao šaku, držao ju je prisno naslonjenu uza svoje srce, nešto mi je govorio, ali zapravo nije znao. Čini se da nitko nije poveo računa da zapazi i zabilježi što je posljednje Krleža čitao. Postoji razlog zašto mi je to važno. Sedamnaestog prosinca 1974, nakon što mu već nekoliko dana nije bilo dobro, u devet sati ujutro, Ivu Andrića vodili su posljednji put u bolnicu. U kupaonici je pokupio pribor za brijanje i umivanje, te kapi za očni tlak - plašio se sljepoće - bližnji su u staru smeđu putnu torbu pridodali papuče i kućni ogrtač, da bi se onda skoro na izlasku Andrić vratio u svoju sobu po jednu tanku, sasvim malenu knjigu. Bila su to "Samorazmatranja" Marka Aurelija. Tri mjeseca trajalo je Andrićevo umiranje. Bivalo mu je sve gore, ali barem u prvih nekoliko dana čitao je. Možda je čitao. Ali čak i ako nije, Marko Aurelije bio je uz njega. Ta knjiga svojevrsni je Andrićev epitaf i šifra za razumijevanje jednoga važnog dijela Andrićeva stvaralaštva. Marko Aurelije u svojim je "Samorazmatranjima" pisao prikrivenu autobiografiju, kakvu je Andrić cijeloga života sastavljao u "Znakovima pored puta".
Marko Aurelije: Meditacije, Planetopija 2017.
Marko Aurelije bio je rimski car. Posljednji koji je carem postao usvojenjem, a ne krvlju. Zanimao se za filozofiju, a cijeloga je života pisao jednu jedinu knjigu. "Samorazmatranja", ili kako ovdje stoji "Meditacije", autorefleksivno je djelo čovjeka blagog i pomirenog sa svijetom, koje većim svojim dijelom predstavlja svojevrsnu zbirku savjeta, upućenih isključivo samome sebi, kako da se živi. Marka Aurelija svojedobno sam, kao student, mnogo i zaneseno čitao u prijevodima Albina Vilhara, srpskoga klasičnog filologa. On je knjigu Marka Aurelija preveo pod naslovom "Samomu sebi". Pronađete li je u nekom antikvarijatu, znajte da u rukama držiteAlberto Manguel: Dok pakiram svoju biblioteku, Fraktura 2019. dragocjenost. Njezina vrijednost nije u novcu, nego u nemjerljivom duhovnom blagu.
Knjižica počinje nizanjem naslijeđenih i prihvaćenih vrlina. Pa Vilhar ovako prevodi: "Plemenitost i blagost nasledio sam od svoga dede Vera. (…) Po majci strah božji i darežljivost i ne samo strah od rđavih dela, već i od rđavih misli; od nje sam još nasledio i to da živim umerenim životom, daleko od života bogataša. (…) Od svoga pradede primio sam načelo da ne posećujem javne zabave, predavanja i recitacije i prihvatio običaj da držim u kući dobre učitelje i ubeđenje da na takve stvari treba u velikoj meri trošiti."
No, nažalost, u hrvatskim knjižarama nećete naći Vilhara. Pa čak ni Aurelijev prijevod s izvornika. Planetopija je, naime, naručila prijevod s - engleskog. Grijeh je prevođenje antičkih dijela s engleskog. Grijeh protiv književnosti, protiv jednoga od važnijih pisaca naše civilizacije, a onda i protiv jednoga dobrog i plemenitog vladara. Čudno je da na takav grijeh pristaje Petar Vujačić, inače dobar i ozbiljan prevoditelj.
Ovu knjigu možete kupiti i čitati onako kako gledate ne baš najbolje snimljene piratizirane filmove. Informirat ćete se što je i o čemu pisao Marko Aurelije, kao i zbog čega vam je toliko važno da dođete do prijevoda Albina Vilhara. Na kraju, bit će vam jasno i zašto je Ivo Andrić jedan francuski prijevod nosio sa sobom u bolnički grob. A onda i kako bi izgledao self help, kad bi ga pisali veliki pisci, i to bez namjere da takvu svoju knjigu ikad objave. Marko Aurelije bi se, vjerojatno, začudio kad bi čuo da mi čitamo njegovu intimnu knjigu, i da ju je čitao jedan toliko obziran i diskretan čovjek kakav je bio Ivo Andrić.
Alberto Manguel: Dok pakiram svoju biblioteku, Fraktura 2019.
Knjiški čovjek, bibliotekar, bivši ravnatelj argentinske nacionalne knjižnice, bibliofil i strasan čitatelj, sjajan esejist, pisac koji bježi od fikcije, ali pripovijeda vrlo vješto, Manguel je vjerojatno najčuveniji po tome što je čitao slijepom Borgesu. U ovoj knjizi meditira i pripovijeda o osobnoj biblioteci i o čovjekovu kratku životu. Kratku, pogotovu ako život mjerimo pročitanim i nepročitanim knjigama i nepregledom naših stvarnih i imaginarnih biblioteka. Manguel zanimljiv je i veoma zabavan pisac. Čitajte ga na putovanjima, u avionu i vlaku, u čekaonici.
J. H. Fabre: Iz života kukaca (dio prvi) Naklada hrv. prirodoslovnog društva, Zagreb 1919.
Dopustite mi: jedna od mojih, u posljednje vrijeme, omiljenih knjiga! Fabre je bio devetnaestostoljeti entomolog, stručnjak za insekte. Za razliku od današnjih eksperata koji nižu podatke, ali ne pripovijedaju, onodobni su sjajno pripovijedali. Morali su tako, jer se nisu mogli ispomagati filmom, fotografijom i do kraja sređenim naučnim saznanjima. Pripovijedanjem su svoju temu izvlačili iz kaosa. Dok čitam Fabrea, zamišljam da i sam ovako pišem: "Živo mi je u pameti jedno veče. Zvat ću ga veče noćnoga paunčeta. Tko da ne zna ovoga divnog leptira, najvećega u Europi? Odjeven je u tamni baršun, kestenjaste boje, a ovratnik mu od bijela krzna. Krila su mu prekrivena sivim i smeđim pjegama, išarana blijedim reskavicama, a optočena zagaravljenom bjelinom; usred krila okrugla je mrlja, veliko oko s crnom zjenicom i raznobojnom šarenicom, što su je savili lukovi crni i bijeli, kestenjasto smeđi i crveni kao trator."
VIDEO Franka Batelić otkrila da je trudna! S Ćorlukom čeka drugo dijete
