Matija Prskalo i Dominik Galić glumačko su producentski par. U srijedu se u Puli na filmskom festivalu prikazuje njihov film “Za ona dobra stara vremena” koji je producirao Dominik, u kojem Matija ima sporednu ulogu, a čiji je redatelj Dominikov otac Eduard Galić.
Film je već sada kod pojedinih kritičara stvorio velika očekivanja, a bio je povod da razgovaramo s producentom i glumicom koja će sama reći da u filmu igra epizodnu ulogu “uredske babe s administrativnim ovlastima”. Matija Prskalo etablirana je glumica, možda najviše zapamćena po legendarnoj rečenici: “Aleksa, vrati se kući, skuvala san ti paštašutu” iz filma “Kako je počeo rat na mom otoku”, dok je Dominik Galić poznat po dokumentarcu “Heroji Vukovara”, ali i po svojim plivačkim uspjesima. U iščekivanju tog “hrvatskog filma na srpski način”, Matija i Dominik otkrili su tek detalje...
Možemo li odmah demistificirati, je li vaš novi film pun seksa?
Galić: Nije pun seksa, samo ima seksa, što je postala rijetkost za naš film. Ušli smo u lažnu političku korektnost i ispada da se više nitko ne seksa, pa se ni ne snimaju filmovi sa seksom. Iskreno, ima li ijedne stvari, osim novca, koja svijet pokreće više od seksa?
U bivšoj Jugoslaviji bilo je daleko više filmova s eksplicitnim scenama seksa, Mira Furlan često je bila polugola u filmovima.
Galić: Mira Furlan skidala se i u seriji “Vučjak” koju je režirao Edo Galić, moj otac. Promijenila se filozofija filma, oni se sad snimaju za jedan uži krug ljudi, jer je masa valjda glupa da bi shvatila film. Pa je time iz filma ispao i seks.
Prskalo: U ovom filmu riječ je o mladosti, a seks je nešto što se prirodno veže uz mlade ljude.
Vi imate sporednu ulogu u filmu?
Prskalo: Da, namijenio mi ju je moj suprug.
“Za ona dobra stara vremena” ispada obiteljski film, sin scenarist, otac redatelj, snaha glumi...
Galić: Ako tako gledate, da. S ocem radim već dugo, a u filmskoj umjetnosti nije rijetkost da se obiteljski surađuje. Matija mi često zamjera jer joj ulogu namijenim samo ako je stvarno vidim u njoj.
Prskalo: On ne može pisati po zadatku, dakle pisati ulogu baš za mene. Ja ga puštam da usmjerava svoju maštu tamo kamo ga vodi kreativnost. Ako se ja u to uklopim, dobro. Kada je počeo pisati scenarij za ovaj film, prije 15 godina, možda sam i bila u nekim većim kombinacijama za neku od većih uloga, ali s obzirom na moje sadašnje godine, više nisam bila opcija. (smijeh)
Kako je glumiti u filmu u kojem vam je suprug scenarist, a svekar redatelj?
Prskalo: Besplatno (smijeh). Više bih voljela neke druge uloge za koje bih dobila honorar. (smijeh)
Galić: Bilo koji profesionalac reći će vam da je gotovo nemoguće snimiti ovakav film uz minimalnu pomoć HAVC-a.
HAVC vam je odobrio novac kada je film već bio snimljen?
Galić: Na svakom novcu čovjek mora biti zahvalan, ali ovakav se film u Hrvatskoj snima za 3-4 milijuna kuna. Mi smo od HAVC-a dobili 350.000 kuna. I kad glumci pristanu glumiti besplatno, poput Matije, ili za manje honorare, troškovi filma uvijek postoje.
Iako vodeće uloge u filmu imaju mladi glumci, u sporednim se pojavljuje cijeli niz etabliranih glumaca?
Prskalo: Da, Mustafa Nadarević, Ivo Gregurević, Ksenija Pajić, Ankica Dobrić, Miljenko Brlečić, Žarko Potočnjak, Ljiljana Bogojević... Glavni su protagonisti filma Karlo Mrkša i Marko Petrić, zatim Vini Jurčić, Andrej Dojkić, Filip Sertić, Denis Bosak, a mi ostali pojavljujemo se u njihovim životima.
Kakvu je ulogu vaš suprug vama namijenio?
Prskalo: Vjerujem da tu namjeru nije imao kada je počeo pisati scenarij, ali nakon 15 godina ja sam bila zrela da odigram ulogu šefice skladišta, odnosno uredske babe s administrativnim ovlastima koja dolazi u sukob s mladim protagonistom. To je zgodna epizodna uloga koju mi je bilo gušt odigrati. Svi smo bili uzbuđeni i sretni što to radimo. Moram reći da je moj svekar Edo bio sjajan. Plivao je kao riba u vodi. Mlađi glumci koji ga nisu poznavali na kraju su s Edom postali i prijatelji.
Zašto baš naziv “Za ona dobra stara vremena”?
Galić: To je asocijacija na prošlo vrijeme koje nam je s odmakom bilo kao super, a zapravo nikad nije bilo tako dobro. Mada, ovisno o shvaćanju, naslov ima još konteksta koji se mogu primijeniti na film. Prikazujemo generaciju zahvaćenu tranzicijom socijalizma u kapitalizam, odnosno vremenom koje se mijenja, a njima to nitko nije rekao. Prepušteni su sami sebi. Danas mi ljudi kažu da sam 15 godina ranije predvidio da će mnogi otići iz Hrvatske. Mi smo izgradili zemlju koja nije za naivne, za one koji slijede pravila, nego se uvijek treba snalaziti. Zato mnogi i odlaze.
Prskalo: Prije 15-20 godina, sjećam se, govorili smo da bi bilo najbolje otići, a nakon 20 godina veliki je broj ljudi doista otišao iz Hrvatske.
Kako se dolazi do posla u glumačkom svijetu, prevladavaju li i ovdje veze i poznanstva ili je presudan talent?
Prskalo: Ne može nitko glumiti ili napraviti neki kreativan posao umjesto vas. Pretpostavlja se da ste nadareni, ali uza svu pamet i talent ako nemate ono zrno sreće, teško da možete uspjeti. Ne postoji, primjerice, put do filma, on ovisi o zapažanju redatelja. Hoćete li mu zapeti za oko u nekoj predstavi ili TV emisiji ili ga možda privatno poznajete pa će procijeniti da ste baš vi za tu ulogu. U ovom poslu (barem kod nas), nažalost, važi ona: više sreće nego pameti.
Koliko vas je obilježila uloga u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku” i rečenica: Aleksa, vrati se kući, skuvala san ti paštašutu?
Prskalo: Sretna sam što kao glumica u svojoj karijeri imam ulogu koju svi pamte. To je najveća nagrada koja se može dogoditi u jednom glumačkom životu. Naravno, obilježena sam tom ulogom, ali to nije bio razlog da me neki drugi redatelji ne angažiraju u svojim filmovima, a u kazalištu još i više. U narodu je ta rečenica ostala zapisana zlatnim slovima. Taj je film ušao u enciklopediju hrvatskog filma, a ta je scena proglašena antologijskom. Dobila sam Zlatnu Arenu za tu epizodnu ulogu. Što drugo reći nego: Hvala, dragom Bogu i Vinku Brešanu što me angažirao u tom filmu.
Matija je prepoznatljiva po Aleksi, vi ste pak kratko vrijeme bili i šef kabineta Tomislava Karamarka u HDZ-u, zašto ste se razišli?
Galić: Meni je to bila super škola, a Tomo i ja smo se rastali na nekoj našoj osnovi. U Hrvatskoj teško možete imati bolju školu od toga da provedete godinu dana u politici. Pokušao sam mu maksimalno pomoći. On je, nažalost, imao puno bolje namjere nego što je to uspio pokazati ili realizirati. Razišli smo se jer ni on ni ja u tom poslovnom odnosu nismo dobili što smo očekivali. Ja sam možda ušao s prevelikim očekivanjima, a on u stranci nije uspio nametnuti ono sve što je htio, pa je naša suradnja izgubila smisao.
Je li vas iznenadilo kako je Karamarko završio svoju političku karijeru?
Galić: Ne, zato što je povukao više poteza koji su neminovno vodili takvom kraju.
Vi ste svjetonazorski bliski HDZ-u?
Galić: Kod nas se sve definira u nekim uskim, hrvatskim kriterijima koji su potpuno suludi svugdje izvan Hrvatske. Kada sam snimao “Heroje Vukovara”, odmah su me označili desničarom, što je suludo. Zašto bi bio desničar ako snimaš dokumentarac o Vukovaru u Domovinskom ratu? Pazite dokle smo mi došli.
Prskalo: Ili ako pokažete osobitu ljubav prema domovini, onda ste odmah fašist ili ustaša.
Galić: Ekonomist sam po struci, osnovne ekonomske stvari koje se u svijetu definiraju politički kod nas ne postoje. Kod nas se sve rasprave svode na ustaše i partizane. Meni su neke stvari koje HDZ zastupa jako bliske, ali nejasno mi je zašto ih ne zastupaju i druge stranke. Ali mi smo isključiva zemlja u kojoj se ljude stavlja u ladice.
U kakvoj ste vi, Matija, obitelji odrasli?
Prskalo: Uvijek ispočetka moram govoriti da sam rođena u Metkoviću, u dolini Neretve. Moji su svi iz Gabele, ja sam odrasla u Pločama. Tamo sam završila osnovnu i srednju školu, a u Zagrebu sam prvo studirala na Filozofskom, zatim na Akademiji.
Nemate naglasak specifičan za dolinu Neretve.
Prskalo: Poslije Akademije radila sam u HNK Varaždin pa sam odmah usvojila kajkavicu. Ali i Akademija glumcima brusi govor. I u Zagrebu sam sada već dulje nego što sam živjela u Pločama, tako da je to sve utjecalo. K tome, udala sam se za Zagrepčanina.
Iz doline Neretve krenuo je i Most kao pokret otpora, je li to kraj prkosnih ljudi?
Prskalo: Most nije beznačajan na političkoj sceni. To nisu bezvezni ljudi kako se to medijski nastoji prikazati. Nisam član nijedne stranke, ali sam lokal-patriot pa kad igra Čilić, navijam za Čilića, a kad je Most u pitanju, isto mi je drago što su to moji iz doline Neretve.
Galić: Mostovci su uglavnom bivši, razočarani HDZ-ovci.
Prskalo: Mostovaca ima i iz Metkovića i iz Ploča koje su mali grad s pet ulica, ali dale su doktore, ministre, glumce, redatelje... Otamo je Vera Zima, ja, Niko Pavlović, Jure Pavlović koji je dobio europskog Oscara za kratki igrani film, zatim dr. Rajko Ostojić...
Često idete u Ploče?
Prskalo: Da, moji su roditelji tamo, a braća u Gabeli. Odrasla sam jednom nogom u Pločama, a drugom u Gabeli, ja sam s tih 22 kilometra, to je moja dolina. Znam svaki grm i svaki kamen na tom putu.
Kako je biti u braku s Dalmatinkom?
Prskalo: Pa, ja sam Hercegovka, rođena, čistokrvna. Gabela je u Hercegovini.
Pogubila sam se više; Gabela, Ploče, Metković... (smijeh)
Prskalo: Gabela i Metković udaljeni su dva kilometra. Između nas je granica, a svi se rađamo u Metkoviću jer je to najbliže rodilište. Moji su se preselili u Ploče, pa sam tamo odrasla. I ministar Tomislav Ćorić moj je susjed u Pločama, mi smo iz iste zgrade. Jedno malo mjesto dalo je toliko različitih ljudi.
Kako je onda biti u braku s Hercegovkom?
Galić: Ona je Hercegovka kada to njoj paše.
Inače?
Galić: Inače nije (smijeh). Kad joj paše da je konzervativna Hercegovka, onda je, kada joj ne paše, onda promijeni.
Prskalo: Zašto bi Hercegovci bili konzervativni, ja nisam konzervativna? Nikad nisam robovala konzervativizmu.
Jeste li religiozni?
Prskalo: Jako, da. Moja je obitelj kršćanska, odgojena sam u tom duhu. To mi je prirođeno, iz vjere crpim veliku snagu, sve najbolje.. Ona je moje uporište.
Je li cijela obitelj onda posvećena vjeri?
Galić: Ja nisam na Matijinu tragu.
Nije vas uspjela obratiti?
Prskalo: Jesam, jesam. Omekšala sam ga.
Galić: Nisam čovjek kojeg se može staviti u kalup. Imam neku svoju priču koja nije nevjernička, ali je samo moja.
Školovali ste se u Americi, koja je ključna razlika između američkog i hrvatskog načina života?
Galić: Amerikanci sami preuzimaju odgovornost za svoj život i svoje odluke, a Hrvati uglavnom traže krivca za svoje odluke. Već smo 50 godina napaćeni Hrvati. Naravno da ima puno stvari koje su u Hrvatskoj bolje nego u Americi, ne idealiziram SAD. Ali nakon 30 godina nismo uspjeli napraviti državu koja bi bila poželjna da se u njoj živi. A tome smo si sami krivi.
Stvara li vam pritisak što se o vašem filmu već piše kao favoritu za nagradu na Pula Film Festivalu?
Galić: To nije dobro jer se stvaraju očekivanja. Siguran sam da će film biti drukčiji nego što većina očekuje. Kako će se kome film svidjeti, naučio sam da je to vrlo diskutabilno. Film je kao žena. Neka je žena nekome prelijepa, a drugome nije jasno što u njoj vidiš.
Kamo taj film žanrovski pripada?
Galić: To je humorna drama. Ljudi koji su vidjeli trailer posebno ističu kako je odlično to što se u filmu govori normalnim hrvatskim jezikom, a ne onim koji je čest u našim filmovima, a kojim nitko ne govori. Najveći uspjeh bio bi mi da film pogleda što više ljudi u kinima. Film se radi za publiku, a ne za troje kritičara koji će ga stavljati u neke kalupe. U konačnici, film kao film ne bi ni postojao da se radio za uski krug. Ne bi bilo ni “Casablance”, ni “Kuma”... A tendencija je, ne samo kod nas, nego i u europskom filmu da to postaje elitna disciplina za odabrane.
Što manje ljudi shvati film, to bolje?
Galić: To je tendencija.
Na neke filmove ljudi nisu pripremljeni, u kinu sam gledala “Obranu i zaštitu” i ljudi su doslovno izlazili usred filma iz dvorane jer im je bio prespor, prekomoran...
Prskalo: Taj film treba pogledati do samog kraja...
Vraća li pulski festival svoj stari sjaj?
Prskalo: Mi glumci volimo doći u Pulu, Motovun, osobito ako su naši filmovi u konkurenciji. Pulu posebno volim jer sam tamo napravila prve kazališne korake. Kao studentica u Puli sam jednu noć do jutra čitala “Ilijadu”, u tom sam gradu imala i prvu profesionalnu predstavu i s te sam se strane zaljubila u Pulu. U skladu sa situacijom u zemlji i Pula je zamrla i dobila patinu koja nije sjajna.
I raspad Jugoslavije te Domovinski rat pridonijeli su gašenju pulskog festivala.
Prskalo: Da. Sjećam se te godine kad je došla vijest da nema Pula Film Festivala, a ja sam imala dva filma, jedan sa Srđanom Karanovićem i drugi sa Zrinkom Ogrestom. Bila sam tada mlada, tek diplomirana glumica. Trebalo je proći puno vremena da Pula ponovno zaživi.
I dalje imam dojam da se srpski film cijeni više od hrvatskog.
Prskalo: Nakon ovog filma to više neće biti tako (smijeh)!
Galić: Ja to ne bih nikad rekao (smijeh).
Prskalo: A zašto ne?!
Galić: Pa, kritike na naš film su da je to hrvatski film na srpski način (smijeh). Ono što Hrvati govore o srpskom filmu ostavština je devedesetih, pa i nekih ranijih vremena, jer srpski film daleko je najbolji devedesetih. U posljednjih 10 godina prožet je intelektualizmom i više nije što je bio, ali ga se naši ljudi sjećaju iz ‘90-ih. Po meni je najbolji film svih vremena s prostora bivše Jugoslavije “Tko to tamo peva”.
