Ne volim jesen, ne volim zimu, ne volim snijeg. Ali čim nastupi studeni, osjetim kako mi nedostaje miris esencije, paprika i patlidžana dok se peku u pećnici, zvuk ribeža za kiseli kupus, pranje plastične kace u kupaonici, potraga za kamenom dovoljno velikim i teškim… Čim nastupi studeni, osjetim kako je došlo vrijeme za velike priče. Pa da se sjedi u kući, ne ide se nigdje van, i čita se ono što je ostalo nepročitano. A trajno je nepročitanom ostala cijela jedna velika edicija, koja je imala samo jednu, ali fatalnu pogrešku: izlazila je u moja nedoba! Imao sam, naime, deset, dvanaest, četrnaest godina, žudio sam za nekim odraslijim knjigama, kada je beogradska Narodna knjiga bila pri vrhuncima svoga veličanstvenog projekta Bajki svijeta, započetog još godinama prije mog rođenja, godine 1960, a dovršavanog sve do 1978. i 1980. Izašlo je na kraju šezdeset tomova, najprije u kolima od po šest knjiga godišnje, a onda u nepravilnim nizovima, nabrojmo ih sve, redom kojim su izlazile: Burmanske, Indonežanske, Crnačke, Indijske, Japanske, Kineske, Afganistanske, Mongolske, Vijetnamske, Bajke Južnog mora, Eskimske, Korejske, Danske, Švedske, Norveške, Finske, Estonske, Letonske, Bajke sa Aljaske, Kanadske, Bajke Severnih Indijanaca, Bajke američkih Crnaca, Bajke doseljenika u SAD-e, Kaubojske bajke, Ruske, Ukrajinske, Uralske, Kavkaske, Uzbekistanske, Bjeloruske, Alžirske, Marokanske, Etiopske, Sudanske, Bajke s Madagaskara, Bajke sa juga Afrike, Francuske, Engleske, Nemačke, Italijanske, Irske, Islandske, Austrijske, Mađarske, Rumunske, Čehoslovačke, Poljske, Bajke Lužičkih Srba, Bajke Inka, Bajke Maja i Asteka, Bolivijske, Brazilske, Venecuelanske, Čileanske, Iranske, Jevrejske, Turske, Grčke, Korzikanske i Španske bajke. Navodim ih prema njihovim naslovima, izbjegavajući ponavljanje riječi - bajke.
Nabavljao sam ih na različite načine, kupovao po knjižarama i antikvarijatima, poneku bih i ukrao, ali mislim da ih nikad nisam imao više od tridesetak tomova. Nabavljao sam ih od vremena kada sam krenuo u gimnaziju. Mislio sam da je to važno i da ću ih jednom sve pročitati. Ali jedva da sam pročitao dvije-tri od svih tih knjiga. U toj mladosti toliko toga od bajki je važnije da se pročita. I onda je došao rat, kolekcija se rasula, pa sam i sam odustao od vlastitog sakupljačko-čitateljskog projekta. Život više nije bio takav da bi se izglednim činilo da ću jednom pročitati šezdeset tomova bajki svijeta. Na kraju smo, što moja pokojna mati, što ja sam, razdavali i razdijelili sve te knjige. Ona ih je - po mom sudu krivo - poklanjala ljudima s djecom. Ja sam ih poklanjao ljudima koji su nečim bili vezani za određene zemlje i kulture. Prije nekoliko godina u nekom sam antikvarijatu, na Anin prijedlog, ponovo kupio "Jevrejske bajke".
Među velikim bajkopiscima najviše sam čitao, pa su mi i najvažniji, braća Grimm, Charles Perrault i, prije svih drugih naravno, Hans Christian Andersen. Dok su braća Grimm i Perrault prepričavali i nadopričavali prethodno već ispričane narodne priče, Andersen je, zapravo, bio prvi moderni pisac bajki. Pričao je svoje priče. Postoji i četvrti koji mi je, možda, važniji i od Andersena: Oscar Wilde. S mišlju na njih, kao i na onih šezdeset uglavnom nepročitanih tomova Bajki svijeta, u "Dvorima od oraha" i u "Ruti Tannenbaum" ispripovijedao sam dvije-tri bajke. Umetnute u fabulu romana, gdje igraju određenu dramsku ulogu, te bajke svjedoče o jednoj neostvarenoj mojoj književnoj ambiciji i o jednom od mojih specifičnih unutarknjiževnih poziva. Naime, osim što sam čitatelj bajki, ja sam i bajkopisac. Uglavnom nerealizirani. Priječi me golemo poštovanje prema formi bajke. Pomalo i strah da ću pišući bajku ostati zarobljen u njezinom svijetu.
Ono što je svakako vrlo privlačno, izazovno za odistinske pisce, jest da je pričanje i prepričavanje jedno od temeljnih obilježja žanra bajke. U nas su se, kao i u svijetu, bajke vrlo često prepričavale, više nego što su se prevodile. Ponekad su to radili i dobri pisci. Volio bih nanovo ispričati i napisati Andersenove "Djevojčicu sa šibicama", "Malu sirenu", "Kositrenog vojnika", Wildeove "Sretnog kraljevića", "Slavuja i ružu", Perraultova "Mačka u čizmama"… I veoma me zanima kako bi to isto uradili neki pisci koje volim. Neću im nabrajati imena, sami znaju koji su, a vi isto znate koji su…
Bajci blizak jedan je prigodničarski žanr, kojim se, premda ne redovito, bavim u posljednjih tridesetak godina: božićne i uskršnje priče. Priče za odrasle, na temu Božića i Uskrsa, koje u te dane izlaze u novinama ili u časopisima. Mnogo sam ih napisao, uglavnom božićnih, jer mi je blizak i inspirativan lik Isusa Krista, čak i tamo gdje se ne pojavljuje, nego mine samo ponešto od njegova životnog mita i drame…
Baš Čelik
Narodna priča, bajka, koja je prvi put objavljena u Beču, godine 1870, u knjizi Vuka Stefanovića Karadžića "Srpske narodne pripovijetke". Kao što biva i kod ostaloga našeg usmenog, a jednim dijelom i pismenog naslijeđa, etnički epitet ovdje valja krajnje uvjetno shvatiti. Narodi nikad i nigdje nisu tako etnički ni vjerski podijeljeni, pogotovu ako govore istim ili sličnim jezikom, da bi jedni imali jedne, a drugi druge narodne priče. Kao što baština kojom se poslužila Ivana Brlić Mažuranić nije ekskluzivno hrvatska, tako ni Vukova baština nije ekskluzivno srpska. Ili to nije u današnjem, prilično ograničenom i rezolutnom smislu riječi. Baš Čelik je bajka onog jezika i naroda, onih ljudi i skupina, na koje je utjecala, formirala ih, mijenjala.
Na samrti stari kralj zavjetuje trojicu svojih sinova da sestre svoje daju prvim proscima koji naiđu. Starija braća nisu od volje da to učine, najmlađi je ocu najodaniji, a možda i najnaivniji… I tako započinje priča o Baš Čeliku.
Zašto Baš Čelik?
Zato što bih, pripovijedajući i prepričavajući Andersenove, Perraultove, Grimmove, Wildeove bajke, volio prepričati i Baš Čelika. Ali to više ne bi mogla biti bajka u dužini dječje priče za pred spavanje ili odrasle pripovijetke. Baš Čelik bio bi dužine romana. Ako bih napisao takav roman, posvetio bih ga sakupljačkom i književnom geniju Vuka Stefanovića Karadžića. Pisac mora biti toliko čestit da u posvećivanju ne vodi računa koga će svojom posvetom naljutiti i koliko će zbog posvete u književnom životu izgubiti. I još nešto: prepričavanje tuđih priča, suprotno očekivanju, iziskuje snažniju stvaralačku imaginaciju od pripovijedanja vlastite priče. Tako je to kod bajki. I ne samo kod bajki.
