Ona će biti naša Joan Baez. Tako se dugo vremena najavljivalo mladu kantautoricu, dok bi se s gitarom oko vrata smještala na kakvu barsku stolicu, prebacivala nogu preko noge i prstima krenula plesti po žicama. I, naravno, pjevati. Ipak, Mia Dimšić je zasad odlučila ostati svoja, sa svojim specifičnim stilom skladanja, pjevanja, sviranja, ali i odijevanja, razmišljanja i ponašanja. Iako je mnogi i danas gledaju kao pjevačicu za djecu, ona je uspješno provela tranziciju u ozbiljnu kantautoricu, u čijim se pjesmama s novog albuma "Društvena pravila" može itekako osjetiti duh zrelosti i karizme.
Zašto se vaš novi album zove "Društvena pravila"? Je li vas nešto posebno iziritiralo u društvu?
Nekad me dosta toga iritira u društvu, što sam starija, sve više. Možda je to i neki logičan linearni slijed. Naslovna pjesma nastala je spontano, bez namjere da pišem o društvu ili se osvrćem na širi društveni kontekst. Ponekad me živcira što imam osjećaj da moram ostati u kutiji i biti jedan tip osobe, jedan tip žene. Jako pristojna, nasmiješena, draga. I općenito imam problem sama sebi dopustiti da budem ljuta, bijesna ili ponekad osvetoljubiva.
Tko bi rekao da jedna vječno nasmijana osoba ima takvih poriva...
Znam, ne bi se reklo zato što uvijek pokazujem to jedno lice. Ne bih rekla da je ono lažno jer važna mi je kultura, volim pristojnost kod ljudi. Ali ponekad trebam biti potpuno svoja, da me svi ostave na miru.
Bojite se, ako iskočite iz utabanih tračnica, da biste mogli biti žrtvom woke kulture?
Da, iako ne znam je li taj strah opravdan. Trenutačno mislim da bi mi puno ljudi zamjerilo kad bih rekla što mislim o mnogočemu. I onda računam da je lakše ovako. Jako me umara kad se nareda kojekakvih evenata na kojima moram paziti što ću kome kazati i gdje se većina ponaša ukočeno. Treba mi zraka.
Je li vam važno što ljudi misle o vama?
Važnije mi je što ljudi misle o meni nego što bih htjela da mi bude važno.
Pogađa li vas kad na internetu pročitate da se nešto loše piše o vama?
Nekada da, nekad ne, ovisi i o danu i o meni. Kakva sam taj dan, jesam li se ustala na krivu nogu, je li netko ubo u neki moj kompleks. Ovisi i o specifičnom komentaru. Ima dana kad mi jako smeta, ali ima i trenutaka kad se uopće ne osvrćem. Nije lako održavati svoje mentalno zdravlje, u tom svijetu moraš jako paziti na sebe. Raditi na sebi i provoditi vrijeme sa samim sobom.
Bi li vam bilo lakše da ste poput Gorana Bareta, pa što god napravite, ljudi to prihvate? Nego što imate tu aureolu jedne fine djevojke, kantautorice koja lijepo svira i pjeva, lijepo se odijeva...
Takvo se ponašanje puno više prašta muškarcima. Ne poznajem ženu koja se malo raskalašenije ponašala, a da joj se opraštalo.
Možda Amy Winehouse...
Možda njoj... Ali ženama je puno teže, drukčije nas se secira. Tu ne ide onda komentar – a vidi je kako je svoja, već komentar – vidi je, sva je odrpana. To je teško izvedivo u današnjem društvu. Ali da, bilo bi dobro kad bih sebi ponekad dala neke dozvole da se malo drukčije ponašam, vjerojatno bi i društvo to s vremenom usvojilo. Ali bi između toga bio bolan proces prilagodbe. Nisam sigurna jesam li još uvijek spremna na to.
Dobro, sad imate 32, vrijeme je da budete spremni.
Da, mama će biti oduševljena kad bude čitala ovaj intervju. Reći će "sad ćeš još početi psovati u pjesmama".
Možda da baš s ovim intervjuom okrenete ploču...
Razmislit ću.
Da otvorite i neke druge dijelove sebe, sigurno imate više toga pokazati.
Uvijek mislim da skrivam dio sebe koji nekad eskalira, a nekad ostane prigušen. Zato mi je stih u pjesmi "Društvena pravila" – "Koža je pretijesna za tu crno-bijelu ulogu" – jako drag. To je stih koji najbolje odražava kako se osjećam i kako me stišće kada poželim biti nešto više, drukčije. To je možda univerzalan problem svih ljudi, ne bih rekla da je ograničen samo na javne osobe. Svi mi igramo puno uloga u svakodnevnom životu. Svatko kada dođe na radno mjesto mora jako suziti spektar ponašanja koji ispoljava kad je sam.
Vi zapravo stvarate karijeru u doba jedne opće uniformiranosti. Nekad je sve vrvjelo nudističkim plažama, seksualnim slobodama, slušala se šarolika muzika. Danas je prisutna uniformiranost u svakom smislu, od odijevanja do religije. Pretpostavljam da vas taj trend sputava da budete svoji.
Naizgled imamo više slobode nego ikad, ali zapravo je to iluzija. To vjerojatno bolje znate vi iz starije generacije koja je iskusila i neko drugo vrijeme koje ja nisam osjetila. Teškoća ovog vremena je što se više nego ikada sve vidi i sve zna, što se sve dijeli i što sve mora biti dostupno. Umara me što stalno moram konkurirati s nekakvim sadržajem na društvenim mrežama. Doslovno moram sadržaj gurati ljudima pod nos: Evo vam, vidite što danas radim! A to ne želim jer sam svjesna da time postajem nezanimljiva, a s druge strane, ako to ne radim, onda me nema. To je igra u kojoj ne možeš pobijediti. Nemoguće je odbaciti društvene mreže koje te s druge strane guše. To valjda jedino možeš ako si bio zvijezda prije nego što su se one pojavile ili ako si svjetska zvijezda kao Taylor Swift, koja objavljuje jednom mjesečno. Jer kako ti može biti zanimljiv netko tko iskače tri puta u sat vremena.
Objavljujete li samo ono što radite ili ostavljate i komentare na neke pojave i događaje? Usudite li se na taj način možda i podijeliti svoju publiku?
Uglavnom se susprežem od komentiranja društvenih događanja. U Americi su nedavno sve zvijezde objavljivale za koga će glasati, što mi je bilo neobično. Mislim da se to prije nije događalo u tolikoj mjeri. Oni su se baš sada bili polarizirali između Trumpa i Harris. Bih li ja to ikad napravila? Ne, barem zasad, jer ne znam jesam li kompetentna za ta pitanja. To me dovodi do sljedeće misli: imam osjećaj da danas živimo u epidemiji mišljenja i da je svatko odjednom kompetentan o svemu suditi. Prvo pitanje koje bih sebi postavila bilo bi – zašto sam ja sad kompetentna savjetovati svojim fanovima nešto o politici, a o tome ne znam ništa? Zašto je moje mišljenje o ovoj temi važno, jesam li ja kompetentna imati javan stav o tome?
Mislim da je to ključno pitanje ere u kojoj živimo, a koje sebi ljudi baš i ne postavljaju. Naravno, svi mi imamo neko svoje mišljenje i razmjenjujemo ga na kavi, ali ako ideš javno iznositi mišljenje o nečemu, onda imaš i odgovornost.
Jeste li imali jasne stavove kad je bila pandemija i kad se vodila rasprava oko cijepljenja? Jeste li rekli – slušat ću znanost ili kojekakve proroke s društvenih mreža?
Cijepila sam se, ali ni dan-danas nisam sigurna što o tome mislim. U tom razdoblju korone nisam uopće htjela prihvatiti da se to događa. Ignorirala sam je, u društvu nisam o tome željela razgovarati, nisam željela ništa imati s tim. Danas niti mislim da je sigurno u pitanju bila nekakva teorija zavjere niti da apsolutno nema nikakve urote. Možda ćemo znati za 50 godina, a sad možemo samo naklapati o tome.
Virusne krize se epohalno ponavljaju, imali smo kolere, kuge, gripe, nije to sad nešto novo da bi se razvijale teorije zavjere. Tako da će se vjerojatno i ponavljati za naših života. Naravno, ako poživimo...
Mislim da je imunitet bolji što si pozitivniji i da se već samo svojim stavom možeš sačuvati od puno loših stvari. I zato sam u koroni pokušavala biti pozitivna i ne biti fokusirana samo na pandemiju. Nisam se željela buditi s tom mišlju. Ne želim prema tome orijentirati svoje akcije jer onda sam tek zaražena, onda je to najgori virus. Strah je najgori virus. Nema ničeg goreg od života u strahu, što se mora dogoditi, dogodit će se. Naravno da ćemo svi jednom umrijeti, ali u tome ne vidim nešto strašno. Jednostavno, jednog dana nećeš postojati i to je u redu.
Postoji li nešto čega se bojite, recimo da će pasti avion u kojem letite?
Uvijek se bojim žaljenja.
Žaljenja?
Da, žaljenja da nešto nisam napravila ili da neću uspjeti napraviti to što sam htjela. Ili da za nečim nisam otišla jer se nisam usudila. To mi je stvarno najveći strah.
Žalite li često za nečim što niste učinili?
Uglavnom ne jer sam proaktivna. Kad nešto želim, onda idem za tim. I uvijek se pitam iskorištavam li pametno svoje vrijeme, uživam li i zabavljam li se dovoljno. Time se izluđujem.
Pa uživate li dovoljno?
Mislim da baš uživam u životu, imam posao koji volim i koji me vodi svuda, upoznajem ljude i privatno se zabavljam. Dosta putujem i dobro iskorištavam vrijeme, ali uvijek me proganja taj crv hiperproduktivnosti. Ponekad vidim na Instagramu da je netko nešto napravio taj dan i odmah se pitam jesam li ja dangubila. Zbog toga ne volim društvene mreže. Mislim da nude previše usporedbi koje su često samo iluzija. I, iako to znam, teško mi je u tom trenutku to racionalizirati.
Putujete li svijetom privatno ili zbog koncerata?
I jedno i drugo.
Do kuda ste najdalje išli?
U Brazil sa svojim orkestrom prije nekih deset godina.
Svojim orkestrom?
S tamburaškim orkestrom u kojem sam svirala prije nego što sam se počela baviti estradnim pjevanjem. To je orkestar Batorek čija sam članica bila osam godina. Brazil mi je baš bio zanimljivo kulturalno iskustvo i nakon njega sam bila zahvalna što živim ovdje. Počela sam malo drukčije gledati na našu državu, ljudi koji puno prigovaraju da kod nas ništa ne valja trebali bi malo nekamo otići, mislim da bi im se odmah više svidjela Hrvatska.
To je možda poruka i za vaše Slavonce koji odlaze...
Dosta moje ekipe se vratilo iz inozemstva, valjda su im prošle te neke godine kad su bili u naponu snage za istraživanje. Nije se lako ostvariti u tuđoj zemlji.
Kad ste razgovarali s njima, što ih je ponukalo da se vrate?
Uglavnom im se nisu ispunila očekivanja. Nije se isplatilo. Kod nekih je i obitelj odigrala ulogu jer su roditelji sve stariji.
Biste li vi željeli živjeti vani?
Ne, nikako. Dosta sam putovala u Ameriku, tamo je i počela moja karijera. I baš sam tada iskristalizirala da mi je Amerika super i da bih rado otišla tamo svake godine, ali da ne bih tamo živjela.
Amerikanci su dosta otvoreni, pogotovo u New Yorku se svatko može odmah osjećati građaninom toga grada, što je ipak teže recimo u Amsterdamu ili Kopenhagenu.
Amerikanci su nam dosta bliski jer smo srasli uz njihove filmove i glazbu. U New York obožavam doći tri dana, ali već četvrti-peti dan počne me iritirati toliko ljudi oko mene. Teško bi mi se bilo naviknuti na tako velik grad, ali i na toliko puno tih podražaja, sve je to jako uzbudljivo.
Da, to je svijet u malom koji savršeno funkcionira.
Oni puno vremena provode u autu, zapravo su veći dio dana na poslu. Mi smo u prednosti, i dalje imamo puno vremena i praznog prostora za kave, cuge, ručkove. I kod nas nije toliko velika razlika između onih koji si to mogu priuštiti i onih koji ne mogu. U New Yorku moraš imati jako dobru plaću, inače je to krpanje kraja s krajem. Tako da sve u svemu, kad se to zbroji i oduzme, mislim da mi i dalje jako lijepo živimo.
Rođeni ste u Osijeku, gdje ste odrasli?
Dosta smo se seljakali dok sam bila dijete. Ali, recimo da sam u Retfali, osječkom kvartu na zapadu, provela najveći dio djetinjstva.
Seljakali ste se unutar Osijeka?
Da. Mama i tata nisu ništa naslijedili i oni su moj najveći primjer kako se može svojim rukama nešto stvoriti ni iz čega. Počeli smo u malom stanu, onda smo išli u malo veći stan, pa smo na kraju kupili kuću. I u toj sam kući zapravo provela većinu djetinjstva.
Čime su se roditelji bavili?
Još uvijek se bave. Tata je u HEP-u, monter plina, a mama je u Tisku, radi kao prodavačica.
Onda prodaje i Večernji list?
Da, ha-ha. Oboje imaju još nekoliko godina do mirovine.
Kako je došlo do vašeg dodira s glazbom?
Tata je imao tamburaški bend još prije nego što smo se sestra i ja rodile. Išao je u glazbenu školu i svirao gitaru, tako da je gitara uvijek bila inventar u kući. Ali, zanimljivo, gitara me nikad nije zanimala dok nisam napunila 16 godina. Dotad sam uvijek htjela više neke ženskaste stvari, klavir, flautu, violinu, ali ništa me od toga nije previše zaintrigiralo. Tek kad sam u 2. srednje uzela gitaru to je bilo to.
Uzeli ste je i rekli ocu – daj mi pokaži mi kako se to radi?
Zapravo ne, sestra i ja smo bile u folkloru i dosta smo putovale. I onda smo otišle jedno ljeto u Italiju i tamo je bio neki američki KUD iz Salt Lake Cityja. A jedan njihov mladić svirao je gitaru i pjevao, bio je strašno talentiran. Zvao se Adam i to je bila neka moja platonska ljubav. Bio je stariji od mene, gledala sam ga i rekla – wow! Sjećam se trenutka kad sam pomislila – ja ovo moram znati raditi, moram znati pjevati i pomicati ruke u isto vrijeme. I zapravo to ljeto sam samo došla tati i rekla: "Upiši me na tečaj gitare." Onda mi je tek on pokazao prve akorde i prva pjesma koju sam skinula je bila "Sve je ona meni" benda Slavonske lole.
Je li vam Adam dao koji dobar savjet?
Puno. Na primjer, on mi je rekao za Alison Krauss koja mi je do danas jedna od najdražih pjevačica. Ona je najnagrađivanija žena na Grammyjima, ima kultni status u Americi, kao kod nas Josipa Lisac. Onda me je uputio na Jasona Mraza. I kad sam uzela gitaru, to je jednostavno bila opsesija od prvog dana.
Kako vam je išlo učenje?
Jako brzo, išla sam na tečaj gitare kod profesora Batoreka kod kojeg sam kasnije bila u tamburaškom orkestru. Kod njega tečaj inače traje dvije godine, ali ja sam ga završila za godinu dana.
Jeste li svirali u nekom društvu na partyjima?
Da, gitara mi je najviše pomogla da me oblikuje u ekstroverta. Prije toga sam definitivno bila introvert, u vrtiću i u osnovnoj školi sam bila jako sramežljiva. Ali kad sam uzela u ruke gitaru, skužila sam kako njome mogu utjecati na ljude. Odjednom su se svi počeli okupljati oko mene. Znači, možeš s njima što hoćeš. Pokazati nešto najbolje iz sebe i probijati led. Tako da mi je gitara promijenila život i uvela u moj život prve simpatije, prve ljubavi, slobodu.
U vaše je vrijeme započela poplava narodnjaka, jeste li imali uopće doticaja s modernom pop-muzikom?
Pa bilo je i toga, ali malo. Moji prvi izlasci jesu bili uz narodnjake, ali uskoro smo otkrili i mjesta s popularnom stranom glazbom. Bilo je i mjesta s dosta alternative, u takvom sam ambijentu provela najviše vremena tijekom studija. Bilo je uvijek i dosta tamburaša po Osijeku.
Privlače li vas narodnjaci?
Pa iskreno ne. Ne mogu reći da su nužno loši jer mi se u svakom žanru ponešto sviđa i nađe se i tu neka pjesma koja me dobije, ali većinu vremena me u toj glazbi ništa ne dira.
Jeste li raspravljali ikad o muzici na način – zašto ja volim, recimo, Alison Krauss ili Cat Power? Ili je već bila zavladala uniformiranost, pa i ona glazbena.
Pa ja ne bih rekla da smo mi više bili ta generacija. Mi smo svi već tada dosta slušali sve, nismo bili tako određeni prema žanrovima. Kad gledam samo svoje prijatelje, ne mogu reći za jednu osobu da je roker, za drugu da je cajkaroš, za treću da je metalac. Svi su nekako sve. I to, recimo, posebno vidim kod mlađih generacija. Trenutačno sam mentorica u "The Voice Kidsu" i gledam tu djecu od 8 do 14 godina koja slušaju i pjevaju baš sve. Njima je to sve glazba, njima je to sve pjesma – ili ih pjesma pomiče ili ne pomiče. Nema više žanrovske opredijeljenosti. I ne veže se više žanr uz neki identitet.
Vratimo se na tamburaški orkestar, kako vam je to išlo, gdje ste sve bili s njim i koliko je trajalo to razdoblje prije solo karijere?
To baš pamtim kao možda i najljepši period mog života. On se poklopio sa studentskim danima i uvijek smo putovali na daleka putovanja – u Brazil, Kanadu, Kinu, svuda po Europi. Jednom godišnje su bila ta putovanja i družili bi se, svirali, cugali, i sve što već uz to ide.
Važnu ulogu da toliko zavolim tamburaški orkestar odigrala je Maja Batorek, kći profesora koji je vodio orkestar. Nas dvije imale smo akustični duo i tu sam zapravo ispekla zanat. S njom sam svirala po kafićima, vjenčanjima, čak i po sprovodima i izgubila tremu, navikla se na pozornicu, napokon naučila komunicirati s ljudima. Jer kad sviraš u kafiću, u četiri sata svašta doživiš, svakakvi ti ljudi prilaze. Kad se pročulo da sviram, a osječka je glazbena scena jako mala i svi se međusobno znaju, tamburaši Džentlmeni pozvali su me 2014. da s njima krenem na turneju po Americi. I to je zapravo bila prekretnica u mom životu. Njima je trebala cura, zvali su nekoliko slavonskih pjevačica, ali nijedna nije mogla ići s njima jer je to značilo da mjesec dana moraju ostaviti posao i obitelj. I oni su se sjetili da ima neka mala Dimšićka koja nešto pjeva. Tada sam bila studentica koja svira gitaru i pjeva covere. I na tom putovanju sam upoznala svoga menadžera i koautora Damira Bačića koji je i organizirao tu turneju. On je bio posrednik između Hrvatske bratske zajednice u Americi i tih tamburaša. Čuo me kako pjevam, svidjelo mu se, i tako smo krenuli raditi autorske pjesme.
Dakle, u Americi ste se skompali.
To je bilo jako neobično, ono kad moraš otići u Ameriku da upoznaš nekoga tko živi blizu tebe. I što je najbolje, ja sam znala za njega, on je bio ime u tamburaškom svijetu, ali nisam uopće znala kako ta osoba izgleda. I onda sam na kraju došla u Ameriku da bih skužila da je to on. Tamo me upoznao s Vjekom Dimterom koji živi u Philadelphiji, Osječaninom koji je napisao isto neke meni omiljene tamburaške pjesme. Njih su dvojica tada pisala zajedno, tako da se to sve poklopilo. Počeli su pisati meni, a onda sam ja počela kasnije i sama pisati i tako je krenulo.
GALERIJA Kako su supružnici predsjedničkih kandidata bili odjeveni za izbore
Vaš prvi album zove se "Život nije siv".
To je bila i moja prva službena autorska pjesma i zapravo mi se iz prve posrećilo.
Da, i vidjelo se da nećete ići linijom manjeg otpora.
Da, tada sam intenzivno slušala Kacey Musgraves, američku country pjevačicu koja je prva u tom žanru počela spominjati joint, LGBT zajednicu i slične škakljive teme, što je za slušatelje bilo svetogrđe. Ona mi je bila inspiracija u tom trenutku. Shvatila sam da se ne mora ići linijom manjeg otpora i živjeti neki "život po šabloni", a da ni sam ne znaš zašto to sve radiš. A mene je u tom periodu baš lupio bunt protiv konvencija bilo koje vrste, tada sam završavala faks i počinjala pjevati. Znala sam da je vrlo izgledno da ću teško moći živjeti od pjevanja, ali sam isto tako znala da ne želim tražiti posao u svojoj struci. I to je bilo baš u periodu nastanka pjesme "Život nije siv". Moj tadašnji stav da su konvencije glupe i dosadne bio je zapravo najveća inspiracija za pjesme u periodu prvog albuma.
Ali se pokazalo da niste bili u pravu, jer zapravo živite od svog pjevačkog rada.
U životu sam imala više sreće nego pameti. Uvijek sam se trudila oko svojih snova, ali to kako mi se život posložio, nitko ne bi mogao isplanirati. Doslovno sam s faksa uletjela u ovo i završetak studija mi se poklopio s periodom kad je sve eksplodiralo i kad sam počela zarađivati od glazbe. Jako sam zahvalna jer često gledam ljude koji su puno bolji od mene, godinama nešto pokušavaju, ali im se jednostavno nije posložilo. I taj timing, koliko je on samo bitan. Ta moja pjesma je tada bila nešto drukčije, danas vjerojatno ne bi bila. Morala je izaći baš tada.
Što ste zapravo završili?
Engleski i njemački, to sam oduvijek htjela studirati i mislila sam da ću se time baviti. No, to je bio racionalni dio mene, da ću biti prevoditeljica. Voljela sam studirati, ali kad sam počela ozbiljnije pjevati, odmah sam znala da to želim.
Studij vam je pomogao da sad možete lijepo pjevati na engleskom jeziku.
Jako puno mi je pomogao.
Ali bilo je, vjerujem, i naporno.
Da, srećom je bila peta godina faksa kad sam izbacila prvu pjesmu i profesori ti već malo gledaju kroz prste jer si najgore prošla. Ta zadnja godina je bila gusta dok nisam napisala diplomski.
Kako su roditelji promatrali cijelu tu vašu priču? Obično oni žele da im dijete nastavi putevima fakulteta, ali možda je kod vas bila drukčija situacija.
U početku su zabrinuto promatrali kad sam im rekla da ću biti pjevačica. Rekli su mi: "Drago dijete, ti ni ne znaš što želiš." I ja se danas mogu složiti s njima jer definitivno nisam znala što je točno to što želim. Ali i da jesam, to svejedno ne bi promijenilo moju odluku. I rekli su mi: "Trebaš raditi što želiš, samo završi faks." Ali su se isto nadali da ću skužiti da to nema smisla i da će mi to biti samo hobi. Ali su podcijenili moju tvrdoglavost i mama mi je u jednom trenutku rekla nešto što je bila inspiracija za pjesmu "Život nije siv": "Misliš da ćeš biti sretna ako pjevaš?" Ali to mi je rekla nekako sažalno i bila sam baš tužna i ljuta. I onda sam počela pisati u sobi tu pjesmu, a prvi stih mi je: "Bojiš se da sreću neću nać?" To je bio baš nastavak na to što mi je mama rekla samo nekoliko minuta prije. Tako da je to bila zapravo pjesma o inatu. I o tome kako trebam ići svojim putem. Kasnije su oni to skužili i, naravno, bili presretni i ponosni. Ali trebalo im je neko vrijeme, da vide financijsku sigurnost. To im je bilo najvažnije.
Pretpostavljam da i vi mislite, kao i većina drugih, da Eurovizija glazbeno nije bitna, ali da je bitno biti na pozornici. Jeste li vi dovoljno iskoristili tu pozornicu?
S jedne strane dala sam sve od sebe i na toj pozornici i oko nje, bila sam na dosta evenata i odradila mnoštvo intervjua sa stranim novinarima. Baš sam se trudila iskoristiti svaki poziv jer mi je to bilo bitno zbog glazbe na engleskom koju sam htjela plasirati. Ali mislim da kod nas nema još logistike ni sistema koji te podržava, zapravo si prepušten sam sebi. Kao nacija ne vidimo potencijal koliko se možemo brendirati kroz Euroviziju. To je sve jako skupo. Ti kao privatna osoba jednostavno ne možeš sam. Neka ozbiljna institucija mora stati iza tebe. Ne mislim samo na HTV, u Izraelu i Ministarstvo kulture i Ministarstvo turizma stoje iza toga. A kad pobijediš na Dori, to je tornado svega. Ja sam već sljedeći dan morala napraviti milijun stvari. Mi smo toliko toga planirali, htjela sam cijeli EP objaviti prije nego što dođem u Torino, ali nisam stigla. Puno se toga moglo bolje odraditi, čak i ne nužno u smislu plasmana, ali u smislu da si odškrineš neka vrata koja bi si kasnije možda mogao širom otvoriti. Jer to je takva jedinstvena prilika. Moja je slika bila u londonskom Timesu, stavili su me na cover članka. Kad bih ja do toga mogla doći bez Eurosonga? Nikada. Sad se nadam da ćemo se malo uozbiljiti nakon velikog uspjeha Baby Lasagne, da će se promijeniti pristup tome.
Planirate li još koji put otići na Euroviziju?
Trenutačno ne vidim smisla jer sad znam što se može i što se ne može.
Kako ćete iskoristiti zimsku prazninu, za neko putovanje ili za neke nove pjesme?
Snimam "The Voice Kids" do 15. veljače pa nemam baš praznog hoda za putovanje. Ali voljela bih sad malo više pisati na engleskom pa da sljedeći album bude na tom jeziku.
Nekako mi se čini da s tim engleskim postoji problem ako su pjesme namijenjene samo domaćem tržištu. Možda zvuči cool, ali teško postaju hitovi.
Prvenstveno to radim zbog vanjskog tržišta, ali i zato što jako uživam pisati i pjevati na engleskom. Bila bi šteta da to ne radim jer sam engleski studirala i diplomirala. Engleski je puno fleksibilniji, sve su riječi jednosložne ili dvosložne, svaku riječ možeš spojiti s bilo kojom riječi, svaka riječ može biti i glagol i imenica po potrebi, a da se forma ne promijeni. Jednostavno, to je raj za spisatelja – hrpa igračaka koje možeš spajati. Kad pišem na engleskom, kao da uronim u neki svoj alter ego gdje mi je lakše svašta reći, jer engleski trpi bilo koju riječ koja bi na hrvatskom zvučala grubo. Kao, boli me briga što ću sad reći, ovo je na engleskom, nitko to neće ići analizirati kao na hrvatskom.
Kako održavate fizičku i duhovnu kondiciju? Trčite li, pazite li na prehranu? Pazite li koliko spavate? Pazite li da se ne odate previše porocima? Jeste li uzorna cura ili pomalo boemka?
A pomalo jesam boemka, volim dobru zabavu i volim zaružiti. U našem se lifestyleu jako puno pije. Kad si stalno na nekim eventima, sastancima, zabavama, koncertima, kad ti je noćno radno vrijeme, teško je ne piti. Tu je i svojevrsni društveni pritisak pa praktički nešto nije u redu s tobom ako nećeš ništa cugnuti. Hej, što ti je, jesi ti u nekoj religiji? Sve u svemu, jadna naša tijela, moraju svašta proraditi i apsorbirati u jednom prosječnom životnom vijeku. Ali nisam apsolutno protiv poroka, ništa nije loše ako je umjereno, ništa nije otrov samo po sebi ni lijek samo po sebi. U životu je sve samo pitanje doze.
Provodite li kakve fizičke treninge?
Volim puno hodati, ali ne mogu reći da baš svaki dan puno hodam. Trudim se nešto vježbati kod kuće, ali to je jako sporadično. Uopće nisam sportski tip, nemam neku tjelesnu koordinaciju i nemam talent za pokret jer valjda nemam tjelesnu inteligenciju. Mogu zahvaliti genetici što ne moram previše paziti što jedem, pijem i (ne) radim. Ali trebala bih se početi baviti nečim. Budemo li za tri godine pravili intervju, vjerojatno ću isto to reći...
Znači, ne pazite ni na prehranu, tipična Slavonka?
Po mami sam Ličanka sam pa me taj dio malo izvlači. Volim pojesti sve slavonske proizvode, ali ne volim jesti kasno navečer. Doručak mi je jako bitan, večera mi je nebitna. Vjerujem da bi se, kad bih se predala večeri, to vidjelo za neko vrijeme.
Kuhate?
Pa tu i tamo, ali ne prečesto, i nisam neki talent za kuhanje. Ne mogu reći da u tome uživam.
'Ajmo za kraj par blic muzičkih pitanja. Norah Jones ili Alison Krauss?
Jooj, baš teško. Ah, Norah Jones mi je ipak možda bliža, boja njezina glasa, interpretacija, šarm, taj njezin đir da malo svira, igra se, pa malo pjeva...
Nick Cave ili Bob Dylan?
Bob Dylan. Mislim, dobar mi je i Nick Cave, ali za njega sam se zainteresirala tek u zadnje dvije godine. Nisam ga prije doživljavala. A Bob Dylan je kralj riječi. Kad netko toliko zna s riječima, ne možeš mu se ne diviti. Iako više volim, to je sad možda grozno reći – covere Dylanovih pjesama. Kroz te covere lakše zavolim njegove pjesme pa onda slušam original kad mi cover priraste srcu.
Za kraj – slavonski derbi: Majke ili Opća opasnost?
A nekako je Opća opasnost bliža mojoj generacije, pa tako i meni.
