Mladi novinar HRT-ova centra u Puli Marko Percan u pamćenje gledatelja uvukao se svojim kreativnim pristupom te iznimnim senzibilitetom u izvještavanju. Mnogi su ga zamijetili u emisiji 'More', ali i tijekom izvještavanja o izbjegličkoj krizi u Poljskoj, Moldaviji te na granicama odmetnute proruske regije Pridnjestrovlje koja se odvila proljetos. Marko je svojim radom i trudom zavrijedio nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji novo lice godine, a u intervjuu nam je otkrio kako ga je ova nominacija iznenadila.
Nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji novo lice godine, je li vas nominacija iznenadila?
Jesam, baš sam se iznenadio! Prva mi je javila baš Lucija Judnić! Bio sam na nekoj pressici, ona me zvala i čestitala, isprva nisam ni razumio o čemu je riječ. Kad sam se vratio s terena prvo sam javio svojoj urednici Korneliji Benazić. Trebalo mi je zapravo par dana da mi se slegne oduševljenje. Meni je to veliki poticaj da i dalje učim i napredujem u poslu kojeg volim. Moram zahvaliti svom HRT Centru Pula, cijelom HRT-u i svim kolegama koji su mi dali priliku i uvijek bili i moji učitelji i moja velika podrška.
Što mislite o ostalim nominiranima u vašoj kategoriji i koga smatrate najvećom konkurencijom?
Luciju naravno! (smijeh). Bit će mi iskreno drago ako ona osvoji Ružu. Dvoje smo nominiranih s HRT-a i mislim da je već to veliko priznanje za nas i našu TV kuću. Inače, mislim da su glumci i glazbenici po popularnosti ipak malo "jači"od nas novinara, ali ne predajemo se mi lako... Nikad se ne zna!
Posebnu pažnju gledatelja privukli ste svojim izvještavanjem o ratu u Ukrajini i izbjegličkoj krizi u Poljskoj i Moldaviji. Postoji li neki detalj koji Vam posebno ostao u sjećanju iz tog vremena? Koliko Vam je bilo teško raditi u takvim uvjetima?
Teško je i naporno. Srećom pa sam imao dobru ekipu – snimatelje Dragana Turinu i Silvana Mikašinovića. Imali smo po šest, sedam javljanja uživo gotovo svaki dan, u stranoj zemlji u kojoj se treba snaći, pronaći uvijek nove teme, sugovornike, mjesta.... Svakoga dana na ulicama Krakowa bili su i antiratni skupovi. Na jednom takvom, zasvirao sam harmoniku s grupicom mladih. Kasnije sam shvatio da su me baš po tome gledatelji najviše zapamtili. Mnogi su mi rekli – "baš si pravi Istrijan". Inače, u to vrijeme oko pet milijuna ljudi bježi u smjeru zapadne Europe. Tako se posebno sjećam graničnog prijelaza Medyka na granici Poljske i Ukrajine. Sve mi je izgledalo poput seta na filmu "Mad Max" – izbjeglice, volonteri, indijski Sikhi, pripadnici Falun Gonga, zatim "Liječnici bez granica", čak i jedan talijanski aktivist koji je na granicu donio neki rasklimani klavir i svirao! Usred cijelog tog kaosa u sjećanje mi se urezala jedna ukrajinska djevojčica. Ona je naopako stavila svoje male roze sunčane naočale i smijala se svima, baš kao da je se ništa od toga ne tiče. Shvatio sam tada da "veliki i odrasli" imaju moć okončati rat da to zaista žele. Možda će jednom, kad im to bude u interesu, obući svoja odijela i kravate i dogovoriti se, a pritom su najveću cijenu u cijeloj priči platili civili, posebno djeca.
Tijekom najžešćih napada na Ukrajinu bili ste u Moldaviji, na granici. Jeste li se osjećali neugodno? Nesigurno?
Na trenutke da. To je najsiromašnija zemlja Europe, u vrijeme našeg posjeta bila je zapravo u izvanrednom stanju. Letova nije bilo pa smo se dva dana vozili do tamo, onda smo zapeli na granici, nismo mogli unijeti kameru, svi pričaju samo ruski, ne možemo se sporazumjeti... S obzirom na to da je mentalitet policije i vojske tamo i dalje sovjetski, zapravo sam se najviše bojao da netko ne bi pomislio da smo kakvi špijuni pa nam zaplijeni opremu. Par puta nam je prišla policija i ispitivala za koga snimamo. Mi bismo samo razvukli što širi osmijeh da izgledamo bezopasno i ponavljali bismo „Kroejša! Luka Modrić! Luka Modrić you know?”... To bi uvijek smirilo situaciju. U Moldaviji se inače nalazi odmetnuta proruska samoproglašena para-država Transnistria. Došli smo do njezine granice i punktova koje drži ruska vojska. Tamo nema mjesta za šalu. U to je vrijeme granatirano i jedno ministarstvo u tom području, počela su puškaranja, očekivalo se da će ruska vojska ući u taj dio Moldavije kako bi dodatno pritisnula jug Ukrajine. Ljudi su u kolonama bježali iz tog područja i bilo je napeto. No, upravo sam u Moldaviji doživio i najljepšu uspomenu s tih putovanja. Bili smo u malom selu Volintiri, 40ak kilometara od ukrajinske Odesse koja je dan prije raketirana. Primila nas je jedna obitelj. Svi Moldavci tamo, zapravo, primili su izbjeglice u svoje domove. Tamo ljudi imaju jako malo, no i to malošto imaju, podijelili su s drugima i potrebitima. Tu poruku želim prenijeti svima ovdje kod nas. Kad već mi novinari imamo tu moć da putem medija nekome "uđemo u dom", onda tu moć želim iskoristiti za tu dobru poruku koju nosim s tog terena.
Mnogi su Vas zamijetili i u emisije 'More', a ističite se i svojim kreativnim pristupom. Postoje li neke zadaci, ili neka tema koju ste obraditi, da su Vam posebno dragi?
"More" je jedna od najgledanijih emisija HRT-a u kojoj zaista novinar može izraziti svoju kreativnost. Mislim da je rad u informativi lijep i dinamičan, ali svi ti dnevni prilozi u novinarskom smislu ostaju relevantni vrlo kratko. S reportažama u "Moru" nije tako. Snimiti nekog posljednjeg ribara, čovjeka koji je preživio potonuće, neko prekrasno mjesto uz more... Takvi prilozi s protokom vremena zapravo dobivaju svoju vrijednost. I zato volim reportaže. Najviše volim pronaći kakvu ekskluzivu. Primjerice, najsjeverniji grob jednog Hrvata nalazi se blizu Sjevernog pola, a u njemu počiva jedan pomorac iz Istre! O tome sam snimao priču. Najteža priča za "More" pak bila mi je kad sam s ribarima po jugu isplovio u cjelonoćni ribolov. Dobio sam morsku bolest i molio sam Boga da nas ili potopi ili da me nekako katapultira natrag u redakciju. (smijeh)
Kako se nosite s užurbanosti i stresom koji posao nosi?
Ako voliš ono što radiš, onda je sve lakše. Morate se na neki način 'dati' u ono što radite. Volim reći da je novinar dobar onoliko koliko je dobar njegov zadnji rad. Nije tako samo u novinarstvu, već i u životu općenito. A inače, dobra priprema i plan pravi su načini za smanjenje stresa i žurbe.
Kako volite provesti slobodne dane? Imate li neki recept za 'isključivanje' iz svega i opuštanje?
Da. Ne mogu bez glazbe. Volim svirati ili si samo pustiti nešto što volim. Također, odem u Rakalj odakle sam rodom pa u maloj konobici zapalim vatru i gledam more. Ili to ili se igram s mojom dvogodišnjom nećakinjom Iskrom. To je najbolje društvo koje postoji.
Dodjela je zakazana za 24. ožujka u HNK u Zagrebu. Hoćete li doći i tko će vam biti pratnja?
Svakako dolazim, nadam se u pratnji obitelji.
VIDEO Nakon šale voditelja na račun Marije Šerifović, javila se i ona: 'Problem je u nedostatku talenta'
