Nakon dvije godine iščekivanja i tolikog perioda snimanja, hrvatski igrani film “Šesti autobus” otvorit će 69. Pulski filmski festival. Riječ je o potresnoj drami o padu Vukovara producenta Dominika Galića i redatelja Eduarda Galića koja svoje uporište nalazi u stvarnoj priči o tzv. šestom autobusu kojim su zarobljeni branitelji i ranjenici odvezeni iz vukovarske bolnice na Ovčaru, a čija sudbina nije poznata ni nakon 29 godina. Između ostalog, u filmu će se pronaći transkripti sa suđenja Spasoju Petkoviću Štuki iz kojih se doznalo da je upravo on likvidirao francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera. Film se snimao na vojnom poligonu u selu Gašinci, u Vukovaru, Zagrebu, Glini i Beogradu. Glumačku ekipu filma predvode Zala Đurić Ribić i Marko Petrić uz Radu Vulina, Živka Anočića, Pavla Matuškog i Ozrena Grabarića, a tu su i Arnaud Humbert, Goran Vrbanić, Josipa Anković, Ivica Lučić, Ermin Sijamija, Muhamed Hadžović i mnogi drugi. Naš nekadašnji plivački rekorder i olimpijac Dominik Galić je, osim što je producent filma, i autor njegova scenarija.
Vaš film “Šesti autobus” otvara ovogodišnji Pula Film Festival. Kako ste došli na ideju za snimanje ovog igranog filma? Je li on logičan nastavak vaše dokumentarne serije “Heroji Vukovara”?
Svakako je logičan nastavak ideje, prikupljenih materijala, ljudskih svjedočanstva, poznanstava, mnoštva emocija koje se tijekom više od deset godina istraživanja i prikupljanja materijala sakupe u redateljskim i producentskim glavama. Očekivano, logičan je i slijed nakon “Heroja Vukovara”, no ne bih volio da s tim prizvukom odmah dođemo na temu desnice i ljevice jer, kao što znate, “Heroji Vukovara” su popularni u svakom selu i gradu u Hrvatskoj. Stvorili su na desetke heroja, no uvijek imaju taj “desničarski” prizvuk. Što god to u Hrvatskoj značilo, a vjerujte mi za različite ljude doista znači različito. Žalosno je da, ako taj prizvuk u ratnim temama nemate, morate se baviti hrvatskim zločinima u Domovinskom ratu, nekom vrstom univerzalne kritike društva, kroz kritiku svog rata (Domovinskog) ili barem nekom pričom koja na kraju kroz rat vuče izjednačenje krivnje i banalizaciju jasno iskazanu u tri riječi: “rat je zlo”. To svugdje bolje prolazi, i vani i kod nas, što se kritike tiče. A da je rat zlo to znamo, no složit ćete se da nas je netko ipak prvo morao obraniti da bismo to mogli govoriti. Zaključno, dakle, “Šesti autobus” nastavak je velikog dijela našeg bavljenja općenito Vukovarom, ali i situacijom u našoj zemlji. Naime, ideja je rođena u trenutku kad se na suđenju u Haagu pojavila priča o tom autobusu, bazirana na priči jednog velikog vukovarskog branitelja koji je sa Srpkinjom prije samog rata dobio kćer i poslije ih, do dandanas, nije vidio. Ime ni pod velikim mukama ne smijem i ne želim otkriti. Sad se malo šalim, no zaista je to tajna koju malo tko zna, a takvih je tajni u priči o Vukovaru, vjerujte mi, mnogo.
Kada ste prvi put čuli priču o šestom autobusu? Je li on postojao ili ne?
Kao što sam naveo u prethodnom pitanju, čuo sam je kada sam pregledavao transkripte iz Haaga. Je li on postojao ili ne, jednako je pitanju istine o jednom ratnom danu. A ona je uvijek ovisna o kutu gledanja i onom tko priča. Na to pitanje doista nema jednostavnog odgovora. No činjenica je da neki ljudi koji se vezuju uz taj autobus nedostaju. Kao što je činjenica da još puno ljudi iz Vukovara nema i da je njihova sudbina nepoznata.
Koliko ste dugo pisali scenarij i koliko se on temelji na činjenicama, a koliko je fikcije?
Egzaktan odgovor teško je dati, ali recimo da je scenarij nastajao 10 godina upravo zbog izazova da činjenice što bolje implementiramo u fikciju te da film bude zanimljiv svima – i onima koji prate i znaju priče o Vukovaru, i našoj djeci i strancima i ljudima koji možda ne bi htjeli gledati film o Vukovaru, odnosno ratni film. Na kraju možda najvažnije: doista sam želio da ovaj film otvori i mnoga šira pitanja poput potrage za vlastitim identitetom i na čemu ga baziramo te pitanja gdje završava istina i počinje laž, jer, podsjetimo, ona je često samo pitanje kuta gledanja i, što vrijeme više prolazi, kalkulacije tko od toga ima koristi. A to se najbolnije vidi na pitanju nestalih. Jedino oni koji su tražili znaju muku traženja istine među lažima i kolopletima raznih interesa.
U filmu ste ostavili i neka prava imena, odnosno nadimke. Primjerice, pratimo suđenje za Ovčaru, na kojem se pojavljuje pokajnik Štuka, za kojeg se zna da je ubio Jean-Michela Nicoliera. Zanimljivo je da se za to doznalo zahvaljujući transkriptima sa suđenja koje ste otkupili?
Tijekom proteklih godina doista mi se ponekad činilo da smo otac i ja kao neki luđaci koji se bave nečim što je svima poznato, a nikog ne zanima. Jer s malo napora (ali mnogo upornosti) i relativno malo novaca došli smo do mnogo toga. Da smo imali potporu, bilo bi i puno više. Većinu vukovarske TV arhive nabavio sam u Beogradu. To se sad malo mijenja, ali nažalost, tu je još jako puno populizma koji je, kad su u pitanju ovakve teme, Božji grijeh.
Godinama slušamo o tome da nema pravih filmova o Domovinskom ratu i Vukovaru. Nevjerojatno je da su dosad najbolji film o padu Vukovara snimili Francuzi – “Harrisonovo cvijeće”. Zašto je tako?
Vjerujem da sam vam donekle dao odgovor kroz prošlo pitanje. Nažalost, imali smo mnogo podmetanja, s toliko malo novca smo radili da ne znam da bi to itko drugi tako radio. Realno, za ovaj budžet koji smo mi imali rade se komorni filmovi po Europi, pa i u Hrvatskoj. Dakle, broj jedan – nitko od autora ne želi to raditi jer, ako je takav film imalo patriotski, često nema puno šanse na festivalima. Budžet je nemoguće pokriti samo iz sredstava HAVC-a, a Europu naši filmovi o ratu za sada ne zanimaju. S jedne strane imate populizam koji zapravo ne želi takve filmove, nego nekakvu, samo njima poznatu istinu, koja s filmom zapravo suštinski nema veze, a s druge da se to uopće ne treba raditi. Nadalje, treba istaknuti da je svijet umjetnosti sam po sebi puno ljeviji, što još dodatno sužava prostor. Već ovime što sam rekao vjerojatno sam stvorio dovoljno protivnika. No nije da ih i prije nije bilo, a uvijek ostaje nada da se stvari i mišljenja (dobrim i kvalitetnim djelima) mijenjaju.
Ovo je jedan malo drukčiji film o Domovinskom ratu, u kojem fabula skače iz sadašnjosti u prošlost. Jeste li odmah imali ideju za takav scenarij?
Da, to je odmah bila ideja baš zbog tog dijela istine i sjećanja koji se zapravo mijenjaju kako vrijeme prolazi. Moram priznati da je to bio najteži dio filma, mi kao scenaristi puno smo radili, a dobar dio je krojila i montažerka jer je to montažno vrlo zahtjevno, a ona je, kao i ostatak ekipe, odradila vrhunski posao.
Film ste najavili još prije pet godina. Zašto je trebalo proći toliko vremena do premijere? Kako ste zatvorili budžet i koliki je on?
Budžet je toliko malen za ovakav film da mi je neugodno spominjati brojke. No ovim putem od srca zahvaljujem svima koji su vjerovali u nas, u ideju “Šestog autobusa”, u pronalazak istine te pomogli i pomagali tijekom ove četiri godine. Trebalo je mnogo više vremena od planiranog jer zapravo smo to radili uz mnogo poteškoća koje su dolazile s različitih strana, bile potaknute racionalnim, ali često i potpuno iracionalnim razlozima da bi se i o tome dao napraviti film. Konkretno, budžet je iznosio nešto više od 800 tisuća eura pa je lako donijeti zaključak. Ja, nažalost, toliko teškoća nakon uspjeha “Heroja Vukovara” nisam očekivao i možda je to bila moja velika zabluda koja nas je koštala i vremena, živaca, pa i na kraju novca. Mogao bih vam tu još mnogo toga reći, no mislim da je puno bolje da zahvalim dobrim ljudima koji su pomogli da ovaj film ugleda svjetlo dana i da svi zajedno na njega budemo ponosni i otvorimo jedno novo poglavlje hrvatskog filma.
Kako je izgledalo samo snimanje? Jeste li uspjeli snimiti sve kako je zamišljeno?
U velikoj mjeri da, no to je bio popriličan izazov uz budžet koji smo imali, uz pandemiju i dva potresa. Iskreno, malo nadrealno iskustvo i da sam znao kolika će biti žrtva da se film snimi, sad kad se okrenem, možda bih ipak dva puta prije razmislio. Jer očekivanja su uvijek bila i jesu obrnuo proporcionalna onome što imate, ona vas guraju naprijed, ali i prisiljavaju da dobro razmislite. Mislim da više nikad u životu ne bih mogao snimati uz ove uvjete, a svom ocu koji je prešao 85 godina da i ne govorim.
Kako ste birali glumce za uloge? Iznenadila je Zala Đurić u glavnoj ženskoj ulozi, zašto je baš ona dobila tu ulogu?
Zala je snimila audiciju i bila je doista izvrsna nakon više krugova. Doduše, prvotno je ta uloga bila pisana za Amerikanku i imali smo ozbiljan interes zvijezde “Igre prijestolja” Emilije Clarke, o čemu se već pisalo u medijima. No HRT je htio da uloga bude na hrvatskom, u vrijeme kad je još bila planirana serija. Daljnje rasprave na ovu temu ovom bih prilikom radije preskočio jer mi je ta situacija ukazala na mnogo toga što me i danas rastužuje. Vratimo se na Zalu, koja je bila sjajna i odigrala Oliviju upravo onako kako smo je zamišljali, dok je pritom imala prednost savršenog engleskog i nesavršenog hrvatskog, baš kako je za ulogu trebalo. Također, vrlo je malo znala o Vukovaru što ju je, po mom viđenju, oslobađalo tereta vukovarske priče i olakšalo joj rad na ulozi bez predrasuda. Zala je izvrsno odradila posao, pokazala sve što je uloga trebala prenijeti i doista sam zadovoljan, pogotovo znajući da joj je ovo prva ovako velika uloga.
U filmu neki naši poznati glumci poput Borka Perića i Ozrena Grabarića glume na srpskom. Jeste li možda za ove uloge pokušali doći do nekih srpskih glumaca pa su vas odbili? Što mislite općenito, kako će u Srbiji reagirati na ovaj film?
Ne, zapravo smo imali poznatih srpskih glumaca koji su bili kandidati upravo za te uloge, no za Borka i Ozrena odlučili smo se jer stvarno savršeno pristaju ulogama koje tumače. Imali smo nedoumice vezano uz jednu ulogu, ali to je nažalost bila posljedica jačanja njihova žutog tiska koji je kod njih puno gori nego kod nas. Interesantno, što vrijeme ide dalje, njihov način funkcioniranja nastavlja još intenzivnije načinom s kojim se osobno ne slažem. Kako će u Srbiji reagirati na ovaj film, zaista ne znam. No, treba naglasiti, a to je ono što znam, transkripti sa suđenja za Ovčaru gotovo su dokumentaristički dio filma i ono što mu daje autentičnost koju teško možete pobiti. S druge strane, nažalost, zbog neospornog utjecaja medija u Srbiji mnogi ljudi imaju potpuno pogrešan stav o ratu pa bi možda bilo jako dobro da ih što više pogleda film i promisli. Zbog njih samih, kao neka vrsta katarze.
Mladi Hrvati koji su rođeni nakon rata danas, nažalost, malo znaju o patnji Vukovara i herojima poput Blage Zadre ili Marka Babića. Mislite li da bi se u školama trebalo više govoriti o tome i prikazivati im se dokumentarni i igrani filmovi o Vukovaru?
Budimo realni, mladi Hrvati ne znaju gotovo ništa o Vukovaru. Kad ih pitate za datume, teško da znaju kad je pao grad, za Blagu Zadru možda su poneki i čuli, a o drugima da i ne govorimo. Mislim da je bolje da se ne zanosimo time da znaju. Ne znaju, a što je još gore, i ne zanima ih uglavnom. Nisam dovoljno pametan niti upoznat da kažem zašto je to tako, ali da bi bilo puno bolje da znaju više o tome kako je stvorena država, bilo bi. Ne treba to biti kao u neka “stara vremena” koja se već godinama previše spominju u svim raspravama, no da sada ne znaju to je činjenica koja bi doista trebala nekoga zabrinjavati. Upravo zato nadam se da će ovaj film otvoriti potreban prozor kroz koji se Domovinski rat može i treba drugačije promatrati jer sad i nije baš atraktivan našim mlađim generacijama. Sjetimo se da su neke vrijednosti ipak stvorile ovu našu državu, da se netko za nju žrtvovao i ratovao, da je netko izgubio svoje djetinjstvo, mladost, nogu, ruku, brata, sina, nekog dragog. Da netko još uvijek ne zna gdje je netko njegov. Iz onoga što ja vidim to do naših mladih ne dolazi, odnosno dolazi baš suprotno – da je Domovinski rat nešto dosadno i da su branitelji povlaštena kasta. I to je ono što bi trebalo promijeniti.
Osim filma, u planu je i igrana serija “Šesti autobus”. Zna li se već kada bismo nju mogli gledati na televiziji?
Imamo sjajnog materijala. Uz još nešto potpore, serija bi relativno brzo mogla ugledati svjetlo dana, pogotovo jer je već uloženo u njezin razvoj na samom početku rada na filmu. Kao što sam već rekao, te potpore je do sada bilo jako malo pa se nadam da će film to promijeniti, da će se dati onaj potreban impuls promjeni razmišljanja i prioritetima te hrvatskoj i svjetskoj javnosti osigurati jedan dublji pogled u dane koji su itekako obilježili našu državu i sastavni su dio naše povijesti, ali i današnjice. To bih zaista volio.
Imate li u planu i nove filmove o Vukovaru i Domovinskom ratu? O kojim drugim događajima biste snimali filmove?
Nadam se da ćemo uspjeti završiti serijal “Heroji Vukovara” koji je sada prijavljen na HRT. To je zamišljeno kao neka vrta epiloga svega dosadašnjeg i mislim da će biti sjajno napravljeno s malo drugačijim pristupom nego do sada, no opet držeći se kostura serijala. Nadalje, imam jedan zanimljiv projekt koji se tiče rata i još jednu sjajnu seriju koju spremamo, a koja je sada u fazi razvoja, no ona nema nikakve veze s ratom, već nečim posve drugim i bit će poseban izazov.
VIDEO: Ivana Brkljačić pokazala račun koji je dobila na jednoj plaži u Hrvatskoj
Al znaju sve cajke napamet