Razvod vojvode i vojvotkinje od Argylla, odnosno Iana i Margaret Campbell, jedan je od najružnijih događaja u britanskoj povijesti 20. stoljeća. Bio je to slučaj u kojem su u javnost za parničnog postupka pokrenutog zbog rastave izlazili najlascivniji detalji odnosa dvoje ljudi, pa čak i vrlo eksplicitne fotografije. A bio je to i prvi put da je u velikoj Britaniji neka žena javno osramoćena. O slučaju Campbellovih BBC je snimio seriju “Vrlo britanski skandal”, koja se kod nas može gledati na HBO-u. Vjerojatno se mnogi od vas sjećaju i “Vrlo engleskog skandala”, serije u kojoj je opisano nešto slično, skandal u kojem je zbog homoseksualne afere okončana karijera Jeremyja Thorpea, lidera britanskih liberala sredinom 70-ih godina. I dok je u toj seriji bilo i elemenata komedije, u “Vrlo britanskom skandalu” tome nema ni traga. Dapače, stvar je prenesena onako kakva je vjerojatno i bila temeljeno na medijskim izvješćima onog vremena, radi se o sredini 60-ih godina. Riječ je o izuzetno mučnoj aferi u kojoj nije do kraja jasno tko je koga zapravo iskorištavao, je li uopće bilo ikakvih drugih emocija da bi sve završilo na javnoj sablazni prema Margaret Whigham koja je za svojeg drugog muža odabrala Iana Campbella, vojvodu od Argylla. On se, pak, do braka s Margaret ženio već dva puta, i to oba puta s bogatim nasljednicama poput nje. Sve su supruge Iana Campbella tvrdile da je on fizički nasilan i emocionalno okrutan te da je u brak s njima stupao samo kako bi se domogao njihova novca kojim je održavao svoj dvorac Inveraray. Isto je tvrdila i Margaret koju je vojvoda Ian oženio 1951. godine, a u braku su ostali do 1963. godine. Ova priča iz visokog društva i danas bi vjerojatno privukla toliko pozornosti medija i javnosti kao i 1963. kada je taj brak okončan u javnoj brakorazvodnoj parnici. Ima tu svega, plemstva, bogatstva, politike, novca, preljuba, vrućih ljubavnih scena, nasilja, drugih poroka. Nekako se čini da se bez obzira na sve naše društvo nije previše promijenilo. Claire Foy kao Margaret Campbell i uvijek odlični Paul Bettany kao Ian Campbell sjajni su u glavnim ulogama koje nisu tako jednostavne jer traže prikaz dosta široke palete osjećaja koji sežu od nekontroliranog bijesa do taktilne ljubavi. Serija je postavljena nelinearno, u pojedinim sekvencama vraća se nekim događajima, dijalozima s drugim akterima života dvoje ljudi, a sve se većinom događa u klaustrofobičnim interijerima tradicionalnih otočkih građevina.
No kostimografija je izvrsna, kako to već BBC zna napraviti. Namjera da se priča prikaže kao izrazito tjeskobna, ali i kao svojevrsna optužnica medijima i onodobnom britanskom društvu čini se prilično uspjelom jer lijepa Foy i neuništivi Bettany, koji doista zaslužuje jednu zaista vrijednu ulogu u nekoj ozbiljnoj produkciji, zaista reflektiraju upravo takve osjećaje. Riječ je o bombastičnom raspadu braka koji zbog titula i high society okruženja u kojemu se dvoje ljudi kreće dolazi pod lupu opće javnosti. I u tome guštaju svi, i oni siromašniji koji vole gledati neuspjeh onih bogatih, ali i oni na vrhu gdje je taština primarna emocija. No nije to ni prvi ni zadnji takav razvod. Ovaj je posebno važan jer je to bio prvi slučaj u kojem su u javnost dospjele lascivne fotografije. Radi se o polaroidnim fotografijama seksualnih činova vojvotkinje od Argylla, uključujući i jedan felacio. Vojvotkinja i bezglavi čovjek, bio je najpoznatiji naslov tadašnjih tiskovina jer na jednoj fotografiji vidi se žena kojoj je u ustima ukrućeni penis nepoznatog muškarca kojem se ne vidi glava. Priznanje vojvotkinje da je to doista ona otvorilo je put za njezino javno sramoćenje, jasno i razvod na njezinu štetu, a nakon toga više nije bilo granica u nabacivanju prljavštinom i blatom na ženu koja je živjela slobodnije i imala određene sklonosti, ali sasvim sigurno nije u tome bila jedina. Bilo je tu i nekoliko fotografija koje prikazuju muškarca koji se zadovoljava, ali mu se također ne vidi glava. Ipak, Margaret Whigham Campbell bila je prva žena u 20. stoljeću kojoj je javno nalijepljeno bijelo pero preljubnice bez krzmanja i uvijanja, koja je bačena u ralje javnosti, odnosno tiska koji na Otoku i danas zna biti iznimno brutalan. U seriji su te scene prikazane vrlo učinkovito, ne skrivajući o čemu se točno radi, ali opet ne ulazeći u zabranjeni, za prime time televiziju nedopušteni prostor. Pri tome, naravno, obje strane iznose svoju verziju. A činjenica je da su i jedno i drugo spletkarili od početka. Ian Campbell prije braka ponudio je brojne stvari iz svojeg dvorca kao kolateral za Margaretin novac, da bi joj onda ozvučio automobil. Ona, pak, nije prezala od falsificiranja pisama po kojima je ispadalo da Ian nije otac svojih dvojice sinova iz braka s Louise Timpson, svojom drugom suprugom. To je i okosnica serije koja kulminira vojvodinom tvrdnjom kako ga je varala ni manje ni više nego s 80 muškaraca, među kojima je bilo i ministara i plemića, a o tome je vodila i dnevnik. U tim zapisima su imena raznih muškaraca s kojima se Margaret družila i prije braka s Ianom Campbellom, a kod većeg broja tih imena stajala je i oznaka, slovo ‘v’. To je Campbell protumačio kao znak za seksualni odnos. Nije to mogao potvrditi sve do pronalaska eksplicitnih fotografija koje je Margaret iz nekog razloga čuvala, a na suđenju je javno priznala da je na njima doista ona.
Taj trenutak u seriji doista je jedan od intrigantnijih koje smo vidjeli na televiziji u posljednje vrijeme, svakako je ovdje Paul Bettany uspio dočarati mješavinu emocija kroz koje je doista vjerojatno u tom trenutku prolazio lik koji tumači. Od gađenja preko susramlja jer ipak je riječ o njegovoj dugogodišnjoj supruzi, pa do trijumfa ipak pomiješanog sa stanovitom tugom. Potisnulo je to činjenicu da je vojvoda do tih dokaza došao provalom u privatni ormarić svoje supruge dok je ova bila na putu u New Yorku, a odvratilo je pozornost i od njegova opijanja, kockanja, zloporabu lijekova. S druge strane, ni Margaret nije bez grijeha, osim preljuba i eksplozivni izljevi bijesa, čak i nasilja prema suprugu također su repovi koji su se vukli kroz mučan proces razvoda kojemu je teško pronaći premca i u sljedećih 60 godina. Javna sablazan vojvotkinje od Argylla nije stala s razvodom. Godinama iza toga tema je bila – tko je muškarac ili tko su muškarci s fotografija koje ona oralno zadovoljava, odnosno muškarac koji se zadovoljava pred objektivom. Pet je muškaraca spominjano – Duncan Sandys, ministar obrane Ujedinjenog Kraljevstva koji je imao jedini Polaroid u državi u to vrijeme, poznati glumac Douglas Fairbanks za kojega se u kasnijoj analizi rukopisa na fotografiji samozadovoljavanja tvrdilo da je doista on, pa onda John Coharie, američki poslovni čovjek, Peter Combe, portparol hotela Savoy pa i Sigismund von Braun, brat Wernhera von Brauna. I zatim još jedan, Bill Lyons, američki korporativni direktor na kojega je uputila Margaretina pokćerka, ali tek 2013. godine. Na Sandysa, inače zeta Winstona Churchilla, uputila je sama Margaret naglašavajući činjenicu da je jedini Polaroid postojao u ministarstvu obrane, dok je Fairbanksa odao rukopis, odnosno njegova analiza. O tome je čak snimljen i dokumentarac prije nekih 20 godina. Sama Margaret umrla je bez novca koji je potrošila na slatki život ne priznavši nikada eksplicitno tko su muškarci s fotografija. Proteklih nekoliko godina svjedočimo svojevrsnoj katarzi britanskog društva u kojoj svoje najviše uglednike serije poput ove prikazuju u svjetlu drukčijem u odnosu na ono što je prikazano u službenim izvješćima. Propast ministra obrane Johna Profuma vidjeli smo u Suđenju Christine Keeler, vođe liberala Thorpea u “Vrlo engleskom skandalu”, kvarnost plemstva i visokog britanskog društva u vrlo britanskom skandalu. Plodno tlo za garantiranu gledanost i nove javne diskusije.
