Miki Solus, pravim imenom Miroslav Kocijan, jedan je od onih izvođača kojeg volite ili mrzite na prvo slušanje.
Student povijesti umjetnosti i kroatistike na Filozofskom fakultetu svojim je zabavnim tekstovima i prividno nonšalantnim aranžmanima već stekao kultni status među studentskom populacijom, a posljednji ga je EP učinio poznatim i široj publici.
Bend ti se sastoji od klavijatura, cojonesa i bas gitare, netipičan izbor instrumenata...
To su ostaci većeg benda koji se raspao. Prije sam svirao gitaru, ali shvatio sam da mi klavijature, koje su neiskorišten instrument, bolje idu. Kada uzmeš gitaru u ruke, uspoređuju te s drugima, tako da su klavijature bolje. Nekima se možda i neće sviđati zvuk koji stvaramo, ali nitko drugi ne svira klavijature i pjeva, osim možda Arsena Dedića prije sto godina. Inovativni smo, bez pardona.
Koju vrstu glazbe onda svirate, jeste li pop band?
Svaka je muzika koja ima strofu i refren pop pa smo tako i mi, ali možemo reći i da smo neki boogie woogie, jazz, rap... Jedan nas je kritičar prozvao post rap bandom. Ta nam je nedefiniranost malo zeznuta jer nemamo priliku biti predgrupa raperima kojima smo previše pop, a indie bendovima smo previše rap. Ma mi smo neki organski hip hop, kao TBF.
Novi singl "Tvoj dečko je hipster" publika je odlično prihvatila, ali se ljudi ne vole prepoznati u tekstu. Je li bilo negativnih reakcija?
Publika vrišti na tu stvar. Stvar je o studentima Filozofskog, ja sam samo seljak koji stvari gleda iznutra. Volim studij, ali shvatiš kolika je površnost među studentima. Moraju biti u trendu, znati sve o svačemu, općoj i pop kulturi, ali su iznutra prazni. Globalizacija ih je uzela, svi izgledaju isto, zvuče isto... to je pjesma o globalizaciji. Drukčiji smo, ali opet isti.
Je li bilo negativnih reakcija među kolegama?
Nije, to je win-win situacija. Puno se ljudi pronađe u pjesmi, ali ne žele si priznati pa mi čestitaju kako sam dobro smjestio "drugima". Isto je i s pjesmom u kojoj komentiram glazbene kritičare. Svakom kritičaru mora biti dobra jer bi inače ispalo da ne kuži spiku.
Svrstavaju te u val mladih kreativnih kantautora koji su se pojavili unazad dvije godine. Svrstavaš li sebe među njih i razvija li se neka nova scena oko vas?
Mislim da je super to što se događa. Prvi put nakon rata razvija se neka scena. Nina Romić otvorila je vrata kantautorima među kojima sam i ja.
To je dobro jer scena jako stimulira, momčad daje pojedinca, ona je kao plodno tlo. Imao sam sreće što sam se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Tko ti je publika? Imaš li obožavateljice?
Većinom su studenti, ali na manjim koncertima imamo puno djece od pet, šest godina. Sviđa im se nabrajanje valjda. Vrtićka publika s roditeljima i moja baka. Zato će nam se album koji izlazi u veljači zvati "Muzika za djecu i penzionere". Dosta cura voli doći đuskati na naše svirke, ali nisam previše romantičan na koncertima, ljudi se dođu zabaviti. Djevojka, s kojom sam godinu dana, ne mora se brinuti o obožavateljicama.
Albume stvaraš po principu "uradi sam"?
Morao sam tako, ali vjerujem u specijaliziranu podjelu rada. Zbog posljednjeg EP-a pristupili su mi razni izdavači, ali što će mi standardan način rada diskografije? Moram nositi njihov logo i sve sam raditi. Ne treba mi to. Novi ćemo album izdati pod malim izdavačem koji se tek pokreće. Potreban nam je samo dobar PR. Želim jednog dana ostaviti svoje mjesto u povijesti glazbe.
>>Šarmantnom 'reperu' za klavirom smeta pretjerana nostalgija za Štulićem
>>Osam novih hrvatskih izvođača koje morate čuti
