Cyrano de Bergerac jedna je od onih povijesnih osoba koja je ušla u svakodnevni narativ do te mjere da malo tko više i zna tko je on bio. A doista jest bio povijesnom osobom što je činjenica koju je velikim dijelom zasjenilo najuspjelije djelo Edmonda Rostanda, francuskog dramaturga s prijelaza stoljeća, koji je napravio dramu nazvanu upravo po Cyranu. Interes za ovog pisca i duelista vratio se 70-tih godina prošlog stoljeća kada se njegov život ponovo proučava. Sada imamo prilike vidjeti i jedan film o njemu, odnosno ekranizaciju Rostandove predstave, atraktivan i odlično produciran Cyrano redatelja Joea Wrighta.
Novi film o Cyranu mjuzikl je s interesantno odabranim glavnim glumcem, to je svima iz Igre prijestolja dobro poznati Peter Dinklage. Ima tu i stanovitih obiteljskih elemenata, jer partnerica je Dinklageu u filmu Haley Bennett koja je Wrightova supruga, a ovo joj je dugometražni debi. Scenaristica filma je Erica Schmidt koja je – supruga Petera Dinklagea. Sve uobličeno u ekranizaciju mjuzikla koji je postavila upravo Schmidt sa svojim mužem u glavnoj ulozi, samo sada na velikom ekranu. Sva ta kemija dala je doista dobro režiranu i produciranu pomodnu kostimiranu dramu uobličenu u mjuzikl temeljen na drami puno više negoli na stvarnom životu Cyrana. Zaključujete, i sama je drama samo ugrubo temeljena na njegovu životu, a u filmu je to odvučeno i još malo dalje. Jer, u drami Cyrano pati zbog neuobičajeno velikog nosa, ovdje je to zamijenjeno, ali ne akcentirano, visinom. Već u materijalima za film stoji kako u originalnoj kazališnoj drami, Cyrano je talentirani pjesnik i izvrstan mačevalac koji je potajno zaljubljen u ženu po imenu Roxane, koja je i sama ljubiteljica poezije.
Cyrano, svjestan svog izgleda i u strahu od odbijanja, traži način kako Roxani otkriti svoje prave osjećaje. Roxane se inicijalno počinje zaljubljivati u zgodnog vojnog kadeta po imenu Christian, no budući kako Christian nije vičan pisanju, Cyrano se uključuje u igru te umjesto Christiana počinje pisati pjesme i ljubavna pisma. Još je jedan odmak od drame i činjenica da je Christian u filmu tamnoput, odnosno da tamnoputi likovi imaju važnu ulogu u filmu. Što je dobro i u skladu s vremenom, a obzirom da je Kelvin Harrison Jr. dobro oblikovao svojeg Christiana, ne bismo rekli niti da se radi tek o pomodnom poštivanju političke korektnosti. Svakako treba spomenuti uvijek sjajnoga Bena Mendeslohna u ulozi De Guichea.
Joe Wright ima već iskustvo s kostimiranom dramom napravljenom po poznatom književnom predlošku, a to je Ana Karenjina, pa ranije Ponos i predrasude te Okajanje, gdje su ova ranija dva filma bila daleko uspješnija nego Ana Karenjina ali i nego Cyrano u kojem ipak nema omiljene Wrightove Keire Knightley koja je nastupala u glavnoj ulozi u sva tri spomenuta filma. Realno, sa Cyranom je sve u redu, produkcija je raskošna i uvjerljiva, glumci u priči koja je otprije poznata, funkcioniraju jako dobro. No, čini se da odabir da novi Cyrano bude mjuzikl nije publici najbolje sjela.
Odmah se da primijetiti kako nam niti jedna od pjesama izvedenih u filmu nije ostala u uhu, dapače, izvjetrile su vrlo brzo, a neki je preduvjet za uspjeh takvog filma i potencijalni hit. Više je to razlog, čini nam se, nego inflacija kostimiranih drama na televiziji i velikom ekranu, toga se, izgleda, publika nikako ne može zasititi. No, kada se u mjuziklu radi, očekuje se da se kući ode – pjevajući. Sve ostalo na nivou redatelja koji nam je dao Darkest Hour.
