Prošlo je skoro tjedan dana otkako je svatko zapalio svoju posljednju cigaretu, prestao spominjati tuđe majke u negativnom kontekstu, počeo trčati i pohađati teretanu te općenito postao bolji čovjek koji zdravije živi.
Tko ne ispuni svoje novogodišnje odluke slabić je, ali onaj tko ih donese - prečesto se upravo to ispostavi - taj je pravi naivac!
Dok sam sarmom liječio prvosiječanjski mamurluk i na televiziji gledao novogodišnji koncert posvećen bečkim valcerima porodice Strauss, odlučio sam da ću ove godine biti iznimka od tog pravila te sam sastavio vlastitu listu novogodišnjih odluka kojih ću se, barem u centru grada, strogo pridržavati tijekom idućih 365 dana.
Elem, na sam vrh liste stavio sam odluku da ću se društveno mnogo više angažirati za boljitak života u centru grada. Nade koje sam gajio u novu vlast izjalovile su se vrlo brzo pa sam uslijed toga odlučio da stvari moram preuzeti u svoje ruke. Najlakše je žaliti se i prigovarati; od potresa nije napravljeno ovo, pa nije ono, isti ljudi kao i prije dobivaju adventske kućice, a ni pitanje odvoza smeća, kao uostalom i mnoga druga na kojima je nova vlast dobila izbore, nisu bolje riješena... Svi smo toga svjesni, ali malo tko je spreman nešto oko toga i poduzeti, a ja sam, evo, odlučio da to više neću samo promatrati sa strane. Grad je, naime, i moj!
Pokrenut ću stoga, kao jedan od svojih prvih poteza, inicijativu da se na Cvjetnom trgu postavi spomenik maloj crnoj haljini Vlatke Pokos koju je Dikan Radeljak upravo tamo izbacio. Ta ljubavna priča zaslužuje da se na neki način ovjekovječi, a s obzirom na Vlatkinu nanovo stečenu popularnost otkako se vratila iz dijaspore, vjerujem da bi ta pomalo zapostavljena romansa mogla steći kultni status poput one o Ljerki Šram i doktoru Dežmanu koja je već legendarna.
Osim toga, pokušat ću progurati ideju da se Ćiru Blaževića proglasi počasnim građaninom grada Zagreba, Jošku Lokasu da se zabrani i organizacija dočeka njegove vlastite rodbine na aerodromu, kamoli nekih naših sportaša na glavnom gradskom trgu te da se stadion - koji je sasvim iznenađujuće postao glavna tema - izgradi od kontejnera poput onih u Kataru pa da i oni pomalo zaboravljeni stanovnici Banije, ali i zagrebačkog Markuševca te Čučerja, imaju gdje prespavati.
Ukoliko budem uspješan s tim aktivističkim inicijativama, moguće da se, baš poput sadašnjeg vlastodršca, kandidiram i za gradonačelnika. Ime ću si za tu prigodu promijeniti iz Miro u Mito Par, a to će mi, eto, biti i politički program.
2. Hranit ću se skoro pa isključivo kod Draška u Frankopanskoj. Imaju takav ajngemahtec i pohanu piletinu da mi više ni moja pokojna prabaka, a kojoj su to bili specijaliteti zbog kojih smo je posjećivali mnogo više nego što bi to inače bio slučaj, ne nedostaje toliko puno.
3. Do sada sam stalno sjedio u Charlieju, ali priliku ću u ovoj 2023. godini, odlučio sam čvrsto, pružiti i nekim novim mjestima koja su u trendu. Broom 44, na primjer, a koji se nalazi na Dolcu, zaslužio je moju pozornost ako ni zbog čega drugoga onda onih redova prepunih zgodnih djevojaka koji se pred njim svakodnevno formiraju već od jutarnjih sati. Isto, bezbeli, vrijedi i za Cogito u Varšavskoj, Quahwa u Teslinoj te Ziggy's na tramvajskoj stanici na križanju Ilice i Frankopanske. Sva ta mjesta ističu se dobrom kavom, u što uopće ne sumnjam, ali o tome kakva je tamo atmosfera odlučio sam donijeti sud tijekom godine koja je pred nama.
Ni Argentini, legendarnom kafiću na početku Tkalče, neću zamjeriti što nose naziv po državi čija nas je reprezentacija uz jedan lagani sudački poguranac izbacila sa Svjetskog prvenstva u Katru ili, ne znam više ni sam kako se kaže, ali tvrde da može oboje - Kataru. A, vratit ću se i u Kavkaz... Pisao sam nedavno da me njihova politika prisilne naplate i prije prvog gutljaja otjerala kod njihova susjeda Hemingwaya, ali kako su u međuvremenu promijenili sve konobare, ali i tu politiku naplate, tamo ću pokušati napraviti svoju novu bazu.
To je, uostalom, četvrta odluka, a peta je da uslijed svega ovoga gore navedenoga svoj Charlie, kao neku vrstu ishodišne točke, ipak neću zapostaviti.
6. Šesta odluka je bila da ću manje vremena provoditi u kafićima, ali od toga sam u međuvremenu odustao. Ta odluka, osim što je bila kontradiktorna ovima donesenim prije nje, a bolje zakazati na samo jednoj, nego na njih tri, donesena je tijekom snažnog mamurluka. Tko od vas nije, nakon nekog velikog pijanstva, rekao kako nikada više neće piti? Ne treba, dakle, takve odluke preozbiljno shvaćati.
7. Od prosjaka, kojih gradu uopće ne nedostaje, novac ću u buduće davati isključivo Iveku. Najpristojniji je od svih! Traži samo jednu kunu, odnedavno euro, nije nametljiv niti agresivan, a kako mi se čini, nije ni neki lažnjak već klasični gradski žicaroš koji se saživi s gradom i bez kojega se centar više ne može ni zamisliti.
Čista dakle, suprotnost od one pijandure s gitarom, prevaranta s krunicom što glumi da je mutav, a onda otrči u kladionicu i koeficijente računa brže od kompjutera, pa čak i od Giovanija koje je već dosadio i Bogu i ljudima. O onom udruženom zločinačkom pothvatu s trudnicama i majkama s djecom koje se svakodnevno kombijem dovoze iz Međimurja, da ni ne govorim... Njima treba davati još manje nego i onoj maloj što prodaje katoličke kalendare, a ako ne kupite barem jedan, sigurno ste je već negdje čuli, proklinje vas sve do šestog pokoljenja.
8. Kada netko kaže broj pod kojim sam zapisao ovu novogodišnju odluku, neću više - kao što je do sada prečesto bio slučaj, pa čak i u za takve pošalice neprimjerenim situacijama - tražiti neku infantilnu rimu.
9. Trčat ću onaj maraton po centru kada zatvore cijeli grad pa ljudi u autima trube, prolaznici negoduju, a na društvenim mrežama se ljudi javljaju s prijedlozima da se umjesto u centru, kako je zamišljeno, trči po Sljemenu ili nekoj drugoj udaljenoj lokaciji... Maraton se održava u centru upravo kako bi podigao svijest o važnosti bavljenja sportom za zdravlje ljudi među što širem broju naših sugrađana. Na Sljemenu, recimo, također se održava maraton, ali i na još mnogo drugih lokacija tijekom cijele godine. Međutim, sama ta činjenica da upravo te lokacije predlažu kao alternativu prvoj gradskoj zoni, najbolje pokazuje da za te maratone nisu čuli te oni ne postižu onu svrhu koju ovaj maraton u centru očito uspijeva postići. To je, ponovit ću još jedanput, a onda ću prijeći na svoju posljednju odluku za narednih 365 dana - da lijenčinama iz kafane koji potrče samo kada vide da se oslobodio stol u La Bodegi, pokaže svu ljepotu ovakvog načina rekreiranja i, nota bene, življenja!
10. Deseta, pa tako i posljednja, ali ne i najmanje važna novogodišnja odluka koju sam donio prije skoro sedam dana je da početkom iduće godine - dok bakinom sarmom budem liječio prvosiječanjski mamurluk i, na TV-u gledao novogodišnji koncert posvećen bečkim valcerima porodice Strauss - neću sastavljati nikakve liste, niti donositi odluke. Samo ću uživati u porukama nade, mira i prijateljstva, a koje se na taj način promoviraju već osamdeset godina i svaki put čine ono najbolje što nam naredna godina može donijeti.
Odluka stoga treba biti samo jedna, i to svaki dan u godini, a ne samo onaj prvi - da se pridonosi tom humanom cilju.
VIDEO Vjekoslava Huljić: "U pjesmi sam ograničena, a u knjizi se mogu otkačiti i izmišljati do mile volje"
