Prije 43 godine pojavio se Lačni Franz, bend koji je promijenio smjer tadašnjeg rocka drugačijim pristupom i obogatio ga preko svake mjere. Sve ono što je kasnije radio Zoran Predin, pa i književna karijera, mogu se očitati već u tom prvom razdoblju karijere sastava koji na kraju oproštajne turneje 30. prosinca u zagrebačkom Hard Placeu svira svoj posljednji koncert. Prvi put gledao sam ih kao klinac u Lapidariju krajem 1980., na jednom od prvih, ako ne i prvom zagrebačkom nastupu. Kraj mene je pored "prečke" ispred publike stajao Darko Glavan, jedan od žustrih zagovaratelja nove mariborske grupe. Nisam tada puno toga razumio, ali sam itekako osjetio i shvatio; s čarobnjakom Otom Rimeleom na gitari i Predinom pred mikrofonom - koji se izvijao u trapericama i crnoj kožnoj jakni - Lačni Franz bio je novovalna poslastica, uzbudljiv bend čiji su albumi bili bolji od drugih.
Dolaskom Lačnog Franza na slovensku rock scenu 1979., ljubljanska scena dobila je iz Maribora najjaču konkurenciju već afirmiranim ljubljanskim novovalnim zvijezdama poput Pankrta. Već s prva dva albuma "Ikebana" (produkcija Borut Činč iz Buldožera)) i "Adijo pamet", glavni autor u grupi Zoran Predin uvrstio se na listu najambicioznijih novovalnih autora. Pjesme poput "Praslovan", "Bog nima telefona", "Vaterpolist" ili "Lent 1980" pokazale su drugačiji kut gledanja i osebujan pjesnički i skladateljski Predinov stil, podložen podjednako fascinantnom svirkom sastava u kojem je prva violina bio talentirani gitarist Oto Rimele. Jedan od paradoksa čudnog i neuobičajenog autorskog rakursa Lačnog Franza bio je i podatak da su za prvi album u Helidonu dobili etiketu poreza na šund, a za drugi nagradu Sedam sekretara SKOJ-a u Zagrebu. Treći album "Ne mi dihat za ovratnik" objavljen je 1983. nakon stanke zbog odsluženja vojnog roka većine članova grupe, a naslovna pjesma posvjedočila je koliko su ambiciozne pjesme tada mogle steći status hita.
Pjesme poput "Praslovan", "Naj ti poljub nariše ustnice", "Čakaj me" i mnoge druge, kao i serija sjajnih albuma iz prve faze rada grupe, zabetonirale su status Lačnog Franza kao priznatog benda i u očima šire publike, mada je Predinovo humoristično tematiziranje psiholoških karakteristika ljudi i njihovih odnosa, te slovenskog mentaliteta, zajedno s ambicioznom, začudnom svirkom članova grupe, pomaknutošću asocirala i na vezu s Petrom Gabrielom i njegovim seciranjem britanskog mentaliteta u tekstovima pjesama Genesisa. Iako su pjevali na slovenskom jeziku, Lačni Franz uspio je osvojiti Jugoslaviju i već 1982. u beogradskom magazinu Džuboks biti pri vrhu liste izbora čitatelja.
Otvorenost Lačnog Franza socijalnim temama i sasvim očita ironija u Predinovim tekstovima dovela je u jeku proboja sarajevskog Novog primitivizma do Predinove suradnje sa sarajevskim sastavom Kongres u klasiku "Zarjavele trobente". Nikad prije ni poslije Lačnog Franza toliko pomaknut autorski pristup i zahtjevna svirka nisu bili inspirirani i ukorijenjeni običnim životom oko nas, dokazom da ambiciozni umjetnički pothvati itekako mogu imati vezu sa stvarnim životom.
Zoranov Lačni Franz bio je početak, kao što je Martin Krpan bio početak Vladi Kreslinu. Tek je dolaskom Bregovića, Štulića, Predina, Đorđevića i drugih, Arsen Dedić kao velikan domaće pisane i pjevane riječi pronašao partnere mlađe generacije sposobne na adekvatan "odgovor". Ako je Hrvatska mala zemlja za veliki odmor, Slovenija je bila mala zemlja za veliku glazbu.
Iako je Predin kasnije nastavio samostalno, pa zatim reformirao Lačni Franz s mlađim sviračima, jedini dokument te ranije postave ostaje izdanje "Starši vaših radosti", kao službeni video dokaz starog Franza, prije prekida rada originalne postave.
Dvostruko CD/DVD izdanje pojavilo se naknadno, povodom 25. godišnjice osnivanja Lačnog Franza, snimljeno na koncertu u Mariboru 1994. godine, prilikom proslave petnaeste obljetnice benda. Pjesme su preuzete s tri večeri koliko je Lačni Franz svirao u mariborskoj dvorani Štuk, s time da je prvi disk donio audio snimku deset tema, dok je na DVD-u bila smještena tadašnja televizijska emisija s dvanaest pjesama. Tadašnji slavljenički koncert Predina i Franza nedvojbeno je imao povijesnu težinu i zasluživao objavljivanje.
Pjesme poput "Praslovan", "Čakaj me", "Ne mi dihat za ovratnik" ili "Zarjavele trobente" standardi su i danas uključeni u koncertni repertoar Zorana Predina, a pribrojimo li im klasike "Naj ti poljub nariše usnice", "Na svoji strani", "Tiha voda", "Gate na glavo" i druge, dobivamo uvjerljivu kolekciju iz zaostavštine najvećeg mariborskog benda svih vremena, koji je vrlo brzo preskočio lokalne granice. Šteta je što ne postoje ovakve snimke iz prve faze rada grupe s Otom Rimeleom na gitari.
Uglavnom, u 43 godine "kombinirane" karijere originalnog benda i današnje postave, Lačni Franz objavio je 13 studijskih albuma, dva koncertna i nekoliko kompilacija, a box set "Antologija" iz 2001. s devet albuma na CD-ovima iz najjače, prve faza rada, jedan je od prvih primjera "sabranih djela" na ovim prostorima koja svakako treba imati u kolekciji.
No, Lačni Franz nije bio samo uzbudljiv, ozbiljan bend, već prava humoristična ekipa koja je tijekom godina na pozornici, cesti i oko nje bila izuzetno zabavna. Jedan od takvih događaja zbio se 1987., kad su platili piće publici koja ih je čekala u dvorani. Tadašnji novinar i prijatelj grupe, a danas diplomat Hido Biščević, prisjetio se tog jedinstvenog događaja. Naime, 1987., kasneći zbog kvara na kombiju iz Delnica na koncert u zagrebački klub Đuro Đaković, kasniji Gjuro II, Lačni Franz svima u publici koji su ih čekali platio je piće, što je kasnije završilo i u novinskom tekstu s naslovom koji bi danas bio čista ekskluziva; "Bend častio publiku pićem!".
Hido Biščević, poklonik Lačnog Franza od samih početaka i prijatelj Zorana Predina, prisjetio se tog događaja za čitatelje Večernjeg lista:
"Čudno, ali od svih dogodovština sa Zoranom i bendom nekako najviše pamtim dvije povezane s mojim starim Renaultom 4, i obje su na svoj način dirljive, na svoj način govore o Zoranu i bendu, a ponešto i o meni. Bila je zima, godina toliko davna da se i ne sjećam, vjerojatno sredina osamdesetih. S godinama čovjek počne zaboravljati godine, ali pamti sve više davnih detalja. Gužvali smo se u prepunoj dvorani, petorica Lačnih Franzov trebali su početi svirku, samo što nisu… Ali, nisu! Svjetla su već bila pogašena, žamor, i - čekanje. Gužva oko šanka, pivom se gasilo nestrpljenje. Prođe prvi sat kašnjenja, nekako se pročulo da im se pokvario kombi, negdje oko Delnica. Događa se, pomislih, očekujući da će se publika početi razilaziti. Tko će ih čekati, sam Bog zna kako će se iz snježnih Delnica dokopati Zagreba i koliko će tada biti sati. Ali, ne! Odnekud je puštena glazba, upaljena su svjetla dvorane, nitko nikud ne odlazi! Onda prostruji žamor da već nekako putuju prema Zagrebu, da bi mogli doći za sat, sat i po. Tek sad nitko da ode! Srećom, bilo je piva za šankom, počeo je i ples, čovjek je imao dojam da bi ta publika čekala dva dana… uostalom, to su doista bili dani Zorana i benda, gdje god su se pojavili. Konačno, nakon gotovo tri sata čekanja, eto ih. Možda nikada onaj refren iz "Praslovana" nije bolje sjeo nego te večeri, pogotovu jer ga je Zoran malo preradio: '..i zajebli sve, kaj se je zajebat dalo!'. Ali publika je bila zadovoljna, ništa oni nisu zajebali, što više, bio je to valjda jedini koncert u povijesti rock and rolla gdje je bend svoju kompletnu publiku častio pivom! Kakva gaža, kakva zarada, daj rundu pive za sve u dvorani!
Poslije svirke, pitanje kako sad do Maribora? Kombi je pokvaren, vlakova nema… I kako da im, takvima, toj petorici Lačnih koji časte vlastitu publiku jer misle da su 'zajebali sve kaj se je zajebat dalo', a zapravo su odsvirali publici predivan poklon, kako da im ne dam ključeve svojeg starog Renaulta 4? Idite s njime doma, pa u Delnice po kombi kad ga poprave i onda nazad preko Zagreba. Izdržat će mój stari Renault 4, i on vas voli, dečki!
Volio ih je on i onomad pred Zoranovom kućom u Mariboru, jednog kišnog popodneva. Sjedimo u tišini, Zoran je dotrčao s probnom kasetom novog albuma, ja i Darko Glavan jedva čekamo da čujemo. Krupna kiša lupa po limu Renaulta, subota popodne, nigdje nikoga na ulici… i tada se začuju prvi taktovi danas slavne 'Čakaj me'. Ima trenutaka u životu koje čovjek pamti za života.
Ima sjećanja od kojih oči uvijek zasuze - taj nestvarni kišni dan, ta nestvarno dirljiva pjesma, nas trojica nestvarno poneseni zvukom u tom limenom autu… poslije mi se učinilo da se i taj jadni Renault 4 nekako stopio s nama, kao da je i on razumio koliko je topline i ljepote bilo u tim trenucima", završava Hido Biščević.
Stoga, na kraju Lačnog Franza najbolje je citirati samog Zorana Predina; "Kaj bi mi brez vas"?
VIDEO Vjekoslava Huljić: "U pjesmi sam ograničena, a u knjizi se mogu otkačiti i izmišljati do mile volje"
