Prije nepuna tri desetljeća u Mostaru je na svijet stigao Adi Šoše (29), jedan od najtalentiranijih glazbenika nove generacije čija je karijera gotovo preko noći eksplodirala. Uzor mu je pokojni Toše Proeski, a i on je sam, baš kao i Toše, svojim glasom i karizmom uspio ujediniti regiju. Svoje mjesto na pozornici pokušao je izboriti sudjelovanjem u jednom popularnom glazbenom natjecanju prije nekoliko godina, a onda se prije više od tri godine pojavio u HRT-ovoj 'A strani' i pjesmom 'Kuća puna naroda' koju izvodi Zdravko Čolić, a napisao ju je Gibonni oduševio hrvatsku publiku. Mogi su se tada pitali tko je talentirani mladić koji je svojom izvedbom ostavio bez teksta Amiru Medunjanin i Aljošu Šerića koji su njegov nastup uživo pratili iz HRT-ova studija. Danas je taj diplomirani inženjer građevine jedan od najtraženijih glazbenika u regiji, a zbog problemima s anksioznošću skoro je odustao od svojih glazbenih snova. Bila bi to prava šteta jer mu je i sam Gibonni, kako kaže, rekao da je jedan od najboljih vokala u proteklih dva desetljeća. Ne čudi stoga da Adi puni klubove bez problema, a idući nastup pred hrvatskom publikom očekuje ga 3. lipnja u Zagrebu.
Nedavno je objavljen vaš novi singl 'Pusto ostvro' koji je odmah naišao na sjajne reakcije publike. Za sve one koji ga još nisu poslušali riječ je o moćnoj baladi koja malo koga može ostaviti ravnodušnim. Kojim se kriterijima vodite kada je u pitanju odabir pjesme? Nekako se čini da su vam svi singlovi koje ste do sada izbacili baš 'dobro sjeli'.
Hvala puno na tim lijepim riječima prije svega. Što se tiče odabira pjesama nema tu neke ogromne mudrosti. Muzika kao takva je stvar emocije i vlastitog osjećaja. Ako osjetim nešto u sebi dok izvodim određenu pjesmu znam da je to ona prava bez obzira kakvog je prirodnog dometa pjesma jer nije svaka ni pisana da bude hit za sva vremena i to je sasvim ok. Ako je melodija lijepa i ako se tekst poklapa s mojim životom ja snimam, jako jednostavno.
Brojni obožavatelji kod u vašim interpretacijama najviše cijene iskrenu emociju. Kako uspijevate da ona uvijek ispliva na površinu? Pomaže li vam u tome razmišljanje o stvarnim situacijama u kojima ste se i sami zatekli?
Ovisi o tematici pjesme prije svega. Emocija isto tako je jako promjenjiva stvar, nije svaka tužna, nije svaka sretna. Ako imam tužan tekst svakako da moram zagrabiti malo dublje u sebe i prisjetiti se nekih trenutaka u mom životu da ta emocija izađe na pravi način. Recimo jako često se sjetim matematike s fakulteta jer sam je 13 puta padao.
Od samih početaka okruženi ste sjajnim timom suradnika među kojima je i Amil Lojo, hrvatskoj publici poznat kao autor nekih od najvećih hitova pokojnog Massima i Tonyja Cetinskog. Kako je došlo do vaše suradnje i garantira li izbor pravih suradnika uspjeh?
Do suradnje s Lojom je došlo tako što je on naletio slučajno na neku moju snimku. Pohvalio me, no službeno smo se upoznati tek nakon nekih pola godine, tad smo dogovorili snimanje covera u njegovom studiju. Snimili smo cover za pjesmu 'DOBRO TE ZNAM' koja je u to vrijeme bila potpuno anonimna. Već tijekom snimanja, prije nego je uopće i izašla osjetili smo da će ta pjesma jako lijepo proći kod publike, što se na kraju i dogodilo, ali isto tako i da imamo neku kemiju u studiju i da bi ta suradnja mogla biti plodonosna ako je nastavimo. Odmah isti dan samo dogovorili snimanje tri nova covera, pa poslije još tri jer su svi prolazili fenomenalno kod publike. Nakon otprilike četrnaest jako uspješnih covera odlučili smo da zajedno krenemo u izgradnju solo karijere koja, da kucnem u drvo, ide jako lijepo. Što se tiče garancije uspjeha to nema nitko. Moje je samo da radim, budem uporan i nadam se najboljem. Jako je bitno da te tri stavke budu aktivne uvijek jer čak i ako ne uspijem bar neću žaliti da nisam pokušao i dao sve od sebe. Najgore je ostariti i poslije svega pitati se zbog čega nisam dao više od sebe.
VEZANI ČLANCI
Živimo u vremenu kada se popularnost glazbenica često mjeri u broju 'klikova' i pregleda na YouTubeu. Opterećuje li vas to i smatrate li da je to relevantan dokaz popularnosti?
Ma ne, to su samo brojevi, a ja se time ne bavim. Pao sam 13 puta matematiku, sjećate se (smijeh).
Mnogi se još uvijek rado sjećaju vašeg nastupa u HRT-ovoj 'A strani' u kojoj ste prije više od tri godine oduševili izvedbom pjesme 'Kuća puna naroda' koju potpisuje Gibonni, a u originalu je izvodi Zdravko Čolić. Kakve su reakcije nakon toga stigle do vas? Je li se netko od njih javio i čestitao?
Pa ta pjesma je tako tiho promijenila moj život, a da ni sam toga nisam bio svjestan jer ja u tom periodu nisam uopće nastupao. Nisam znao kako će ljudi reagirati uživo na nju. Međutim dogodilo se to da je ta pjesma stvorila jednu prekrasnu podlogu za moju karijeru, posebno u Hrvatskoj. Kad sam prvi put nastupio ovdje (Split je bio u pitanju, sjećam se) doslovno cijeli klub u kojem sam nastupao pjevao je sa mnom tu pjesmu što me potpuno šokiralo. Izvodio sam ju čak dva puta. Poslije toga na svakoj idućoj svirci u Hrvatskoj i evo dvije godine poslije još uvijek je pjevam iako publici prepustim drugi refren jer je potežak za pjevanje (smijeh). Slobodno mogu reći da sam na krilima te pjesme i ušao na tržište u Hrvatskoj i gradim jako lijepu priču ovdje. Javio mi se Gibonni, tj upoznao nas je moj dobar prijatelj Enis Bešlagić na čemu sam mu jako zahvalan. Proveli smo ugodnih dva sata u njegovom studiju s Nikšom Bratošem čiji rad također jako cijenim, preslušavali smo pjesme s njegovog novog albuma, pričali o životu. Recimo evo vam jedan 'fun fact', pjesmu LIBAR je napisao u razmaku od nekih 14 godina ako se ne varam, tj strofe je napisao jako mlad, mislim s 18, refren s čak 32. To kad sam čuo mi je bilo fascinantno s obzirom na to da ja od svojih pjesama odustajem ako mi ne dođu u roku od 6 minuta (haha) Gibo je kralj, rekao mi je da sam najbolji vokal kojeg je čuo u zadnjih 20 godina što mi i danas malo odzvanja u ušima. Ako je iskreno to mislio onda je to uvjerljivo najljepši kompliment koji sam dobio u životu.
VIDEO Mesić o tragediji u obitelji koja ga je odvojila od sestre: Prvi put smo se sreli nakon 20 godina
Rodom ste iz Mostara, no vaša je popularnost već odavno nadišla granice rodne BiH. Već godinama punite i zagrebačke klubove, pred vama je uskoro i treći nastup u Johann Francku, a s aktualnim singlom 'Pusto ostrvo' na ovogodišnjem festivalu Beogradsko proljeće osvojili ste i drugu nagradu. Čini ste da ste jedan od rijetkih izvođača koji je uspio ujediniti regiju baš kao što je to svojedobno učinio Toše Proeski. Je li i on svojim pjesmama obilježio vas kao čovjeka, ali i kao glazbenika?
Naravno. Toše Proeski je za mene bio super heroj. Što je djeci Batman, to je on bio meni. Ja sam bio fasciniran time da netko uopće može tako dobro pjevati, s osmjehom na licu, bez imalo tenzije, toliko prirodno, a opet je djelovao kao tako dobro i skromno ljudsko biće. Rođen da bude to što je bio, savršeno centriran. Ja sam mislio da Bog ne stvara takve ljude uopće. Jako me pogodila njegova smrt, dan ne prođe da ne pomislim na njega i kakve bi pjesme snimio da je još uvijek s nama.
Spomenuli smo maloprije nastup u Zagrebu koji je pred vama. Kako se osjećate u Zagrebu? Čime vas je Zagreb najviše osvojio?
Osjećam se prekrasno. Prvi nastup imao sam prošle godine i došlo je više od 500 ljudi što me baš iznenadilo jer ni ulaznica nije bila baš jeftina, a ni prostor u kojem smo pjevali nije bio klub nego prostor za evente. Znači svi ti ljudi koji su došli su došli da me čuju uživo. Još sam uvijek emotivan kad se tog prisjetim.
Profesionalnu glazbenu karijeru započeli ste nakon sudjelovanja u 'Zvezdama granda'. Kako danas gledate na to razdoblje i koliko vam je to pomoglo u karijeri?
Jako lijepa odskočna daska i lijepo iskustvo, ali prava karijera i borba počinje onog dana kad se natjecanje završi. Toliko davno se to dogodilo da više ne znam ni sam iskreno. Lijepo je i to iskustvo, neću lagati, ali toliko dugo sam u solo karijeri i toliko nastupa smo odradili da sam iskreno zaboravio na taj period. Nije kao da sam zaboravio na te ljude i anegdote tog perioda nego nekako, sebe se ne sjećam, kakav sam bio, kako sam razmišljao. Previše sam se promijenio u te 3 godine, baš previše.
Ranije ste otvoreno progovorili i o svojoj borbi s anksioznošću. Iako se čini da je vama glazbenicima lako izaći na pozornicu posljednjih mjeseci svjedočimo sve većem broju izvođača koji otvoreno progovaraju o svom problemu s anksioznošću, napadajima panike, depresijom... Što je vama najviše pomoglo u tom periodu i kako ste ga nadišli?
Problem s anksioznošću imao sam tijekom odrastanja, kada nisam ni pomišljao da bi jednog dana mogao biti glazbenik zato što u mojoj glavi to jednostavno nije bilo moguće. Ja sam mislio da jednostavno nije u mojoj moći da tako nešto radim jer sam se bojao vlastite sjene. Zato sam duboko u sebi bio jako nesretan čovjek jer sam se budio bez ikakve svrhe i cilja u životu. Fakultet sam na silu završio jer sam bio mišljenja da je bolje biti etiketiran kao nešto u životu nego kao potpuni promašaj što sam dugo mislio za sebe. Po završetku faksa sam imao možda najturbulentniji period života tijekom kojeg sam imao problema sa srcem pa i mentalnih problema, sve uzrokovano anksioznošću. Nisam poludio i puknuo na živce nego sam mislio da umirem, tako je bilo ozbiljno. E sad, kako sam se oslobodio svega toga? Pa gledajte, išao sam i kod psihologa, puno razgovarao s ljudima, ali mislim da mi se dogodila zrelost, tj mislim da sam jako kasno sazrio. Uz to sam jedan popriličan dio svog života podredio rješavanju problema koji imam. Znači konačno sam prestao ignorirati stvari, nazvao ih pravim imenom i počeo ih rješavati što mi nije padalo na pamet tijekom puberteta ili čak fakultetskih dana, što smatram ogromnom pogreškom, ali vrijeme ne mogu vratiti. U tom periodu moje borbe mi se i dogodila glazba. Spontano je krenula te 2017-te iz nekog mog bunta tada da pobjegnem iz svoje zone komfora jer sve van te zone se zapravo i zove životom. Sve van te zone je bila nepoznanica za mene što me plašilo, ali opet bilo je uzbudljivo jer sam počeo konačno živjeti. Računao sam da će i glazba biti moja usputna stanica s obzirom na to da sam odustao od svega prije nje zbog nedovoljne radne etike jer sam uz anksioznost užasno lijen tip međutim od kad me uzela sebi, nije me pustila, na čemu sa zahvalan do smrti. Dala mi je smisao.
Zanimljivo je i to da ne dolazite iz glazbene obitelji. Roditelji su vam inženjeri građevine, a i sami imate diplomu građevinskog inženjera. Vidite li se jednog dana u struci ili su te ambicije ulaskom u glazbene vode u potpunosti splasnule?
Zapravo dolazim. Otac je tijekom studija svirao gitaru i pjevao po potrebi na lokalnom nivou da pokrije troškove studija. Mama je svirala harmoniku nešto kratko, ali isto tako ima dobar sluh. Sestra je moguće i veći talent od mene. Završila je osnovnu i srednju glazbenu školu, svira violinu više od 12 godina, ali birala je ipak obrazovanje tako da je paralelno završila dva fakulteta u Americi, a sad je na master studiju u Njemačkoj. Ja sam zapravo crna ovca obitelji (smijeh). Što se tiče fakulteta ne da su splasnule nego ih nikad nije ni bilo. Već na pola studija sam shvatio da mrzim tu struku, ali nije mi bilo povratka. Bio sam mišljenja da je bolje biti nešto u životu nego ništa, a završetkom faksa sam mislio da ću pobjeći od tog osjećaja da sam podbacio. Gadno sam se zeznuo, volio bih da nikad nisam ni studirao i da sam od početka bio posvećen samo glazbi, ali ako ništa sada sam jedan od najškolovanijih estradnih radnika, lijepo i to zvuči.
VEZANI ČLANCI
Otkud onda ljubav prema glazbi? Tko je prvi uočio vaš glazbeni talent?
Od malih noga sam znao da znam pjevati, vibrato koji je jedan od osnovnih elemenata pjevanja ovdje na Balkanu sam imao s 5 godina. Kako? Nemam pojma iskreno, dar s neba. Kad si uskraćen za mnoge stvari tijekom svog odrastanja i života valjda moraš nešto dobiti i za uzvrat, neki balans u svemu valjda postoji. Nije me život mazio i neka nije. Ne mislim u materijalnom smislu jer mi nikada ništa nije nedostajalo, a i moji roditelji su najbolji roditelji koje čovjek može zamisliti. Moj problem je bilo shvaćanje moje svrhe postojanja, kao znao sam da sam drugačiji, ali nikako nisam mogao da shvatim zbog čega. Onda mi se dogodila glazba i rekao sam sebi konačno BOŽE, hvala ti puno. Za uzvrat sam eto dobio najljepši dar, a to je da spajam ljude glazbom. I kako vrijeme prolazi sve ga više cijenim jer vidim što ta muzika radi ljudima. Ozbiljna je to odgovornost, ali to je valjda moja misija i bila od početka. Drago mi je da sam je prepoznao na vrijeme.
Kako vidite svoju glazbenu budućnost? Koji su vaši snovi, planovi i ciljevi? Možemo li očekivati i neki duet u skorijoj budućnosti?
Neću vas lagati, vidim se na stadionima gdje se zabavljam na pozornici i gdje ljudi pjevaju moje pjesme. To je nešto o čemu intenzivno razmišljam već neko vrijeme i zaista na to gledam kao nešto što je dohvatljivo jer moj čitav život je podređen tome. Dug je put, ali spreman sam ga prehodati. Što se dueta tiče imamo jedan s velikom zvijezdom u Hrvatskoj, ali više od toga ne smijem reći, ubit će me menadžer (smijeh).
