Večernjakova ruža u kategoriji radijske emisije godine pripala je Robertu Marekoviću i njegovoj emisiji “Povratak u budućnost” koja godinama slušateljima omogućava uživanje u najboljoj glazbi. Glazbom se Mareković zarazio od malih nogu zahvaljujući roditeljima, kojima, priznaje, ponekad nije bilo lako s njim, ali nije požalio što nije odabrao zanimanje s fiksnim radnim vremenom i redovitim primanjima.
Večernjakova ruža za radijsku emisiju konačno je u vašim rukama, kamo ste smjestili statuu Ruže i, sada kada su mjere popustile, hoćete li proslaviti osvajanje Ruže?
Kao što sam obećao na televizijskoj dodjeli nagrade, Ruža se našla na polici uz Porin koji smo sa Swingersima osvojili 2008. za album posvećen Ivi Robiću “Samo jednom se ljubi”. To su dvije najvrednije nagrade koje sam osvojio, red je da su zajedno. Čak bi rekao da Ruža ima veću težinu, Porina se ipak dodjeljuje dosta, Ružu je teže osvojiti. Što se tiče proslave, nisam ja tip od proslava, ne slavim ni svoj rođendan. Najveća proslava bila mi je prva emisija “Povratak u budućnost” koju sam napravio nakon dobitka Ruže. Ta emisija je imala posebnu težinu.
Emisija “Povratak u budućnost” već ima kultni status jer je dugo u radijskom eteru, je li se s godinama mijenjala vaša publika? Nadam se da se kultni status ne postiže samo dugotrajnošću. Ma ne znam je li kultna ili nije, bitno je da je netko sluša i da ja mogu podijeliti glazbu koja mi je draga i za koju mislim da je zaslužila da dođe do slušatelja. Publika se s godinama mijenja, mnogi studenti učili su uz moje emisije, danas su to odrasli ljudi s drugačijim navikama. Moja publika je sazdana od ljudi doslovno od 17 do 77 godina. Nažalost, neki dragi dugogodišnji slušatelji više nisu s nama.
Kakve su bile reakcije slušatelja kada su se prošle godine pojavile naznake da bi vaše radijske emisije mogle nestati iz etera i kako ste vi reagirali?
Ma ispao je kaos oko svega toga, nepotrebno. Nije bilo zle krvi, samo nam je komunikacija na radiju ispala loša, uključujući i moju. U trenucima kad mi se činilo da ostajem bez emisija, osjećao sam se kao da mi je netko uzeo dio organizma. Obje emisije, “Povratak u budućnost” i “Dolcevita”, stvarno su dugo u mom obitavanju, postale su način života i teško bi to bilo izgubiti. Od ljeta jedina promjena je ta što se “Dolcevita” emitira na valovima Radio Sljemena. Žao mi je što sam izgubio dosta slušatelja “Dolcevite” širom Hrvatske, ali opet – dobio sam novu publiku na Sljemenu. Što se tiče podrške slušatelja, nje nije nedostajalo.
Glazba je odmalena centar vašeg svijeta, nakon što ste naučili reći mama i tata, sljedeće riječi bile su “Lazy Lady”, je li to istina?
Istina je. Moj otac bio je veliki fan Fatsa Domina, i često se ta singlica vrtjela u kući. Kako je moj otac s engleskim na “vi”, tako je iskrivljeno pjevao taj refren pa je to zvučalo kao “Lizi lili”, a to je bilo lako uopćiti klincu koji još nije govorio jer nije bilo “tvrdih” slova. Moj stari stalno je plesao sa mnom kad sam bio klinac, od malih nogu mi je pokazao da je glazba sreća i veselje, emocija, tako da sam preko njega zavolio glazbu.
Tata je krivac i za vaš glazbeni ukus i ljubav prema Elvisu Presleyu?
U stvari, više indirektno nego direktno. Naime, nismo imali doslovno ni jednu ploču Elvisa Presleya u kući, ali je moj stari uvijek pričao o nekom kul tipu koji super pjeva. Kad je Elvis Presley umro, stari me kao stvarno malog klinca tjerao da slušamo specijalizirane emisije o Kingu. Kao klinac nisam mogao shvatiti otkud kod mog starog toliki šok zbog odlaska nekog tipa koji pjeva i kojeg ne poznaje. Kad su me roditelji nagovorili da prestanem trošiti džeparac na samoljepljive sličice i počnem kupovati ploče, s punih deset godina u maminu društvu otišao sam u Namu na Kvatrić i samoinicijativno kupio dvije Elvisove ploče. I tu je sve krenulo krivo ...
Jeste posjetili grob svog idola Elvisa, koji vas detalj iz njegove biografije posebno fascinira i u čemu ste slični?
Ma bilo kakva usporedba s Elvisom bila bi pompozna i nestvarna, to stvarno nema smisla. On je bio i ostao najvoljenije lice popularne kulture, takav se ne rađa dvaput. U Elvisovu domu Graceland, u čijem se dvorištu nalazi posljednje Kraljevo počivalište, bio sam ravno dvanaest puta. Ono što su za vjernike hodočašća, to je za mene Graceland. Tamo nalazim mir, opuštanje i duhovnu obnovu.
Kada je glazba postala vaša strast i jeste li ikada pomislili da bi vam možda bilo lakše imati redovite prihode?
Kao klinac maštao sam postati glazbenikom, no u stvari jedna pomalo bizarna situacija rekla mi je što slijedi. Nakon objavljivanja prvog albuma moje matične grupe Fantomi, išao sam upisati fakultet. Na toplini od 30-ak stupnjeva, stajao sam u punoj rockabilly opremi, kožnoj jakni i kaubojskim čizmama. Red se sporo pomicao i napokon sam odlučio da ne želim stajati u toj gužvi. Došao sam kući i rekao roditeljima da mi je bilo pretoplo i da ne želim studirati. Jadni moji roditelji, nije bilo lako imati u kući tvrdu glavu poput moje.
Las Vegas Show publika je odlično primila, ima li naznaka da sada kada su mjere popustile publika opet uživa u ovom showu?
Las Vegas Show je raskošna izvedenica nastupa moje grupe Swingers i kao takva premijerno je predstavljena u Laubi početkom prošle godine. Radi se o skupom i zahtjevnom projektu na koji sam jako ponosan, a nažalost ovogodišnji angažmani zasad su otkazani. Mislim da će trebati vremena da se ovakav projekt opet pokrene zbog financijske situacije koja je zahtjevna, ali vratit ćemo se.
Vrijeme u karanteni mnogi su iskoristili za otkrivanje nekih talenata, za što je vama poslužilo to vrijeme?
Bio sam prilično aktivan unutar zadanih uvjeta, čak nam je izašao i singl “Don’t Worry be Happy 2020” u suradnji s grupom E.N.I. Ono najrevolucinarnije što se dogodilo jest to što sam počeo pisati blog nakon dugo vremena. Nekoć sam pisao blog za Večernji, sad sam to silom neprilika revitalizirao i moram se pohvaliti da se ljudima sviđa. Počeo sam pisati i druge stvari, ali o tome kad dođe vrijeme. Ja sam tip kojem nikad nije dosadno i izolaciju sam preživio solidno.
Teretana i nogomet bili su dio vaše rekreacije, jeste li i dalje redoviti u tim fizičkim aktivnostima?
Tijekom izolacije vježbao sam kod kuće kako bih nadoknadio neodlazak na aktivnosti, i nogometna druženja obnovili smo nakon gotovo tri mjeseca, dok se za teretanu još uvijek spremam, ali vježbam kod kuće.
Jedan blog na HRT-ovim stranicama posvetili ste temi – samac, živciraju li vas pitanja okoline zašto ste solo?
Mislim da to više živcira one koji pitaju nego mene. Generalno, nitko me više i ne pita takve stvari, navikli su na moj život. Ljudi koji su mi bliski znaju da je to moj izbor, a koji me ne znaju, nisu mi bitni. Tako da nemam problema s tim. Pisao sam u blogu koliko ljudi znaju biti licemjerni, ja sam sam sa sobom OK, a ako drugi imaju problem sa mnom, njihova stvar.
Swing glazba poziva na ples i vaši koncerti poznati su kao najbolji plesnjaci, da vas pozovu u neki show poput Plesa sa zvijezdama, biste li se odazvali?
Kad smo krenuli kao klinci s grupom Fantomi, ples je bio nešto što je ubrzo postalo prepoznatljivo za moj stil. Što se tiče plesa, mislim da je ritam jedan od mojih rijetkih, pravih, istinskih talenata. HRT me nikada nije zvao u nijedan show tog tipa, ali zato sam imao dva poziva za “Farmu” i “Tvoje lice zvuči poznato”. Da me danas zovu, ne znam bih li pristao. Ako ne bi bilo dovoljno posla, možda i bih.
Koji je vaš životni moto od kojeg ne odustajete?
“Can’t please everyone, so ya got to please yourself”, to je osnovni. To je stih iz pjesme Rickyja Nelsona “Garden Party”. U slobodnom prijevodu ta rečenica želi reći: “Ne morate se svidjeti svakom, bitno da ste zadovoljni samima sobom.” Drugi moto je RRD: red, rad i disciplina.
Surađivali ste s brojnim glazbenicima s naše scene, postoji li neko glazbeno ime s domaće ili svjetske scene koje je na popisu vaših želja za suradnju?
Što se tiče suradnji, izuzetno volim duete, to je baš forma koja me veseli. Imao sam niz domaćih, čak i internacionalnih suradnji, ali nemam neke nerealne želje za inozemnom suradnjom. Od domaćih, volio bih snimiti nešto s Nenom Belanom, veliki sam fan Đavola, to bi me veselilo. Nastupali smo zajedno, ali nemamo zajedničku pjesmu. Ima još dragih glazbenika, no ovo bi bio prvi izbor.
Kada je glazba u pitanju, nikada niste odustajali od svojih principa, koliko vas je to koštalo i je li tijekom vaše karijere bilo ponuda koje su vam mogle donijeti više novca a da se od vas pri tome tražilo da odustanete od svojih glazbenih kriterija?
Sredinom devedesetih snimio sam nekoliko pjesama koje su izašle iz mog habitusa i nisam bio sretan. Neposredno nakon toga imao sam ponudu ozbiljnog producenta da postanem novi Zlatko Pejaković, koji je tada bio izuzetno popularan, ali ne mogu ja to... Da je bilo lako, nije. Bilo je dana kad u hladnjaku nije bilo ničega, ali to je bilo dobro za liniju. Moj život nije bio petica, ali je ispao jedna jako debela četvorka.
Okušali ste se i u televizijskom novinarstvu i na radiju, koji vam je medij draži i zašto?
Na televiziji sam bio voditelj i glumac u sapunicama, ali radio je moj medij. Kako radim autorske emisije o glazbi, radio pruža puno veće mogućnosti jer videomaterijala i nema toliko. Osim toga, na radio možeš doći i u papučama te staroj majici, dok na televiziji to baš i ne bi bilo zgodno.
Što biste poručili 20-godišnjem Robertu, u čemu da bude oprezan?
Teško da bih mogao baš puno reći dvadesetogodišnjem Robertu jer ja u glavi još uvijek jesam dvadesetogodišnji Robert. Ova rečenica će sigurno osvojiti žene. Više bi me u stvari zanimalo što bi mlađi Robert rekao ovom današnjem i koliko je zadovoljan time kako je sve ispalo. Da, definitivno bi to bilo zanimljivo.
Do mirovine imate još dosta, ali postoji li već u vašoj glavi slika vaših umirovljeničkih dana?
Sad sam tek zabrinut, prvi me put netko pita za mirovinu (smijeh). Nemirnog sam duha, nisam baš siguran da će za mene ikada postojati mirovina. Glazba vas čini vitalnim, mladim. Bojim se, ako jednom stanem, da neću dugo poživjeti, zato punim plućima i do kraja, to infinity and beyond!
VIDEO Pogledajte reakcije dobitnika Večernjakove ruže za 2019. godinu
