Domaća plus size manekenka Lucija Lugomer jučer je proživjela strah za svoje voljene koji su proživljavali svi koji su bili daleko od najmilijih u trenutku razornog potresa koji je pogodio Petrinju, Sisak, Zagreb, ali i okolicu jačine 6.3 po Richteru.
Naime, Lugomer je bila sama u stanu dok su mu supug Danijel Grlić i sin Leon bili daleko. Na svom se Instagramu prisjetila kako je izgledao trenutak potresa, ali i zahvalila na tome da je sigurno, baš kao i njezini suprug i sin, ali i stan koji nema oštećenja.
"Jučer sam bila sama, pribrana, nasred hodnika, a Leon i Danijel puno predaleko od mene. Sve dok nisam shvatila koliko dugo potres traje i da su stvari uistinu počele nekontrolirano padati po svuda. Pojurila sam po mobitel nazvati Danijela i samo mu rekla 'Samo dođi doma, molim te, samo mi dođite doma!!", počela je manekenka i nastavila:
"Mreže su pale. Više ga nisam mogla dobiti. Ni njega ni nikoga drugoga svoga. Osjećala sam se kao Pale sam na svijetu i tu je krenula panika. I uistinu, čovjek u životu treba samo drugog čovjeka. Susjedi su svi već bili vani, svi smo pomagali jedni drugima, držali se i fizički i psihički. Pokušavam biti okej koliko god je to moguće, srećom pa imam Danijela koji je po struci pilot i spreman je na svakojake situacije inače bih se vrlo vjerojatno raspala. Ali moram biti jaka zbog Leona. Zbog Danijela. Zbog sebe. Zbog svog tate. Zbog drugih. Gledam slike ljudi i svih tih ruševina na cijelom području Siska i Petrinje i srce mi se slama. Nemam nikoga tamo osim jedne jako drage kolegice iz srednje škole do koje sam srećom uspjela doci i dobro su. A opet, osjećam kao da su svi moji i suosjećam koliko god je to moguće. Netko nema krov nad glavom, topli obrok, netko je izgubio voljenu osobu. Dijete. Svoje uspomene. Ne mogu si to zamisliti. Naš dnevni boravak danas izgleda ovako i ne mogu riječima opisati zahvalu zbog toga. Njih dvoje i ništa mi više u životu ne treba. Hvala svim državama, volonterima, zdravstvenim djelatnicima, ma svim drugim ljudima koji na ovaj ili onaj način pomažu. Uspomene su u nama samima. I to nam nitko i ništa ne može i ne smije oduzeti! Uz vas smo! Molimo za vas! Proći će i ovo. Sve će proći. I mi ćemo proći. Ali za djecu moramo biti jaki. Na njima uistinu sve ovo ostaje. Oni najmanje od svih nas ovo ne zaslužuju".
U današnjem sve otuđenijem društvu čovjek sve više treba drugog čovjeka. Ali društvo će i dalje ići ka otuđenosti ako se nešto drastično ne promijeni. No ta promjena prvo mora krenuti od nas samih. I to ne na način on/ona ne pomaže neću ni ja. Krenuti isključivo od sebe. Na koji način? Jednostavno, ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čine. I čini drugom ono što bi želio da drugi tebi čine.